Bila je subota i bio je rat.

Tradicionalno pohođenje Rumije na Trojičindan, započelo je, kao i obično, traženjem Željka, koji je zalutao na 200 m dugom putu od Radija do kuće. Isti se pojavio nakon tri sata, dok je ostatak ekipe čekanje prekraćivao igranjem preferansa i ispijanjem piva. Sve je već bilo spremno – roštilj, kobasice, oprema... Suljo je brutalno probuđen, pa je četvoročlana ekipa krenula sa sunčevim zalaskom. Realno, do Mikulića je trebalo sat i po vožnje, iako je stražar Nikola izjavljivao da je, za isto vrijeme, taj put prevaljivao i pješke. Mi smo, do Dobrog Dola, stigli za malo manje od dva sata, jer je Nešo prvi put u životu odlučio da vozi oprezno, a i tražio je nešto, samo njemu znano, barem 20 minuta na lokalitetu Maruškovo, na potpuno drugom kraju opštine. Naš "jugo" fabrički nije projektovan za puteve koji se obnavljaju samo za vrijeme predizbornih kampanja, primjerice onog dijela na trasi Velembusi – Turčini, kojeg smo morali da pređemo pješke, jer je pedenca bila suviše velika. Prvo počivalo bilo je na izvoru Kućina, na polovini puta između Sustaša i Veljih Mikulića. Napili smo se vode i ponijeli po kamen, da nas, po starom vjerovanju, "planina ne ufati". Mislite da je ovo praznovjerica? U onom mraku, usred planine, nestaje svaka veza sa racionalnim.

Odredište, na raskrsnici dvije Mikulićke džade, prepoznali bismo i da nikad nijesmo bili tu – po nekim pjesmama i nekim ljudima. Logorsku vatru smo nalagali koristeći granje iz obližnjeg plota i, uz Draganov strah od zmija (koji ih je neprekidno rastjerivao dimom i bajanjem: "testur, testur") započeli performans roštiljanja. Glavni i odgovorni urednik za ovu rabotu bio je najmlađi (istini za volju i najprisebniji) član ekipe, maloprije pomenuti tjerač zmija. Kobasice su bile odlične, te malog Marovića preporučujemo svim udavačama modernog tipa, koje ne znaju da kuvaju. Uslijedili su šetnja, smijanje, smijanje, smijanje i spavanje. Usput je Željko bezuspješno tražio muvu zunzaru, za koju se kasnije ispostavilo da je bila bespilotna letjelica, kako je Dragan otpočetka tvrdio.

Centralni dio pohođenja vrha Rumije počeo je u dva noću. Velika povorka, od oko 150 ljudi, zaputila se od Mikulićke crkve Svetog Nikole, širokim putem, sve do ulaska u šumu. Što se dalje odmicalo, put je bio sve uži, da bi, na kraju, postao obična kozja staza, niz koju se stalno obrušavalo kamenje i dovodilo u opasnost one na začelju kolone. Dok je na početku još bilo priča i šala, uz stazu strmu planinsku nije bilo puno zbora. Poštapalo se drvenim štapovima, tražila se voda, oslanjali se jedni na drugoga... Naroda je bilo sve manje, a kolona sve razuđenija.

Do Dolca od Rumije nekako se i izlazilo. Pravi muški napor nastupao je u posljednjih 300 metara, bez puta, a uz izuzetno veliku strminu. Sunce je već počelo da se pomalja, a na vrh Rumije (1593 metra nadmorske visine) prvi su od ekipe, u 5:40 stigli Nešo i Suljo. Nedugo zatim, došli su Željko i Dragan, vidno umorni. Ali, isplatilo se. Takvog prizora nema nigdje. Sa istočne strane Skadarsko jezero, a sa zapadne more, od Porto Milene do Buljarice. Preko Blata, pogled je pucao na Skadar, Taraboš i Brdanjol. Lisinj je izgledao smiješno mali. Bila je tu i još jedna stvar - činjenica da si pobjednik, da si pobijedio sebe, da si na vrhu... Na vrh Rumije ispelo se 96-oro ljudi, gore je održano i bogosluženje, pa smo se počeli vraćati nakon jednog sata.

Pravi problemi nastali su u silasku. Ne kaže se džabe da je spuštanje teže od penjanja. Na putu od vrha do Dolca nastala je prava pomama za čuvenom ljekovitom "travom od Rumije", najboljom za vidanje rana. U opštoj gunguli najgore je prošao Željko, jer se jednoj djevojčici, od oko 17 godina, izmakao oveći kamen ispod nogu, i sa 10 metara visine obrušio na njegovu šaku. Tada na scenu stupa Suljo. Da bi izbjegao slične eventualnosti, odlučio je da naš dio ekipe vodi potpuno drugim putem od ostalih, "kako i dolikuje". Niko od nas ni danas ne zna kroz kakve smo gudure, škrape, trlezine, prljage, vododerine i cerove šume mi prošli. Dragan i Željko su kleli vodiča, stalno zaostajući i moleći za predah, jer se "više nijesu pitali sa nogama, koliko da nijesu njihove". Suljo je grabio naprijed, a Nešo nosio veliku gljivu trud, da bi, po sopstvenim riječima, tjerao pčele. Draganovi i Željkovi vapaji za pravdom su bili uslišeni tek na kraju puta, pred izlazak na drum kod crkve, jer se Sulju dogodilo isto ono što se njima dešavalo tokom cijele avanture – tri puta je pao, od toga jednom u potok. A Nešo je i dalje nosio gljivu...

Ispred crkve Svetog Nikole najstariji Andrović, Ilija, čekao je sa znamenitim krstom. Održana je litija i blagosiljana voda na izvoru Pitin. Sad bi trebalo riječima objasniti strahopoštovanje, koje čovjek osjeća pred nastarijom relikvijom na ovim prostorima i čudesno neshvatljivu, gotovo hipnotičku moć krsta, koji zrači aurom oduhovljenosti, ali, to je ipak domen vjere u čovjeku, domen činjenice da je "svaki čovjek crkva za sebe"...

Povratka kući se gotovo i ne sjećamo. Željko pogotovo, jer je veći dio puta prespavao. Suljo je podijelio travu (naravno, rumijsku). Dragan je poslovično bio dobar, pomažući Nešu da zamijeni gumu, koja je pukla tačno ispred zgrade. Nebojša je kući stigao sa gljivom, a Željko sa zavijenom rukom.

Bila je nedjelja i bio je rat.

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA