DREVNI MASLINJAK U KOMINI

Za „velike masline u Kominu“ čuo sam još prije desetak godina, za vrijeme starih „Barskih novina“. Imali smo Suljo Mustafić i ja namjeru da ovim stablima posvetimo jednu od reportaža iz serijala „Kutija sa začinima zemlje“, ali... Jednom smo - ko zna radi čega – odložili put, pa drugi put... Onda su ugasili novine.

Tokom maja, radili smo završnu turu slikanja po opštini za knjigu „Bar s druge strane ogledala“. Za jedno od poglavlja, koje govori o kulturi gajenja maslina, slikali smo moderni „mlin“ najtrofejnijeg barskog maslinara Vehbije Abazovića. Zamolili smo ga da nam pokaže uređene maslinade u Mrkojevićima, ali je on uzvratio kako „ništa nismo uradili, ako ne slikamo masline-čudovišta u Kominu“. Išlo nam se doma, Zvijezda je pekla, pa smo odlazak u Kominu opet odložili. Ali, samo za sjutradan.

A sjutradan, magistralom ka Ulcinju, pa u skretanju ka gore između Dubrave i Bušata (može i starim putem, od Pečurica ka moru), na nekih petnaestak minuta vožnje uskim, ali očuvanim, asfaltiranim putem pored seoskog bunara – stigli smo do zaseoka Komina, koji geografski pripada Kunjama, odnosno Mrkojevićima. Parkirali smo kola, i nakon pedesetak metara, stiglo do „tog“ maslinjaka.

CIVILIZACIJSKI ŠOK: Vehbija je preuzeo na sebe ulogu vođe puta i domaćina, i s mukom se prvi probijao kroz travu visoku do vrata. Fotograf Bato i ja smo zazirali da se ne pojavi „nepomenica“, a ni Vehbiji nije bilo svejedno, no, ubrzo smo stigli do prve od drevnih maslina. Izgledala je zaista velika i prostrana, sa tri ili četiri nove masline koje su nikle iz stare osnove. U sredini je bio prostor u kome je moglo sjesti i odmoriti se dvoje, troje ljudi. Utisak o njenoj grandioznosti donekle je kvarila činjenica da je maslina stajala sama, na obodu nepokošene livade, pa je nije bilo moguće ni dobro fotografisati.

Vratili smo se istim putem, pa se popeli uz visoku među do imanja Žuđelovića. Pred nama se otvorio drevni maslinjak, za kojeg bi i laik mogao znati da je negdje vršnjak Stare masline, ili onih u Džidžarinu. Bio je to zaista nesvakidašnji prizor. Stabla, kvrgava i debele kore, sa jasno vidljivom patinom stotina (ili hiljada godina), debla u čijim rupama može stajati čovjek, prave male pećine unutar maslina, u koje se od kiše čovjek može sakriti, a da ni kap ne padne na njega, neopisiva igra oblika unutar isprepletenih i potpuno odrvenjelih grana... Nisam mogao, a da se ne zapitam da li je, zaboga miloga, slikar Vlado Iličković, kome je maslina sve i svja, vidio ovu ljepotu.

Vehbija pokazuje prvu: „ima osam koraka u prečniku, mjerio sam“, pa drugu – „ova liči kao da su tri masline, a nisu no jedna, evo, vidite“, pokazuje rukom na dio stabla koji povezuje naoko tri odvojene masline, dio koji ide tik uz zemlju, djelimično zatrpan... Tu je i treća – „jedanaest i po koraka, monstrum maslina“, ističe Vehbija. Dolazimo do četvrte, u čijem se stablu slikamo. Izgledamo smiješno mali unutar debla. Duboko u rupi unutar biljke, izbija mladica, bez trunke sunca, ali žilava i jaka.

Nema tu nikakve dvojbe – ove masline nisu izdvojeni slučaj poput Stare masline, koja raste okružena mlađim stablima. Ovdje je riječ o čitavom maslinjaku od koga je ostalo očuvanih 6-7 stabala, pravilno poređanih u tri „peče“, što bjelodano dokazuje pažljivo sađenje, a samim tim i postojanje starih civilizacija na našem tlu.

PRVI PUT ZA JAVNOST: Zanimljivo je da je etnolog Andrija Jovićević još 1922. godine zapisao da su vlasnici ovih unikatnih maslina Žuđelovići „starosjedioci i smatraju se za najstarije stanovnike Mrkovića“. Oni, kaže Abazović, smatraju da je ovdje riječ o hiljadugodišnjim stablima, starijim od Stare masline i Džidžarina, „što se vidi po debljini stabala i dokazuje da je ovdje bilo stanovništva mnogo davno“. Maslinar ističe da je više puta ukazivao nadležnima na ovaj prastari maslinjak, ali niko nikad nije došao ni da ga vidi, a ne da uradi dendrološku analizu. „Na skupu maslinara u Splitu govorio sam o ovim stablima, i na moje iznenađenje, poslije nedjelju-dvije, ekspedicija je stigla kolima da vidi to 'čudo'. Bili su fascinirani. U šali je jedan od njih pitao postoji li mogućnost da njihova država plati da se stabla prenesu u Hrvatsku, jer ovdje ne vodi niko računa o njima. Jeste to rečeno kroz smijeh, ali nisam siguran da nije ozbiljno mislio“, sjeća se Abazović.     

On naročito potencira da se predio mora turistički valorizovati, jer bi svako volio da se slika u tako starom maslinjaku, a da bi masline i ulje dobijeno iz plodova ovih stabala morali biti dobro plaćeni kuriozitet. „Iako su toliko stare, savijaju se od ploda. I daju odlično ulje“, objašnjava Abazović, vlasnik mini-uljare u Mrkojevićima.

„Ovo je prva reportaža o ovom maslinjaku, imate ekskluzivitet, ali zato imate i ranjave noge i ruke“ - smije se, dok pokazuje na naše crvene listove i podlaktice, u sitnim ranama od trave i drače - „nema maslinjaka bez znoja i ranjavih ruku i nogu, samo neka gospoda nikako da shvate to“.  

Vratili smo se u grad pod utiskom viđenog, i činjenice da su tragovi starih civilizacija, posredno ili neposredno, rasuti svuda oko nas, a da mi, u žurbi i stalnoj želji da se postigne što više, i nemamo vremena da ih zamijetimo. Ovaj maslinjak je živi spomenik događaja koji su se desili u davnoj prošlosti podrumijskog kraja. I sva je prilika, svjedočiće o ovom danas i dugo poslije nas.

               Željko Milović

vrh strane