U PET I PO ZA BAR

Deset do pet je, donedavno bi bilo samo deset minuta do polaska čuvenog popodnevnog voza petkom iz Podgorice za Bar. Ovako, red vožnje je promijenjen, pa polazi u pet i po. Kod Željeznice su pojmovi "ljetnjeg" i "zimskog" vremena malo pomjereni, nisu kao kod ostalog svijeta.

DOBRODOŠLI U SEDAMDESETE: Podgorička željeznička stanica, odnedavno ofarbana u jarke boje, isto tako je dosadna kao i kad je bila bijele i oronule fasade. Za razliku od autobuske stanice u istom gradu, ovdje nema televizora, ni bankomata, ni prodavnica, ni normalne čekaonice, niti je čisto, niti je osvijetljeno i prozračno. U hodniku smrad od urina iz WC-a, a na šalterima, da nije kompjutera, mogli biste zbog enterijera pomisliti da su sedamdesete i da će Vam namrgođena žena za dva dinara dati one kartonske kartice što su kondukteri bušili u šinobusu. Možete ući da prekratite vrijeme u staničnom restoranu sa kariranim stolnjacima (naravno), ali to baš i nije preporučljivo. Vrijeme je odavno stalo u saobraćajnom čvorištu glavnog grada male države.  

Vrata elektromotornog voza su se otvorila negdje oko pet, bio je postavljen još 20 minuta ranije. Dobro se sjećam kad su počeli da saobraćaju "plavi vozovi" početkom osamdesetih, blještavi i sjajni, ni nalik onim šklopocijama sa drvenim ili braon/zelenim skajem presvučenim sjedištima kojim smo se vozili do tad. Kompozicije "plavih" vozova su, na žalost, od tada zamijenjene tek nakon Biočke nesreće, i ovih sadašnjih četiri-pet vagona sasvim solidno izgledaju iznutra. Čisto i dovedeno u red. A da situacija zna da bude drugačija, jasno se moglo vidjeti početkom juna. Tada očigledno nije bilo vremena da se očiste kompozicije, pa su putnici zauzimali svoja mjesta na sjedištima boreći se sa hrpama otpada, ulijepljenih cipela od prosute koka-kole.

U iščekivanju polaska, stiže prva loša vijest - voz iz Bara za Bijelo Polje, s kim smo trebali da se susretnemo na podgoričkoj stanici, kasni u prispjeću čak 40 minuta, skoro duplo. To ujedno znači da je red vožnje pošao "đa'oljim tragom", i da ćemo vjerovatno negdje usput morati čekati ukrštanje s njim. Tako je i bilo.

SREDNJOŠKOLCI I SREDNJOŠKOLJKE: Neposredno pred zvižduk otpravnika vozova, sjedišta su zaposjeli i srednjoškolci iz Bara koji uče u Podgorici. Dva kompleta puta četiri sjedišta ne bi trebalo da budu neka bitna stavka u ovom putovanju, ali se dotična mlađarija potrudila da ih svih pedesetak putnika dobro zapamte. Bio je to jedan od onih slučajeva kada se stidiš zbog ponašanja drugih, i što ti nije milo kad neko kaže da je iz Bara. Zaglušujuća buka voza pri otvorenim prozorima bila je mala pri buci koju su stvarali zvučnici njihovih mobilnih telefona - četiri melodije puštene na najjače (naravno, ljuti i najgori narodnjaci) orile su se vagonom. "Hajde, vodi me odavde...", jaukala je "Grandova" zvezda. I ja sam to isto pomislio. I mnogi drugi takođe.

Prva stanka - Zeta (lijepa novina, sve su stanice okrečene i zablistale su novim sjajem). Desetak minuta čekanja zbog ukrštanja sa već pomenutim vozom. "Grand parada" je nakratko prestala i zamijenila mjesto "mudrom" dovikivanju i prepričavanju dogodovština s časova, uz sočan vokabular kojeg roditelji ne koristite pred malom djecom. Počele su šetnje kroz vagone, protrčavanja, a nervozni putnici su zapalili cigarete, pokazujući da je oznaka iznad njihovih glava: "Zabranjeno pušenje" nejbesmislenije upozorenje koje je neko mogao da postavi. S polaskom voza, naišao je i kondukter kome nije palo na pamet da upozori pušače, među kojima je bilo i uniformisanih službenika Željeznice, da se radi o "zabranjenoj zoni". Ko još mari za Zakon? Tek kad našoj državi prifali para, počeće da udara po džepu pušačke "prestupnike", a dotle...  

Naravno, "koncert" se nastavlja: "Hej, kosači". Znam tu pjesmu jer je tonci Radio Bara do iznemoglosti forsiraju, a srednjoškolci iz kesa vade tone keksa, sokova, kolača, domunđavajući se i poluglasno se posprdavajući starijem gospodinu u plavom odijelu. Ostalim putnicima u ruci mobilni telefoni, šalju se poruke, igraju igrice, čitaju novine, neki kunjaju omamljeni popodnevnim suncem, pokušavaju da se isključe i zaborave ogavno popodne. Mlađarija baca smeće kroz prozor i pokušava da pogodi saobraćajni znak na cesti.

PLAVI, NAPRIJED PLAVI: Nailaze i policajci, jedan bez kape, drugi sa rukama u džepovima, odmjeravaju jednog po jednog i traže ličnu kartu onima što im se čine sumnjivim. U uređenim društvima mogu proći godine, a da ti niko ne traži dokumenta, jer ništa nijesi uradio, ali ovdje - ako imaš malo kose, ili minđušu u uvu, ili više od 25 godina, a nemaš torbu, ili nakrivo pogledaš u mimohodu... Kod nas u vozu takvi neće proći bez provjere i bez tajnovitog zapisivanja generalija u blokče (čemu li služi to blokče, majku mu?). Bilo bi fino kad bismo, kao građani, bili sigurni da Policija to radi radi naše sigurnosti... Ma, radi sigurno, čemu bi drugom to služilo... Naravno, "plavi" upućuju blagi osmjeh srednjoškolkama na sjedištu kontra mene, uz dobacivanje "'Oće l' ta Ceca?". Hoće, nemojte se brinuti.

Naredni krug pakla ubrzo stiže. Na Virpazaru voz staje jedno 300 metara od stanice mog najranijeg djetinjstva. Otvaraju se vrata, ali polaska nema. Bez objašnjenja. Pet minuta, deset... Jedna od učenica kaže: "Mora da čekamo 'brzi' radi ukrštanja, tako je bilo i u prošli petak". Druga odgovara: "Valjda nije, jezik pregrizla". Na žalost, ova prva je bila u pravu. Stajali smo sve dok "zelenko" nije prošišao pored nas. Petnaest minuta, dvadeset, ne znam, izgubili smo pojam o vremenu.

U Šušanju izlazi vesela mladež. Prestaje i muzika iz mobilnih, a za njima na sjedištima ostaju brda otpada, odgrizaka jabuzke, kore od narandže, kese od grickalica. "Tako je svaki put, niko im ništa ne može", gleda me i govori sredovječna žena koju znam, medicinska sestra je u Bolnici.   

U neko doba, preciznije u 19:02, voz ulazi u barsku željezničku stanicu, javljajući se svaki čas veselim pištanjem još od mosta na Željeznici. Od Podgorice do Bara - jedan sat i 32 minuta, u atmosferi koja na sve, osim na normalno putovanje liči. Jedina dobra stavka ovog putešestvija je cijena - samo 2,80 za ovakav užitak. Čekaj nas, Evropo, stižemo! 

I kad već pominjem sedamdesete, evo podataka za poređenje - 19. XI 1959. puštena je u saobraćaj pruga Titograd – Bar, duga 53 km, započeta još 1952. kao dionica pruge Beograd – Bar. U to vrijeme, do glavnog grada Crne Gore se putovalo šinobusom malo manje od dva sata. Sada je ipak bolje.

Željko Milović, "NBN", 2008.

vrh strane