Ova je priča "došla na red" sasvim slučajno. "Gradska" ekipa našeg magazina lutala je brdima ponad Šušanja, u potrazi za prečicom do Velje Mogile, skidajući holesterol i trigliceride, kako i biva kod sredovječnih. Odjednom je, kako kažu, pred njih, usred guste šume i makije, izronio "nestvarno lijepi proplanak" sa ostacima kuće i zaraslim popločanim putem. Jedan od članova se sjetio da to “mora biti kuća koju je godinama, sa prozora u Lamelama, dvogledom gledao, i divio se njenom položaju, zaklinjući se, kao mali, da će doći do nje”. Pri povratku “u civilizaciju” počelo je raspitivanje o tajanstvenoj kući - čija je bila, kad je napuštena, ko je gradio... Do podataka nije bilo baš preteško doći. Ako si Šušanjanka, naravno.

Živimo u gradu brdima okruženom. Na svakom od njih barem je nekoliko mjesta sa kojih puca prelijep pogled na dolinu u kojoj se Bar nalazi, na luku i šetalište. Ipak, malo Barana zna, da je jedan od najljepših "vidikovaca", da ga tako zasad nazovemo, jedva na četiri-pet kilometara od samog gradskog centra. U Šušanju, na mjestu koje se zove Glavica (dođe otprilike iznad stijena kod Črvanja) nalazi se ruševina obrasla šumom, ruševina koju mještani zovu Generalova kuća. Nedaleko od nje je i Velja Mogila.

Malo je reći - pogled odavde je lijep. Ne, odavde Bar izgleda kao da se rukom može dotaći, oko prati liniju morske obale sve do luke, sve je tu - a ipak dovoljno daleko da se ništa od zvukova grada ne čuje. Dovoljno je samo malo pogled skrenuti na desnu stranu i, kao na dlanu, vidjeti Sutomore.

Prilaz mjestu je impresivan. Na ulazu, dominira kapija (samo kapija, ograde nema), a put je dovoljno širok i očuvan, te je jasno da su ovdje nekad stizala i kola. Sama kuća, okružena čempresima, u ruševnom je stanju - neveliko zdanje sa nekad natkrivenom terasom i ostacima cistijerne i pumpe za vodu. Desno se vide obrušeni zidovi male kućice, vjerovatno nekog pomoćnog objekta. Nekoliko stotina metara dalje - u pravcu Sutomora - nalaze se Matkovići. Odavde do Brca - petnaestak minuta hoda.

Sve je dakle blizu, i Bar i Sutomore. Čuje se samo šum vjetra kroz granje i poneki zvuk koji doluta iz obližnjih Peranovića. Terasasto zemljište okolo, sam položaj kuće, impresivna kapija i put izgrađen u davna vremena, pokazuju da je ovdje boravio neko ko je mogao, ali i umio da živi i uživa.

Kuća je pripadala generalu Ljubu Novakoviću. Po riječima mještana, on je kupio jedan dio imanja, a ostatak je poklon Šušanjana. Priča se da su putem ka njegovoj kući, prije više od šezdeset godina, prošla prva kola, a vozač je bio Cvetko Đuričković. Pamte i Zupci generala Novakovića - na svadbu Jakoba Ćetkovića došao je, vele, na bijelom konju, u crnogorskoj nošnji. Ostao je udovac, i imao sina, Jakšu. Posredovali su u pregovorima između partizana i četnika na Zelengori, ne opredjeljujući se ni za jednu stranu. Obojica su poginuli u Drugom svjetskom ratu.

Srećom, ipak ovaj grad nije toliko veliki, niti je vrijeme odnijelo sve koji bi o ovoj tajanstvenoj kući i njenim vlasnicima mogli nešto da kažu. Jedna od najkvalifikovanijih da govori o ovom čudesnom mjestu je Miruna Živanović, rođena Čobeljić. Miruna je kćer Petra Čobeljića, koji je za generala Novakovića gradio ovu kuću i prilazni put, čuvao je i održavao. O samom generalu ona kaže: "Ja ga uopšte nisam voljela. Bio je prijek, osoran čovjek. Jedini je moj otac koji mu je mogao ugoditi, jer nije lagao nikad - što reče - to mu je amin. Valjda mu je to kod njega odgovaralo, za sve ga je zvao i pitao, s njim je i imanje kupovao i sve radio".

Nadalje, Miruna se sjeća i vremena kad se ovo imanje izgrađivalo. "Put su radili Crmničani, Zupci... Šušanjana je malo bilo koji su dolazili. Bilo je po dvadeset, trideset ljudi da rade. Moj otac ih je isplaćivao, radili su i probili put. Njega i zemlju su mu dali Šušanjani. Prvi je zemlju poklonio Ivan Peranović, mojemu ocu veliki prijatelj. Tako je to počelo. I daju Šušanjani veliko imanje, te zagrade, oforme. Tu je bilo svega i svačesa - da znaš kako je to bilo - to ni u filmovima ne možeš da vidiš. Svuda čempresi, zagrađeno sa po 4-5 žica, kapija lijepa. Od kapije jedan red je bio ruzmarina, drugi red lavande. Oko kuće - sve ruže. Šalje, po vojsci, a moj otac zove radnike i sad, rade. Tu je bio vinograd, pomorandže, jabuke, višnje, trešnje, smokve. Sve je to uništeno... Kuća nije bila velika. Bila je soba, kuhinja, hodnik i dolje podrum, i rezervoar za vodu, s pumpom. Malo dalje bila je štala", veli ona.

Miruna i njen brat Đorđe su na Glavicu došli 1939, kada je iz Gimnazije, zbog članstva u SKOJ-u izbačen. Imala je tada 11 godina. "Tu smo živjeli, otole smo se udale nas tri sestre, tu mi je otac umro i otole je sahranjen. Rat je momu ocu najavio general, rekao je - Petre, dolaze tetkini sinovi. (Talijani)".  

I ratnih dana Miruna se dobro sjeća. Pamti da 1941. godine, kada je rat počeo, Jakša nije bio sa ocem. Bio je na Glavici, sa njenim bratom Đorđem. Njih su dvojica, zajedno, učestvovali u borbama na Sozini na strani partizana, 18. jula 1941. Obojicu su, naredne godine, uhvatili Talijani i odveli u barski logor. General Ljubo izvede Jakšu iz logora i povede ga u Cetinje. Onda je na Zelengori pregovara’ sa Dražom Mihailovićem, ali se nisu dogovorili - on je htio kraljevu vojsku - a ovaj četnik bio - Draža. Onda on pođe u neku pećinu više Cetinja. Nit’ je htio partizanima, nit’ četnicima. Tu su bili Jakša i Ljubo i ubije ih Krsto Popivoda. Ne žalim Ljuba slobodno, bio je težak čovjek, ali Jakšu je on upropastio. Da ga nije izvadio iz logora, bio bi možda i danas živ. On je bio sasvim drugačiji od oca" – veli.

Ratna vemena donijela su puno iskušenja za Miruninu porodicu. Otac i brat bili su u logoru, a ona je sa majkom i dvije sestre živjela na Glavici. Vremena teška. Opasna. Još pamti crnokošuljaše (“kitaše”) kako njenog oca odvode sa sobom. Sjeća se da je njen otac bio prvi logoraš koji se iz podmornice iskrcao kod Dvorca kralja Nikole.

Mirunin otac je živio do 1947. godine. Iz tog vremena datira i posjedovni list, kojim se na korišćenje Petru Čobeljiću daje ovo imanje. Miruna se sjeća da je general Novaković imanje namijenio brataniću, ali da je ovaj odstupio sa kraljem za Englesku. Za vrijeme njihovog boravka na Glavici, nikada se niko od nasljednika nije pojavio. Djeca su oformila porodice i otišla. Milosava, Mirunina majka, na Glavici je živjela do 1972. godine. Bile su to, kaže Miruna, teške godine za napaćenu staricu. Pokušavala je da imanje održi, ali šta je mogla da uradi protiv nemara i pakosti. Nijesu jednom na to imanje pušteni konji, stoka... Poslije majčine smrti, niko se nije vratio. I sve je propalo...

Od imanja generala Novakovića, ko god i kakav god da je bio, ostale su samo ruševne međe, u žuku i draču zarasli nekadašnji vinogradi. Jedino su čempresi nastavili da rastu. Njima nije trebala ljudska njega i briga - imali su ono što im treba - lijepu zavjetrinu, vazduh i mir. Jedino kad se primaknu novogodišnji praznici, navratio bi poneki ljubitelj jelki, da obraduje dječicu... A kuća i okućnica se i dalje urušavaju. Zub vremena i nebriga ljudska, ujedinjeni, učinili su da je rezultat očigledan. I porazan. Šteta, jer uz neznatna ulaganja moglo je ovdje biti lijepo izletište. Mjesto gdje se i ljeti i zimi može pobjeći da bi se odmaralo, da se pluća napune vazduhom, a oči mirom lijepih predjela i smirujućim zelenilom. Ko je vlasnik ili nasljednik ovog imanja, i nije toliko bitno, bitno je i tužno što decenijama propada. Nama pred nosom.

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA