AH, TAJ "EUROSONG"

1. PRIJE "DANA D"

Prva stvar koja upada u oči pri ulasku u Beograd je odsustvo simbola “Eurosonga”. Da nema pet-šest billboarda na putu od aerodroma Surčin do Trga republike (od čega su dva namijenjena isključivo azerbejdžanskim predstavnicima), nikada neupućeni turista ne bi znao da se ovdje održava ono što se nekada zvalo “najvećom evropskom smotrom lakih nota”. Nigdje nema vidno istaknutih programa kad i ko nastupa, nigdje jumbo-plakata koji pozivaju na “Eurosong” i pokazuju put namjernicima gdje je poprište dešavanja. Jedino je Knez Mihajlova okićena kao za Novu godinu, i jedino po prisustvu velikog broja stranaca uviđate da se tu “nešto” dešava.

BABILON U KNEZU: Glavna beogradska pješačka zona je, naročito u popodnevnim i večernjim satima, krcata radoznalcima iz čitave Evrope, a vidno je i prisustvo Japanaca. Žitelji glavnog grada koji se bave muzikom svoj su posao fingiranja evropske metropole nota ozbiljno shvatili, pa se na popularnom Knezu na svakih pedesetak metara smjenjuju ulični svirači, različitih provenijencija. Ima tu gitarista-klasičara, hip-hopera, hispano Indijanaca, nepoznatih rock grupa, ali i harmonikaša, frulaša i jednog simpatičnog brđanina sa mijehom. Cirkus podgrijavaju i armade simpatizera, pristigle iz raznih država, koje svako malo organizuju ulične performanse, uz dijeljenje propagandnih materijala. Pažnju je posebno privukla bučna gruzijska ekspedicija koja je, na čelu sa pjevačicom Diyanom Gurtskayom, uz zvuke bubnjeva i talamabasa protunjala Knez Mihajlovom u sklopu marša kojeg su nazvali po sopstvenoj pjesmi “Peace will come”.

Ulični prodavci svakojakih džidža-bidža i suvenira nijesu, međutim, zadovoljni. Očekivali su, kažu, jagmu i rasprodaju koju su pripremali mjesecima, ali “tresla se gora, rodio se miš”. Što se autentičnih “Eurosong” proizvoda tiče, oni se prodaju isključivo u beogradskoj “Areni” i u jednoj mamutskoj prodavnici u centru grada. Majice su negdje oko 18 eura, kape 12, ima upaljača, karti za igranje, a u ponudi su i hemijske olovke, privjesci za ključeve i ostale sintarije sa logom i natpisom “Confluence of Sound”. Zanimljivo, nigdje u Beogradu ne mogu se naći piratske “hand-made stuffs” vezane za “Eurosong”. Očigledno, ovdašnje inspekcije dobro su obavile svoj posao, vjerovatno i zbog toga što su evropske kazne za prodaju falš ESC proizvoda nevjerovatne.

Ako ulični prodavci nijesu baš najsrećniji, jesu ugostitelji i vlasnici prodavnica brze hrane. U večernje-noćnim satima, čeka se do desetak minuta da se dobije parče pizze, jer se otegne red ljudi koji oko vrata imaju akreditacije svojih medijskih ekipa. U hotelima u centru mjesta gotovo da nema (i pored “moćne” cijene od 100 eura za pansion u hotelima koji baš i nijesu poznati kao najsjajniji), a nema poodavno ni karata u prodaji, iako je prve polufinale večeri “Arena” blejala sablasno i sramotno prazna. Restorani i terase-kafane su gotovo udvostručile cijene proizvoda, pa je potreban podebeo buđelar da se privede kraju prva maratonska šestodnevna “Evrovizija”. 

DOGOVOR KUĆU GRADI: Svi koji su željeli saznati ko nastupa u kojoj polufinalnoj večeri morali su se osloniti na štampana sredstva informisanja, koja su, istini za volju, dobro odrađivala svoj posao. Na nekoliko punktova dijeljeni su besplatni osmostrani informatori na engleskom jeziku, posvećeni “Eurosongu”, što su se publikovali iz dana u dan. Bilo je i “Specijala” raznoraznih dnevnih novina.

Zanimljivo je i to da nigdje u gradu nije organizovano javno praćenje polufinalnih večeri, putem video-bima. Oni koji nijesu kupili kartu mogu se eventualno dogovoriti sa vlasnicima ugostiteljskih objekata, i apelovati na njihovu dobru volju da TV aparate okrenu na prvi program državne televizije. U slučaju prve polufinalne večeri, bio je to težak posao, jer je dobar dio građana Srbije više interesovalo suđenje Vojislavu Šešelju koje se davalo na drugom kanalu istog javnog servisa.

Naravno, kada je finale u pitanju, stvar se mijenja iz osnova. Obzirom da završne noći nastupa srpska predstavnica Jelena Tomašević (na kojoj je ovih dana strahoviti pritisak da ‘ne obruka Srbiju’, pa je legendarni novinar Peca Popović ovaj proces nazvao “Tajčizacija Jelene”, aludirajući na ulogu koju je Tatjana Matejaš imala u buđenju nove hrvatske države), video-bimovi će biti postavljeni na barem tri punkta u gradu, uključujući i onaj glavni, ispred Skupštine Srbije.

A UZ VUKA I LISICA FUKA: Organizovane su mnoge propratne manifestacije, posredno vezane za “Eurosong”. Tako je Saša Mirković, nekadašnji menadžer Marije Šerifović, promovisao knjigu “Molitva za patriote”, u kojoj je iznio intimne detalje vezane za život pobjednice “Eurosonga 2007”, ali i za sami trijumf na ovoj priredbi. Šerifovićka je odmah najavila tužbu protiv Mirkovića i izdavačke kuće “Treći milenijum”, a kako je loša reklama – najbolja reklama, knjiga se odlično prodaje u knjižarama.

U Pozorištu na Terazijama postavljena je predstava “Hamlet, Hamlet, Eurotrash”, u kojoj glumačka postavka “otkriva” misteriozni uticaj “Eurosonga” na svakodnevni život. U ovoj predstavi kabaretskog tipa glavni lik, profesor u srednjoj školi, pokušava da objasni kako se istorija Starog kontinenta može lako iščitati iz istorijata Evrovizije.

Inače, jedna od opšteprihvaćenih “zabava” koja trese Beograd za vrijeme “Eurosonga” je i klađenje na plasman na ovoj manifestaciji. Najrazgranatija ovdašnja kladioinica “Meridian” već nedjeljama je zatrpana tiketima na kojima zainteresovani prognoziraju ukupnog pobjednika, ili pobjednike polufinala, zatim Top 4, Top 10, kao i pobjednike “duela između država”, te specijale tipa “Ko kome 12 poena” ili ”Hoće li Srbija imati više poena nego zemlje ‘Velike četvorke’”. Kvote su sasvim solidne, čak i za “sigurne fikseve”, pa se tako Rusija, koja u medijima širom Evrope važi za sigurnog pobjednika, nalazi na kvoti 4,5. Odmah nakon njih je Srbija sa kvotom 6, pa Armenija sa kvotom 10. Naš predstavnik se i na kladionicama najslabije kotirao, sa kvotom 251, a od Stefana su bili slabije kotirani samo Češka i San Marino. “Meridian” je štampao i propratni bilten u nekoliko hiljada primjeraka, u boji, na 32 strane, sa mnoštvom podataka o učesnicima, istorijatu, pravilima takmičenja i slično, tako da izgleda kao prigodna publikacija koje se ne bi postidjeli ni ozbiljniji izdavači.

Na kraju, mala poslastica za sve ljubitelje starog znanca crnogorskih ljubitelja “Eurosonga”: Na sam dan otvaranja, ponovo se izjavama “proslavio” vječiti skandalmejker Aleksandar Tijanić, koji je u intervjuu “Financial Timesu” objasnio kako “Evrovizija nije mogla da se dogodi u gorem trenutku po Srbiju, odmah posle predsedničkih i parlamentarnih izbora”. Kakav čovjek, takva i izjava.

2. NAKON "DANA D"

"Eurosong" je bio i prošao. Rus je odletio kući nasmijan, u društvu klizača na ledu i mađarskog violiniste na Stradivariju; vratili se i ostali učesnici, a vratili se i novinari iz preko 100 zemalja. I turisti - ljubitelji najpopularnije evropske manifestacije lakih nota. Ovogodišnji je "Eurosong" bio najimpresivniji do sada - izvaredno organizovan, ali na žalost muzički (i naročito glasački) potpuno previdljiv.

AKO NEMAŠ AKREDITACIJU, NEMA TE: Moj prošli text objavljen na ovom sajtu, i u nedjeljniku "Monitor", govorio je o životnim situacijama glede "Eurosonga" i problemima neakreditovanih novinara koji su bili prepušteni sami sebi i paroli "snađi se". A to "snađi se" značilo je, recimo, da su foto-radnje i prodavnice kompjuterske opreme u centru Beograda samo za slanje maila sa njihovog kompjutera tražile dva eura za mail, a za prebacivanje fotografija sa mog aparata na moju flash-memoriju morao sam platiti punih tri eura.

Stvar se iz osnova promijenila dobijanjem novinarskih akreditiva. U suštini, posrijedi su opet bile naše, crnogorske stvari. Teškoće sa dobijanjem moje akreditacije direktno su bile proizvod zaborava i indolentnosti naših poslenika javne riječi, a -  na drugoj strani - uspjeh u dobijanju akreditiva bukvalno dva minuta pred početak druge polufinalne večeri uzrokovan je nesebičnom pomoći i dobrom voljom zamjenice šefice crnogorske delegacije, i na tome sam joj do mora zahvalan. E, tek su se dobijanjem male šarene kartice sa mojim likom i natpisom "Montenegrin delegation", koju sam nosio stalno oko vrata osim kad sam spavao, stvari promijenile za 360 stepeni. Postao sam i zvanično dio "Eurosonga".

Negdje preko 3000 akreditovanih novinara uživalo je desetak dana kao bubreg u loju Sava centra i funkcionisali kao jedna familija, bez obrzira na naciju, vjeru ili seksualno opredjeljenje. Organizatori su se potrudili da se žurnalisti osjećaju kao gospoda i da imaju sve (ali apsolutno sve) uslove za rad. Na samoj akreditaciji dobijao si tašnu sa gomilom propagandnog materijala i merchandisea, koju si iz dana u dan punio novim poklonjenim stvarima. Tri sale na prizemlju omogućavale su, osim razgovore sa akterima - muzičarima, i beskrajne količine interneta na stotinjak kompjutera, dok su na gornjim spratovima organizovane projekcije "Eurosong" večeri, na kojima je bilo preko 1000 novinara iz različtih zemalja, tako da su te sale bile "Arena" u malom, i gotovo da je (pogotovo na prvoj polufinalnoj večeri) bilo zanimljivije biti u tim salama (sa ozvučenjem na nivou koncerata i velikim video-bimovima) nego na samom poprištu, nekih desetak minuta vožnja udaljenom.

Uvijek nasmijane lijepe hostese na besprijekornom engleskom jeziku obraćale su se i nama, koji govorimo šest-sedam ovdašnjih balkanskih jezika, a volonteri i neprimjetno obezbjeđenje pazili da ne dođe do kakvog ekscesa. Novinarima su bile obezbijeđene "fotelje" čiji se oblik mogao mijenjati u krevet, pa su mnogi koristili priliku i drijemali po ćoškovima moćnog zdanja Sava centra. Uz to, prvi put za 14 godina otkako se bavim ovim poslom, sagovornici su dovođeni nama, novinarima, a ne mi da jurimo za njima. Mogli bi se mnogi crnogorski i barski "odličnici" naučiti kako se uistinu radi, ali oni ne idu na ovakve manifestacije, pa ne mogu ni znati.

Osim toga, moram pomenuti i nezaboravne žurke u "Euroklubu". Klub je na tri nivoa, prima preko 2000 gostiju, bio je svake noći dupke pun, a vrhunac je uslijedio nakon finala kada se u đuskanje i besplatno piće i iće uključili i učesnici "Eurosonga".

GROTLO DOBROG ZVUKA: Obje polufinalne večeri, finale, ali i sve generalne i tonske probe održavane su u "Areni". I za sve se naplaćivao ulaz, naravno. Na nekoliko ulaza u ogroman kompleks "Arene" stajalo je pred početak svake od priredbi više stotina pripadnika obezbjeđenja, a sve što se unosilo prolazilo je nekoliko skenera, što je sa stanovišta logike i sigurnosti učesnika bio odličan potez. To se, međutim, pokazalo kao besmislica u vremenu kad nije bilo ugovorenih proba ili muzičkih večeri, jer su prvih pet dana glavne prodavnice džidža-bidža sa oznakom "Eurosonga" (majice, kape, šaalovi, CD-ovi, knjige, bedževi... gomila toga) bile samo u "Areni", u koju se nikako nije moglo ući, baš zbog pomenutog obezbjeđenja. Džabe su bila preklinjanja i nagovaranja i objašnjenja da, ako ne uđeš i kupiš tu, ne možeš nigdje (poslije su postavili štandove i na još par mjesta) - ništa nije vrijedilo.

Kako je za vrijeme prvog polufinala Beograd zadesio sindrom "crnogorske rolingstounizacije" (velike firme kupile karte i podijelile zapošljenima, a ovi se nisu pojavili, pa je "Arena" bila popuprazna, što je u srpskim medijima doživljeno kao skandal, a i bio je), za drugo polufinale, generalne probe na dan finala, a i za samo finale, bilo je moguće "ispod ruke" nabaviti karte. Po odgovarajućoj cijeni. Za finale su "na crno" tražili čak 150 eura po sjedištu, ali smo zato uspjeli ekipa i ja sticajem srećnih okolnosti, nabaviti karte za posljednju generalnu probu, tri sata pred finale (na kojoj je od početka do kraja, odrađeno ama baš kompletno veče finala, od otvaranja Marije Šerfović, preko nastupa svih učesnika, do simulacije glasanja, tako da smo nas otprilike dvije hiljade znali sve "tajne" koje su učesnici čuvali kao iznenađenje za veče finala), i to po sasvim prihvatljivoj cijeni od 20 eura.

Neću otkriti ništa novo ako kažem da unutrašnjost "Arene" mora da fascinira svakoga normalnog, ali su mene zaprepastile dvije stvari - prvo: kristalno cibri jaki zvuk od koga su se pomjerale džigerice u stomaku, najbolje postavljen zvuk kojeg sam imao prilike čuti u životu (a nije da nijesam obišao koncerata), i drugo: svjetlosni efekti i rješenja bine koja Vas moraju ostaviti wow! kad vidite kako se boje i oblici rasipaju i otjelotvoruju pred očima. Tek su se uživo mogle steći prave vrijednosti ponuđenih finalnih pjesama, i, priznajem, promijenio sam mišljenje koje sam imao prije tog popodneva o nekim numerama iz finala.

Ispred i oko "Arene" su se mogle vidjeti karavani "Eurosong" fanova pristiglih iz čitave Evrope, i nisam ispustio priliku da se slikam sa najzanimljivijim od njih. Jedina ružna stvar koju sam zapazio u "Areni", ali i u Sava centru u tih sedam dana ticala se neprimjerenih dobacivanja i negodovanja od strane grupe domaćih navijača kad je nastupala albanska predstavnica Olta Boka, a pogotovo kad je ušla u finale i na početku dobila 12 poena. Zanimljivo, međutim, njih je smirivala i pokušavala da razgovorom prevaspita druga grupa domaćih navijača, koja je ispravno zborila da politici nije mjesto na ovakvom takmičenju. I potpuno su u pravu.

FINALNO, FINALE: Izbor voditelja sasvim OK, ali se čini da je dvojac u backstageu neuporedivo lakše i šarmantije odradio svoj posao nego domaćini u "Areni" - Jelena i Željko. Usiljenost i gluma koji prate vođenje ovakve manifestacije trebale su biti suzbijene na minimum, i u tome je režiser ove predstave donekle uspio. Posebne riječi hvale treba uputiti za virtuoznost izrade malih promo-blokova kojim se predstavljala svaka od zemalja učesnica neposredno pred nastup.

U finale su uglavnom ušle prave pjesme, izuzetak je izostanak odlične Bugarske, Kipra i možda Slovenije, umjesto neubjedljivog Islanda i porculanskih zuba iz Poljske. Ostali rezultati polufinala su očekivani (ovdje na računam katastrofu irskog Ćurana Dastina, koji je bio među najslabije plasiranim na ESC, a davane su mu šanse za pobjedu)

Rumunija: Nico & Vlad su bili odlični, izveli numeru u stilu Andrea Bocellija i Sarah Brigthman, i osvojili nagradu kompozitora za najbolju kompoziciju. Velika Britanija: Andy Abraham, negdašnji čistač ulica, prikazao je dopadljivu funky pjesmu, ali je bio realno bez šansi. Završio je posljednji. Albanija: Olta Boka, šesnaestogodišnja tinejdžerka, najprijatnije je iznenađenje "Eurosonga". Albanska pjesma je klasična balada u maniru američkog power-popa, kojoj su dodate nabudžene gitare, a koju je profesionalno iznijela nekadašnja pobjednica dječijih festivala. Njemačka: Kvartet "No Angels" nije ispunio očekivanja njihove nacije. Sa zvučnim pop brojem "Disappear" u maniru "Spice Girls" plasirale su se pri samom kraju, jer, od 42 zemlje koje su glasale, čak 40 njima nije dalo niti bod. Poslije finala, u razgovoru sa njemačkom šeficom delegacije, otkrio sam da razmišljaju da poput Italijana napuste ovo takmičenje. Jermenija: Sirusho je, izvodeći zaraznu pjesmu "Qele, qele" prikazala kako se izvodi pravi sisotres i vrtiguz u Sava centru, te dobraaano preznojila muški dio publike. Dobila je od Fanova Evrovizije nagradu za najbolju pjesmu, i ne sumnjam da će se u diskotekama ovoga ljeta oriti "Qeeeeleeee". BIH: Dijete "beogradskog novog talasa" Goraždanac Laka je izazivao euforiju gje god bi se pojavljivao, njegov singl je bio najprodavaniji i najtraženiji od ESC učesnika, a numera "Pokušaj" pokazatelj kako se uz dozu perosnalne samosvjesnosti i originalnosti može za kratko vrijeme dostići kultni status. "Pokušaj" se puštao svuda po Beogradu, od Sava centra do splavova. Nakon njegovog i nastupa sestre mu Mirele u Sava centru među srpskim novinarima se punih pet minuta skandiralo "Bosna, Bosna". Izrael: Na početku mi se pjesma Boaza nije dopadala, ali kako je vrijeme više odmicalo, sve je više dobijala na težini. U nastupu je pametno pjevač skrajnut u drugi plan, i pušteno je da se kvalitetna numera sama izbori za svoje mjesto. Finska: "Teräsbetoni" su u "Areni" zvučali kao penzionisani "Iron Maiden", ali kome je na "Eurosongu“ još do Bruce Dickinsona? Hrvatska: Eksperiment "Kraljevi Ulice & 75 Cents" je imao djelimičan uspjeh - treće mjesto u polufinalu i lagani ulazak u finale, na kome su ipak završili u "donjem domu". "Romansa" je OK pjesma, ali za Festival šlagera u Radencima, možda. Inače, jedan od najzanimljivijih događaja desio se nakon prve polufinalne večeri, kad je pet-šest navijača ogrnutih srpskom zastavom skandiralo pri prolasku "Kraljeva": "Hrvatska, Hrvatska". Kako se stvari mijenjaju, pomislio sam. Poljska: Isis Gee misli da je Celine Dion. U stvari je samo dobra reklama za njenog zubara i za preparate za brzo tamnjenje kože. Island: "Euroband" je izveo brzu, ali potpuno nezanimljivu pjesmu. Turska: Odličan potez je napravila šaljući alternative-band "Mor ve Ötesi". Neobičan sklopa akorda u strofama, i popični refren donijeli su ovoj lijepoj pjesmi mjesto u prvih deset. Odličan band. Portugal: Vânia Fernandes je zaustavila dah poznavaocima muzike. Nevjerovatna pjesma "Senora del Mar" koju vuče na njihov fado (a koju je, paradoksa, napravio Hrvat), u impresivnoj vokalnoj postavci bila je za mnoge "favorit, ako je pravde". Na kraju u sredini, ali je Portugalcima pripala nagrada za najbolji nastup. Letonija: "Pirates Of The Sea" su izveli komedijašenje koje ne bi trebalo da priliči "Eurosongu", ali je postalo njegova realnost. Švedska: Charlotte Perrelli su srpski mediji na sam dan glasanja smatrali za jednog od favorita, ali je bila dalako od toga. Toliko puta viđena numera, a atraktivnost na koju je išla ocvala gospođa oduvana je pojavom Ukrajinke i Jermenke. Danska: Simon Mathew je vratio osamdesete na "Eurosong". Kao da slušate dobru verziju Paul Younga ili imenjaka mu Kinga, ili nekog od sličnih cocones-vocala. Gruzija: Slijepa pjevačica Diana Ghurtskaia je izvela jednu od najljepših pjesma na ovogodišnjem takmičenju, a kampanja koju je vodila njena ekipa bila je najkvalitetnija. Na svakome koraku ste mogli naići na kalendare i postere Ghurtskaie, ali i na gruzijske zastave koje su dijelili zainteresovanima. Bio sam zainteresovan. "Peace will come" je tako postala kampanja, a Gruzijka (pored Lake, Kalomire, Sirusho i Shady lady) bila jedna od ljubimica beogradske publike. Ukrajina: Muškarac kome ne zaigra srce (ako ćemo pravo, ovdje sam mislio na jedan drugi organ, ali je malo degutantno da ga pominjem) kada vidi nastup Ani Lorak, nije u redu. Eksplozivna seksi bomba je silinom orkana razduvala Beograd, a njen hit "Shady lady" mogao bi ostati na duže staze. Francuska: Jedan od najzanimljivijih nastupa imao je Sébastien Tellier, reinkarnacija Morrisona u "sun and fun" fazi. Ovaj oriđinal koji se na binu dovezao malim automobilom izveo je melodiju čija se ritmička struktuta oslanjala na doo-wap stil, a vokalizacija minimalizovana, ali efektna. Sam je tražio da ga kamerman za vrijeme nastupa ne snima u cjelini, već samo ruke, noge i ostale rubne djelove, a da akcenat baci na sunce i more koje su se presijavali na ekranu u pozadini. Azerbejdžan: Kakav je bio moj šok kad sam vidio da se ova zemlja odlučila na debiju za gothic rock! Elnur & Samir su kroz pjesmu koja je imala teatarskih momenata prikazali borbu dobra i zla, komplikovan nastup na bini je bio do tančina isplaniran (samirova anđeoska krila bila su jedan od zaštitnih znakova ESC 2008), a skupa kampanja širom Evrope je urodila plodom. Gotovo na svakoj važnijoj beogradskoj ulici mogao se vidjeti billboard Azerbejdžana sa koga su gledali Melek i Šejtan u liku njih dvojice. Grčka: Kalomira je kopija Helene Paparitzou, samo sa kreštavim glasom Mickey Mousa. Još na prvo slušanje se moglo pretpostaviti da će biti hit, ali joj je malo ko prognozirao ovako visok plasman. I da, zanosna slatkica je pomno pratila scenski nastup mrs. Beyonce. Španija: Rodolfo Chikilicuatre je bio lik oko kojega je bila podijeljena španska javnost. Neki su tvrdili da je blamaža slati humorističku kopiju Elvisa Preslaya na ESC, dok su drugi u nebo veličali njegov reggeton zvuk i novi stil igranja. Plasman nije bio baš zadovoljavajući, ali vjerujem da će, poput macarene, asereje i ostalih sličnih "novih" plesova i ritmova, i "Chici chici" ostati da se pleše. Srbija: Jelena Tomašević je nastupila sa unekoliko prearanžiranom pjesmom "Oro", i dopušteno joj je da se vokalno "razmaše" u drugom dijelu numere. Možda bi imala bolji plasman da nije branila titulu i da se ESC nije održavao u njenoj zemlji, ali je i šesto mjesto odličan plasman za uistinu odličnu pjesmu. Kad je ona nastupala, cio Sava centar je bio na nogama. Rusija: Znalo se da će Dima Bilan biti najvjerovatnije pobjednik, jer, kao što uporno trudim mojoj poznanici - ne pobjeđuje najbolja pjesma, već ona u koju je uloženo najviše para. A to je bila "Believe". U Sava centru, osim srpskih, bio je najveći broj ruskih kolega koji su pratili svaki Dimin korak, a nakon očekivane pobjede uživo u programu ruske TV čestitao mu je predsjednik Medvedev lično. Pjesmu je izveo na suvom ledu scene "Beogradske arene" u pratnji svjetskog šampiona u umjetničkom klizanju Jevgenija Plušenka i virtuoza na violini Edvina Martona. Norveška: Ah, te plavuše! Slatke Maria i drugarice izvele su dopadljivu pjesmu "Hold on, be strong". Sladunjavi, ali veoma pamtljivi pop broj dobio je više poena nego što se bilo ko nadao.

GLASANJE, KLADIONICE I STEFAN: Mogu da mijenjaju pravila "Eurosonga", da odrade 22 finalne večeri, a ne dvije, i mogu se uvesti dodatni stimulans bodovi za zemlje "Velike četvorke", ali "komšijsko" i "dijasporsko" glasanje ne mogu zaustaviti. Davanje bodova je bilo u 95% predvidljivo - Nordijci Nordijcima, ex Rusi ex Rusima, Balkanci Balkancima, dijelilo se i po vjeri i po babu i po stričevima, a nijesu se davali poeni zemljama koje "povezuje" tradicionalna netrpeljivost. Rezultat se lako može vidjeti na tabeli. Nas i Rusa trista miliona. Minimum.

A kad smo već kod nas, da pomenem Stefana. Nastupio je profesionalno, hrabro otvorio "Eurosong", nije imao tremu i suvereno je vladao scenomn, ali džabe - pjesma je bila zarobljena na Evroviziji 1983. godine, u demodiranom aranžmanu, nikome zanimljiva. I površni pregled pjesama na ovogodišnjem "Eurosongu" pokazao je kako treba zvučati, i kako treba ići ukorak sa vremenom, a ne naganjati gitare uz Tom Jones pjevanje. Nije to moglo proći, nikako. U stvari, još je Stefan dobro i završio kakve su mu šanse davane na kladionicama. Na koncu je bio 14-ti u svojoj grupi (ispred favorizovanog ćurka Dastina, Andore, Belgije, Estonije i San Marina), a u ukupnom poretku 31-vi, sa sedam zemalja iza sebe.

Za kraj, da vas ne lažem, igrao sam na tri tiketa: pobjeda u finalu, pobjeda u polufinalu, i koliko će ex-YU zemalja ući u finale. Zahvaljući Dima Bilanu, ekipa u kojoj sam bio završila je u cocktail-baru kod Nemanje na "Blue Diamondu". To mi je bilo prvi put da unovčim svoje znanje o "Eurosongu". Bolje ikad nego nikad.

vrh strane