"Zmija je velika sila, najveća sila na svijetu. Zmija je 40 godina prije svih bića stvorena na ovi svijet. Ona je velika kao planina, a pred nama se čini mala. Ima ljudi koji u to ne vjeruju, ali to je tako i nikako drukče" - ovo su riječi RUSTA KOVAČEVIĆA, čovjeka iz Velje Gorane, koji se već više od 20 godina bavi nečim što, u urbanom svijetu, pripada domenu naučne fantastike: priziva zmije, razgovara, zmije mu se uvijaju oko tijela i, po sopstvenim riječima, u savršenom skladu druguje sa njima, one su mu prijatelji...

Gorana je sušni i bezvodni kraj, smješten između Bara i Ulcinja. Zbog svog izuzetno nepovoljnog geografskog položaja, u kotlini između brda Povara i Možure, opstala je kao svojevrsna oaza folklornog, etnološkog, lingvističkog, mentalitetskog i psihološkog supstrata naslijeđenog iz srednjevjekovlja. Stalno osipanje broja stanovnika, kao i činjenica da se uzimaju međusobno, dovela je do specifičnog autizma, koji uslovljava da navedene posebnosti opstaju već stotinama godina. Istoričari, etnografi i lingvisti su se prilično bavili ovim krajem, a u većini publikacija, svrstavani su u obližnje Mrko(je)viće, čak je i njihov govor lociran unutar mrkovićkog dijalekta. A oni su bili i ostali drugačiji. Što se pokazalo i u ovoj priči. Priči o zmijaru.

"Ovu sam sposobnost dobio od jednog čovjeka, koji je bio pri mrijeću. Bio je naš, Goranac. A on je to naslijedio od jednog Malisora, s kojim je dijelio sobu u bolnicu, u Titograd” – počinje priču Rusto Kovačević. "Za takvo što čo’ek treba da budne hrabar i mora u to da vjeruje. Zmija mene poznaje. Ja sa njom pričam, ona se mazi uz mene. Komšije su mi mnogo puta dolazile da liječim ovce, koze, krave, konje... Nema im broja. Ja to učinim, a za to nisam nikada uzeo ni dinara. Ne smijem".

Kult zmije, izuzetno dobro očuvan u Gorani, jedan je od najstarijih u istoriji civilizacije. Na našem tlu, koliko je poznato, datira iz ilirskog perioda. Ovo je razumljivo, jer su Iliri, kao praistorijski narod, bili veoma blisko skopčani sa prirodom, te su sve njihove aktivnosti proishodile iz te veze. Tragovi ovoga kulta još uvijek su veoma prisutni u tradiciji i vjerovanju stanovništva južnojadranskog priobaqa – ogrlice i narukvice, svinute u  obliku zmije, priče o “kućnoj zmiji koja se ne ubija”, “blavoru kao svetoj životinji”, “o tome da se za Božić ne smije šiti, e će zmija izjesti brava”, “zmiji kao čuvaru veljeg blaga”, “zmiji koja ne dozvoljava da se nevjernici valjano sahrane”... Zmija je, u Ilira, imala ulogu čuvara ognjišta i, kao htonsko božanstvo, bila je u vezi sa dušama predaka.

"Zmija koja se nađe u kuću, ne ubija se, a ako se zarekneš da je nećeš ubit’, nikad od nje nećeš imat’ štete" – kaže Kovačević – "Zmije imaju kraljevstvo i biraju među sobom glavnu. Uvijek se sastaju utorkom, dosta zmija se skupi. Ja sam gledao odavde do Ulcinja, sve zmije pokraj puta. Bio je utorak. I drugi su ih mogli viđet’ da su bili sa mnom, a jedino sam ih ja moga’ čut’. Kad ih skupljam, ja u sebe izučim pjesmu i one se skupe sve. Razgovaram s njima, ja im razumijem jezik i one mene. Diram ih i igram se s njima. One uživaju u tome. Pošto ih skupim, moram ih poslije oprat’ vodom i sapunom ka’ čovjeka, da se ne čuju na mene, jer će ih ostale zmije udavit’. I ne može nijedna minut’, dok ja ne reknem. A mogu, ako oću, a neću, da im naredim da napa’nu nekog i one bi to učinjele. Samo treba da ih prizovem. Kad ih prizovem, nema greške. Ne smije bit’, jer bi me udavile".

Gorana, kao krševit i bezvodan kraj, obiluje zmijama. Pored šarke i poskoka, po riječima našeg sagovornika, postoje još mnoge opasne vrste, za koje zoologija ne zna, a o čijem postojanju svjedoče brojni očevici. "Zmije se legu iz jaja, bijelih i šarenih. A zmiju moš i sam napra’it. Iskubeš dlaku iz konjskoga repa, a dobro paziš da budne cijela i staviš tu dlaku u bocu sa vodom. Poslije 40 dana, od dlake postane zmija. I onda proliješ i vodu i zmiju na ledinu i zmija onda oživi" - zbori Rusto.

"Ima jedna zmija, jako otrovna, ima male uši i duža je od poskoka i mnogo opasnija, jer juri za čovjekom. Može da se umre za minut, ako se ne nađem tu da izliječim. Postoje i neotrovne zmije koje dave čovjeka. Takva je aršaja, koja može da veže čovjeka preko pasa i ije mu džigere. Tu je čovjek najtanji i ona zna to – zato mu tu i ulazi u tijelo. Ako aršaju ništa, nijedan živi stvor, ne vidi za deset godina, može da se odeblja kao čovjek preko pasa. No sreća je, što ima ona mala ’tica što ide svuđe, pa je vidi, inače bi aršaje bile ka divovi. Pričali su mi, da je bilo i veljih zmija. Ja se sjećam kao mali, vidio sam, ovđe u komšiluk, ubili su dvije, bile su debele ka’ noga. A pričao mi je komšija, da ga je pojurila jedna ogromna zmija i da je bila veća od plota, preko kojeg je bježao. Ubili su je kuburom i kad su je rastegli na ledinu, svi su pričali da tako nešto nikad niko nije vidio", objašnjava Rusto Kovačević.

Nedaleko od Rustove kuće živi i Aiša Kovačević, koja je, govoreći o jednom događaju iz svog života, potvrdila Rustovu priču o postojanju neobjašnjivih sila ("džindova"), vezanih za zmije: "Bilo je podne i bila sam na bunar da napunim vode. Na među je ležala jedna lijepa i crvena zmija. Prepala sam se da me ne izjede i zamanula da je udarim. Čim sam je takla, oduzela mi se desna ruka, a čula sam jauk ka’ od đeteta. Vodili su me kod derviša u Ulcinj i on mi je dao zapis i izliječio me i rekao mi da je to bio 'džin' i da je sreća da je nisam ubila, jer bi sad ležala mrtva. Derviš je reka’ da se 'džinovi' pretvaraju u zmije i pohode ljude".

Rusto Kovačević liječi od zmijskog ujeda na osobit način. U tome jeste i osnovna svrha njegovog "dara", a po brojnim svjedočenjima svojih komšija, to radi sa stopostotnim uspjehom. Kad čovjeka ili životinju ujede zmija, Rusto iscjeljuje govoreći u sebi riječi, "pjesmu", samo njemu poznatu. Sam kaže da bi, ukoliko bi odao tajnu šta i kako govori, "izgubio dar", a ne zna, na kom jeziku su te tajanstvene riječi, jer taj "jezik ne postoji i ne liči ni na jedan".

"Neki mi nisu vjerovali. Direktor u moje preduzeće se sprdao, a ja sam ga brzo uvjerio... Dozvao sam mu zmiju, u kola, na njegovo sjedište. Nije mogao da je išćera, sve dok je ja nisam uzeo. A jednom komšiji je zmija ušla u televizor, onaj sa velikim rupama, starinski. Ja sam je uzeo u ruke i odveo u šumu. Ona se onda više ne vraće. Opet, drugom komšiji je ušla ispod kauča i skupila se u klupko. Ja sam doša’ i progovorio s njom, ona je krenula za mnom preko njive, sve do šume, ge sam je osta’io. Ja pred njom, ona za mnom, a ljudi gledaju".

Svoje znanje će, kako kaže, prenijeti na još dvojicu, koji budu imali smjelosti da ga prihvate. Jer, pored dobre strane, ovaj "dar" donosi i zavjet da se nijedno živo biće, pa ni mrav, ne smije namjerno lišiti života; donosi zavjet o jedinstvu života sa prirodom; donosi zavjet o blagosti i ne činjenju nikakvog zla, jer "stiže kazna, ako se odijeliš od prirode"...

Ovdje kao da je vrijeme stalo. Mitska svijest ljudi, kao da je napravila iskorak iz magijsko – ritualnog doživljaja stvarnosti. Strah i poštovanje prema prirodnim pojavama je gotovo isti, kao i u našeg dalekog pretka, u praskozorju ljudske vrste. Dva religiozna filtera, hrišćanski i islamski, sa veoma strogim propisima, nijesu bili dovoljni da iščiste debeli nanos paganskih vjerovanja. Jednostavno, čovjek ovoga kraja živi, neprekidno tražeći zajednički jezik sa svim bićima oko sebe. Pa i sa zmijama.

"Zmija ima veliku moć. Ona je strahovita" - mistično zaključuje Rusto Kovačević.

Suljo Mustafić, 1999. god.       

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA