NAPOKON KAFA NA STRADUNU

Juče je ekspedicija od 35 Barana, među kojima je bilo i predstavnika šest medija koji funkcionišu u Baru, boravila u Dubrovniku, na jednodnevnom izletu posredstvom Turističke agencije “Olimpia Express”, poslovnica Bar. Mnogima je to bio prvi odlazak u Libertas-grad nakon krvavih dešavanja devedesetih.

Krenulo se prije no je otoplilo, prije osam, a “Olimpijin” autobus imao je, što bi rekli stari Barani “svaki način”: muziku, filmove, klima-uređaj, udobna sjedišta, odličnog vozača, ljupku “stjuardesu”, ostalo je da se uvalimo u sjedišta i čekamo odredište. Putovanje je svako od prisutnih shvatio na svoj način, te se tako i ponašao – neko utonuo u sjećanja, neko u poslu oko šarmiranja suprotnog pola, a neko kao na ekskurziji.

Dlanom o dlan, stigli smo do crnogorske granice. E, tu počinje maltretiranje. Nisu nas pretresali, ne daj Bože, ali smo se pošteno načekali. Pola sata. Objašnjenje je bilo da većina prisutnih ima nove pasoše, a oni nemaju odgovarajuće skenere, pa svaki moraju pojedinačno i ručno obrađivati i upisivati. Pitali smo se - ako je nas 35 čekalo pola sata, šta li će se desiti kad počnu (odnosno, ako počnu, s obzirom na najave) kilometarske kolone usred ljeta? Ili će kupiti te skenere, pa da ne maltretiraju narod? Na hrvatskoj granici (u pasošu mi piše: Karasovići) su imali skenere, pa, iako smo ulazili u tuđu zemlju, nismo zadržani niti deset minuta.

Prolazak kroz Konavle je lako opisati bilo kome ko je barem jednom prošao tuda, a ko nije – teško da mogu da mu dočaram ruralne cjeline starih kamenih kuća, male gatove načinjene za pojedina naselja ili zaseoke, te gomile brodica koje plove od kopna ka malim ostrvima. I negdje ispred Cavtata, ogroman billboard haškog optuženika Ante Gotovine, čisto poređenja radi - nije međunarodni zakon za sve isti, očigledno.

Prva namjerna stanka bila je na Vidikovcu sa kojeg se pružao veličanstven pogled na dubrovačke zidine. Osjet koji je morao da fascinira bio je miris – mali bagremi, pelinjače i kakve još sve ne medonosne biljke pravile su ugođaj u koga se bilo lako utopiti, izgledalo je kao da su sva čula uronjena u amalgam koji su tvorili jaki mirisi i sunce koje je sve jače grijalo. Nakon pet minuta bili smo “Na Vrata od Pila”, ulazu u dubrovački Stari grad.

Simpatična Mala enciklopedija Dubrovnika po imenu Nikoleta bila je naš vodič za taj dan, i, moram priznati, koliko god se trudio da je iznenadim ovim ili onim pitanjem vezanim za zajedničku prošlost Barske i Dubrovačke (Nad)Biskupije, uvijek je znala prave odgovore, te tako dobija čistu peticu u improvizovanom mini-kvizu. istina, zaslužila je tu ocjenu i na beskrajnoj strpljivosti kojom je pokušavala da na svaki način razbarušenu gomilu Barana različitog interesovanja održi skupa i da im usadi kakvo-takvo znanje o drevnog gradu, a što nije bilo nimalo lako u borbi sa kafićima, pizzerijama, suvenirnicama i ostalim mamiparama Dubrovnika. I u gomili sa stotinama Japanaca, Norvežana, Španaca i ostalih naroda.

Prva stanica je, na moj skromni nagovor, bio morski akvarijum, mjesto kojega se najbolje sjećam još iz ranog djetinjstva. Zanimljivo, ogromna većina se odmah primila na tu ideju (jesmo li s mora ili ne), pa smo tu proveli prvih 20-ak minuta, diveći se velikim grujevima, kostorozima veličine ruke, zubatcima od po 10-15 kila, morskoj kornjači i sl. Akvarijum je ovih godina malo izgubio na atraktivnosti, jer gornji sprat nije radio, ali je to tumačeno budućim renoviranjem prostora.

Uslijedila je šetnja Stradunom, uz priču o nastanku pojedinih zgrada, fotografisanje na svakom koraku, dolazak na Pjacu (a na svakom štandu nude ušećerene narandžine kore i bademe, “a probajte, gosparu, ne morate kupit’”, a kad probaš to remek-djelo za čula, moraš kupiti), a kao finale došla je posjeta Franjevačkom samostanu, u kom je kamenar iz Bara Miho Brajkov sam isklesao veliki klaustar (hodnik) sa nekoliko desetina stubića i ukrasima koji su drugačiji na svakom od njih. Tik pored klaustra je Prva dubrovačka ljekarna (apoteka) koja, vjerovali ili ne, radi još od 1317. godine i koja još po srednjevjekovnim recepturama pravi kreme i tonike od bilja. Ulazak u nju znači ulazak u drugi svijet, jer taj miris ruža, odnosno proizvoda od ružinih latica, ne možete ni sa čim uporediti. Tu je ujedno bio i kraj oficijelnog dijela programa. Razbježali smo se kud koji, zavisno od volje, mašte i afiniteta – neki su našli utjehu u parčićima (pardon: komadima) pizze i divnom sladoledu, neki u šopingu, a tročlana ekspedicija “Bar Info+Nove barske novine+1” je prvo popila tu toliko često pominjanu kafu na Stradunu (čisto simbolike radi), a onda krenula u istraživanje svih mogućih uskih uličica i zapećaka starog jezgra Dubrovnika, što se pokazalo kudikamo zanimljivijim nego biti u gužvi u centru.

Impresivne srednjevjekovne crkve, lokalne prodavačice heklanih i tkanih stvari koje sjede na stepeništima, kafei puni starina i brodske opreme, mačke na svakom koraku i beskrajna ljubaznost ama baš svih koji od turizma žive, često i onda kada su sigurni da ništa nećete kupiti – jednostavno, čitav grad funkcioniše kao turistička cjelina i svi se trude da niko ne odnese gorku riječ ili utisak o njihovom gradu. Normalno, da bi im opet došli.

Znam da Vas interesuje, ali, suprotno očekivanjima, cijene nisu veće nego u Budvi, tu su negdje. Nasred Straduna - tri kafe i dvije kisele - 7 eura, ima i barskih kafića koji drže takve cijene. Proporcionalno vrijednosti, može se reći da su skupi suveniri sa Dubrovnikom kao lajt-motivom: čaše, krigle, podmetači, magneti za frižider, lutkice, boce sa rakijom i uljem maslinovim, majice i sve moguće memorabilije koje Vam mogu pasti na pamet. Dubrovčani su napravili turistički brend od svoga grada i to, naravno, naplaćuju – nema suvenira ispod pet eura!

Negdje poslije četiri popodne smo krenuli doma. Vrućina je već bila gotovo nesnosna, a mi ošamućeni i sasvim umorni zbog žestokog cjelodnevnog špartanja. U povratku, na hrvatskoj strani čak ni pasoše nisu tražili, a na crnogorskoj, po običaju, jesu. I držali nas opet pola sata. Padao je mrak kad smo stigli na plato ispred “Princessa”, jedva čekajući da se dogegamo do kućne trpeze i postelje.

I, da, znam da očekujete te rečenice, pa evo ih: i pored svih mogućih trubljenja o “spiskovima svih koji su bili na ratištu”, i pored upozorenja da “ne tražimo kafu i kiselu, već kavu i mineralnu”, te da “ne pričamo našim jezikom suviše glasno”, ispostavilo se da su to apsolutne besmislice. Ne bih ni ja vjerovao, ali sam svojim očima vidimo da su našem autobusu u dva navrata mahali žitelji Konavala, i osim jednog jedinog narogušenog Dubrovčanina koji se namrštio kad je čuo naš naglasak, nigdje negativni otklon prema nama nisam osjetio, naprotiv. Čak je u jednoj od suvenirnica Goranu brkati prodavac, kad je saznao odakle smo, rekao da je imao odlične prijatelje u Baru, “ali prije rata”. Naravno, ne kažem da svi Dubrovčani tako osjećaju prema nama i misle, i ne misle sigurno, ali ovih stotinjak na koje smo mi naišli ponašali su se prema nama maksimalno korektno. I, naravno, znam i za drugačije primjere, kad je po koji ovdašnji autobus “popio” kamen kroz Konavle, ali, ponavljam, nama se to nije dogodilo. 

Za kraj, ispričaću i moj najveći blam toga dana u Dubrovniku – Pričajući sa vodičem (kako se piše pravilno ženski vodič, valjalo bi pitati ove “novopečeno svjesne rodno ravnopravne” žene) Danijelom, začudio sam se zašto ne radi više uspinjača-žičara koja je bila zaštitni znak Dubrovnika, mjesto koje nisam propuštao u svom djetinjstvu. “Što ste učinili s njom?”, pomalo iznerviran što više ne mogu uživati u vožnji i pogledu, pitao sam je. Ona se nasmijala, pogledala me i rekla: “Mi ništa. Vi ste”. Iako prilično pričljiv, tu sam ostao bez odgovora.

Željko Milović

Bar, 12. april 2009.

vrh strane