Da li dovoljno poznajemo naše okruženje? Koliko je stanovnika Novog Bara ikada otišlo u Stari grad? Koliko se puta neko zapitao - kuda vodi put iznad Starog grada? Šta se nalazi gore, uz obronke Rumije? Koliko je nas čulo za Bijelu skalu i zaputilo se prema Krajini? Odgovor je, uvijek i po pravilu - malo.

Upravo ova pitanja postavljala je ekipa “Barskih novina”, kada je krenula na jednodnevni put prema Turčinima. Sigurno je da je malo ljudi u našem gradu i čulo da postoji ovo selo. Na samo tri kilometra od Starog Bara, u pitomoj i prisojnoj uvali, okruženo planinskim vijencima, danas gotovo pusto.

Od autobuske stanice u Starom Baru, gdje smo ostavili naše vozilo, nastavili smo pješke. Put kroz glavnu (i jedinu) starobarsku ulicu nudi uobičajene prizore: oštećena kaldrma koja govori da, iako obnovljena, nije “zdrava” napunila ni jednu deceniju, a ona prethodna koja je, kao bila lošija, trajala je stoljećima. Kroz Brbot put, takođe, razrovan - krpljen samodoprinosima mještana. Najstarije urbano naselje van gradskih zidina kao da su svi zaboravili. Isto je i sa česmama-zadužbinama, kao i sa prvim vodovodnim čvorištem - lijepo osmišljenim kamenim zdanjem koje je zadužbina čuvene barske porodice Haverić - sve je zapušteno i gotovo razoreno. I tu gdje prestaje naselje, dokle se i može ići vozilom, počinje jedan drugi svijet. A naš ulazak u njega, bio je iskorak u drugu realnost.

Prvo s čime se susrijećemo je fascinantni izgled kamene litice koja se nadnijela nad put. Više od 200 metara u visinu, klisura zasječena pod pravim uglom, nevjerovatna inspiracija za slikare, umjetnike, pisce, i naravno, fotoreportere. I čovjek, zaista, zastane zadivljen surovom ljepotom i divljom snagom prirode. Tu su, u usjecima stijena, u malim pećinama, živjeli skupa sa stokom čobani u prvoj polovini prošlog vijeka. Od vrha Spila pogled se spušta ka rijeci, koja upravo u ovom dijelu hukom i stropoštavanjem kroz korito opravdava naziv Rikavac.

Put ispred nas širok, kamena kaldrma, ili kako je mještani zovu “taraca”, uz male popravke, opstaje stotinama godinama. Naravno, danas ovim putem prolazi još nekoliko stanovnika Turčina i rijetki posjetioci, a nekad je ova kamena džada spajala dvadeset i pet sela sa ove i one strane Rumije. Uz put vidimo i dijelom otkopane vodovodne cijevi, postavljane početkom 20. vijeka koje su zamijenile stari turski vodovod, izgrađen još u 17. vijeku. Tada je voda, prijeko potrebna za život u gradu, dovedena iz podnožja Mukovala sa druge strane Spila. Taj, kako su ga mještani zvali, “put od vode” još je u upotrebi, jer se sa istog vodovoda i danas snabdjeva Stari Bar. Kao i veliki zid, ozidan prije tri stotine godina, arhitektonski besprijekorno urađen, preko kojeg vodi “put od vode” prema “Glavi od vode”. Podnio je sve zemljotrese i danas je gotovo netaknut.

Nastavljamo dalje. Na ukrštanju dvije rijeke, put se račva. Pred nama su dva mosta. Kad pređemo jedan, onaj istočni, staza se razdvaja u dva smjera - jedan prema Veljim, a drugi prema Malim Mikulićima. Na sjevernoj strani, drugi most, vodi ka Turčinima. Zastajemo da predahnemo, ali i da napravimo nekoliko snimaka. Pjeva se o mostovima na Morači. Da je ovaj kraj imao darovite narodne pjesnike, sigurno ne bi bez pjesme ostala ljepota mostova na Rikavcu, odnosno Bunaru. Pogotovo onoga prema Mikulićima. Nadnijet nad kameno korito Kazana, kako se zove dubok vir ispod njega, na visini od nekih deset metara, vitki luk je, kako je to Andrić zapisao o onom na Žepi ”kao u letu zaustavljena ptica”. Oba mosta, iako nema pouzdanih spomena ili zapisa, treba datirati negdje u 18. vijek, svakako vrijeme kada su nastajali biseri orijentalnog graditeljstva što su mostogradnji davali osobiti značaj. I prava je šteta što je obrastao u bršljan i šiblje, tako da je nemoguće do kraja uživati u njegovoj ljepoti.

“Taraca” prema Turčinima vodi pored mlina Mujića, koji je do skoro predstavljao jedinu aktivnu vodenicu u barskoj opštini. I zapravo, dvočlana porodica koja tu i sada živi, jedna je od tri koje su preostale u ovom selu. Sada mlin ne radi, jer se u selu ne sije, kao ni u okolini, te više niko ne donosi žito, kao nekada, na konju ili magarcu. Pored Mujića koji su, iz malih Mikulića doselili u Donje Turčine, živjele su porodice Mustafića, Durakovića i Krajine. Prema zapisima koji potvrđuju usmenu priču, doselili su oko 1870. godine iz Tuđemila. Imanja koja su kupili bili su posjedi čuvenih barskih plemića - Selim-bega i Smail-bega.

Međutim, njihove današnje kuće, iako napuštene, a još funkcionalne i dobro uređene za seoske uslove, sazidane su na mnogo starijim temeljima. Pitoma i prisojna dolina, uz dosta obradive zemlje i što je najvažnije obilje vode, pružala je izuzetne uslove za život. A on je, barem prema sačuvanim izvorima, ovdje jako davno započeo. Prvi spomen Turčina datira još iz 1443. godine, kada su barskim romanskim plemićima potvrđene privilegije od strane Mlečana, a u “privilegije” se ubrajalo i ovo selo. Naziv Turčini dolazi od imena vlastelina koji je držao ovo selo. Naime, 1431. godine, spominje se Vasilj (Vasigl) sin Stefano (Turcina) Turčina, lokalni feudalac.

Poslije odmora na balkonu stare kamene kuće Mustafića, nastavili smo obilazak. Put nas je odveo preko guvna na kome se donedavno “vršalo”, ostataka kaštara, odnosno ostava za kukuruz, niz imanje zasađeno šipkovima koji ovdje uspijevaju bolje nego bilo gdje drugo u Baru. Na samom kraju imanja nalazi se zid koji omeđuje ono što mještani zovu “crkovnjo imanje”. Od nekada velikog kompleksa, danas su ostale samo ruševine, zarasle u šiblje i ostaci velikog katoličkog groblja. Pod krovom je samo jedna mala crkva, koju je zemljotres 1979. prilično oštetio. Međutim, i sada na Markovdan, katolici iz Bara obiđu ovu crkvu i u njoj održe bogosluženje. Mještani, inače islamske vjeroispovjesti, brinuli su da u crkveno imanje nikada stoka ne ulazi, a za Markovdan iznosili su mladi sir, priganice, med i druga jela pred katoličke vjernike. U svojoj knjizi o Starom Baru, Đurađ Bošković navodi da su to ostaci opatije Svetoga Marka, koja se pominje još 1291. Nadbiskup Marin Bici opisujući svoju kanoničnu vizitaciju spominje katoličku opatiju sv. Marka u Turčinima kao jednu od tri u okolini Bara, pored Bogorodice Ratačke i opatije sv. Sergija kod Mrkojevića. On kaže da su tu postojale dvije crkve. S obzirom na način gradnje, moguće ih je locirati u 13. vijek. Sa donje strane sačuvane crkve sazidana je mala kapela koju Bošković datira u 15. vijek, a sa druge strane su ostaci konaka, što govori o tome da se ovdje nalazio veliki opatijski kompleks. Bošković iznosi tvrdnju da se ovo mjesto zove i Shna Prenda,što na albanskom znači sv. Veneranda, a on to vezuje za ime kapele koju spominje Farlati. Sve ovo ukazuje na značaj ovog srednjevjekovnog kompleksa i činjenicu da je u Turčinima bilo veoma bogato i značajno naselje, jer su takve građevine nastajale samo tamo gdje su postojali dobri uslovi. I prava je šteta da se o tome ne povede više računa i ne pristupi makar arheološkom istraživanju ovih objekata. 

Dalje, uz rijeku, stiže se u Velji vir. Na ovom mjestu korito je toliko izdubljeno da je nastao pravi prirodni bazen nekih četiri metra dubine, u koji se voda stropštava u moćnom slapu, sa visine od nekih petnaestak metara. Zaista impresivan prizor, kao iz programa "National Geographic". Tu počinje najdublji i najljepši dio kanjona Rikavca. Potpuno netaknuta priroda, usječeno korito vode između planina Trolja s jedne i Tora s druge strane. Svejedno u kom pravcu krenete - ka podnožju Rumije, gdje je izvorište, ili ka moru, prema ušću, susrešće vas nevjerovatni prizori, koji bi mogli biti dovoljni za jedan serijal televizijskih eko-reportaža. Poslije okrepljujućeg ukusa čiste i bistre planinske vode, još nekoliko sati proveli smo uživajući u pastoralnom ambijentu ovog najpitomijeg podrumijskog sela. Iako je bio tek početak marta, livade su se plavile od ljubičica, a obronci šuma bijelili od jagorčevine.

Na prijedlog trećeg (pridruženog) člana ekipe da osvojimo bar jedan vrh, iako je blizu smiraj dana, zaputili smo se ka najbližem - Veljoj Ganojci. Iako visoka svega nekoliko stotina metara i ne pretjerano planinarski zahtjevna, sa nje se pruža pogled na obližnji Mukoval, prema Baru, Podima, Menkama. Niz okomitu stranu, vidimo i Glavu od vode. Prema sjeveru su Gornji Turčini, gdje sada živi samo jedna porodica. Ovaj dio sela bio je siromašniji jer je imao veoma malo vode, tako da su ga ranije napustili. Raselile su se prema Baru, Americi i Australiji familije Matezića i Lavrovića, koje su predstavljale najstarija bratstva u ovom selu. Preko Gornjih Turčina vodi put za Bijelu Skalu, i dalje - prema selima Krajine i Šestana. Na vrhu, uživajući u divljoj ljepoti okolnih predjela, ostali smo gotovo pola sata, ostavili kameni biljeg – znak da smo bili tu, slikali se kao dokaz za “nevjerne Tome”... Sunce je lagano zalazilo, taman da označi naš povratak natrag, prema gradu.

Ovo je samo dio impresija koji se nameću za samo nekoliko sati provedenih u Turčinima, na samo tri kilometra od Starog Bara. Ali, nameće se i pitanje - kako je moguće da je ovo selo, tako blizu grada, ostalo bez kolskog puta. Istina, da ima puta, možda bi u njemu manje divlje ljepote. Ali, što je važnije, bilo bi više ljudi.

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA