Konačno se dogodilo i to - ostvarenje dječačkih snova, "tan-tan" "od zbilje", a bez lažiranja i foliranja: "nijesi me vidio, iljaš" - PAINTBALL. Nakon glamuroznih i opsežnih reklama po dnevnim novinama, prvo je proradio klub ovog ekstremnog sporta u Podgorici, a mi smo, u Baru, na taj luksuz trebali da sačekamo nekih desetak mjeseci. "I bogami" - kako reče Rambo - "polijepiše plakate po selu", a mi smo sve vrebali mogućnost da se naoružamo puškama i tučemo po neprijatelju dok "Prozor ne padne". Gdje ima volje, ima i realizacije - evo nas u maskirnim uniformama, ali ne na poligonu uvijek nam mile VJ, već na trećem spratu bivše zgrade Bescarinske zone.

               

Prvo nešto o samom paintballu. Paintball je prvobitno nastao kao način obuke američkih policijskih i vojnih snaga zbog poboljšanja funkcionalnosti, a samim tim i vrijednosti jedinke u ratu. Prva partija paintballa namijenjena zabavi odigrana je 1981. god, učestvovalo je 12 igrača, u igri tipa “uhvati zastavicu”. Oružje su bili nel-spot 007 pištolji, prvobitno namijenjeni za markiranje stabala za siječenje, a kuriozitet je da je pobjednik Ritchie White “zarobio zastavicu” bez ispaljenog metka. Godinu dana kasnije, paintball je označen kao national survival game (NSG) u Americi, 1983. održao se prvi šampionat sa nagradom od 14.000 $ u kešu. Tada se širi na Kanadu, pa ’84. na Australiju, ’85. na Englesku... Oko paintballa se sad okreće veliki novac. Najviše zarađuju proizvođači pušaka, pa opreme, a tek onda slijede nagrade na turnirima, koje prelaze stotine hiljada dolara.

U suštini, stvar je jednostavna. Na poligonu se nalaze prepreke u vidu paleta, guma, improvizovanih bunkera, maskirnih mreža itd, tako da sve liči na omaleno gradsko ratište, a ti dobiješ u ruku poluautomatsku pušku napunjenu mecima sa bojom, pa ožeži, ožeži. Instruktor ti objasni šta je dozvoljeno, što nije, a ti ako si čovjek - poslušaš, ako ne - a što ćemo, pusti se glasna muzika, ekipe se podijele na po šest (ili tri, ili četiri), a cilj je ubiti sve protivnike, ili uzeti njihovu zastavicu koja se nalazi na suprotnom zidu, i koju čuvaju kao zenicu oka svoga. Da ne bi izglibao svoje 'aljine, dobijaš kombinezon, a da te ne bi našli nasmijanoga, dobijaš kacigu-masku koju ne skidaš do kraja partije. Ako te ne daj Bože pogode, dižeš ruke i oružje, i tužan, ali ponosan, jer si srce ostavio na poprištu, ideš u boks, tj. sigurnu mušku kuću. Nema pucanja na daljinu manju od tri metra, a da bi se uživalo u ovom (vjerovali ili ne) sportu, moraš da zakažeš termin unaprijed. Ako igraš duže od sat, a babast si, dobiješ upalu mišića. Dobiješ i ako nijesi babast, u suštini.

I mi, "adrenalin junkies", bijasmo tamo da isprobamo novo čudo zabave u našem gradu. Čekali smo sat vremena da se svi skupe i svi bijahu uzbuđeni, jedva očekujuci konflikt (ne bi li izbacili iz sebe safru nataloženu mukotrpnim radom). U međuvremenu (od šale, mili čitaoci, da ne bude zabune) dijelili smo se po vjerskim i nacionalnim osnovama, te podsjećali neke kako im je bilo prije desetak i malo više godina. Na žalost, medicinske sestre (kosovke djevojke sa bokunima vina) nijesu došle, jer su bile upozorene na ........... i .........., dok ...... ............ ........... u ruku (censored!).

Na početku, samo su pojedinci, tj. Rašo bili svjesni težine trenutka i napora koji nas očekuju, te su se počeli zagrijavati koristeći vježbe fizičkog vaspitanja. Bitno je reći da su se Željko i Dragan dodatno opremili - prvi je donio ogromnu crvenu zastavu "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!", a drugi je ukrao ocu titovku iz sedamdeset-i-neke (u ime svih nas). O Sulju se šuškalo da je sakrio i poneku utoku sa strane, za svaki slučaj, da se nađe, a za Živka se računalo da je "the best of" u obje ekipe, zarad redovnih gađanja u okviru programa "Jedinstveni u odbrani i zaštiti". Nije se ni Rašo, kao eks-padobranac, loše kotirao - na kladionicama njegov koeficijent je bio 1,25. Ekipe su bile podijeljene ovako - plava ekipa: Adi, Daco, Rašo, Milan S, Dragan + profesionalac iz “Mrguda”, i crvena ekipa: Živko, Željko, Suljo, Goran + dva “Namrgođena” profija. Ćazo je sve slikao iz sigurne daljine.

Sva su predviđanja pala u u vodu na bojom obojenom ratištu. Obukli smo kombinezone, napunili puške i otišli svako u svoj ćošak da branimo zastave. Dragan se, bogami, dobro namučio tokom borbe, jer broja za nj nije bilo - kombinezon je vitkog dvometraša "jeo" cijelim tokom. Prvo ubistvo učinjeh ja, ubivši Dragana (ovo je čista laž potpisnika ovog teksta, jer je, četiri puta zaredom, u četiri partije, prvi "poginuo" dopisnik "Vijesti" iz Bara, te tako stekao laskavu titulu najgoreg te noći - prim. svi). A onda ludilo, ginu svi, ginem ja, ali dobijamo prvu partiju. Halom se orilo "Izađite zlikovci", "Živjela KPJ", "Pokažite se, pičke", "Ne pucaj dok im ne vidiš beonjače" i slične psihološko-propagandne parole.

I tako partija za partijom, Dragan ispade najbolji, njemu uz rame bi Adi (I ovo baš ne odgovara istini, jer su u pitanju babe i žabe. Žaba je bio Dragan, jer je njegova taktika partizanskog ratovanja davala plodove u vidu zarobljenika i rasturanja protivničkih linija, a Adi je bio baba jer je "ćućkao", odnosno čučao u bunkeru i čekao podmuklo kao snajperista golube visokoletače u protivničkim redovima - prim. Ž.M.). Njihove vještine i preciznost neće biti zaboravljene, pogotovo Draganovo uzaludno puzanje od preko 20 metara (Suljo ga je otresao čim je ustao). Živko je imao specifičnu "Nesta" taktiku posljednje linije odbrane, a ostali su bili prosječni, liše Daca kome se maska maglila, te nije vidio bijele kobile (ovdje se moramo uključiti u program ponovo, i reći da je Milan S. izveo veličanstveni (ali nenamjerni) salto preko palete i izazvao sažaljenje čak i kod protivnika, koji mu pošteđeše život. Pucali su, ali od smijeha).

Daco je, po završetku, uložio žalbu na Željka, jer ga je ovaj, navodno, dvaput pogodio metkom iz neposredne blizine, u trenutku dok se predavao, a ruke mu već bile u vazduhu. Željko se kleo da pojma nema o tome, a i da se tako nešto desilo, sve je posljedica afekta, i zdrave doze paranoje jer je "Daco možda imao nož ili šuriken u rukavu". Dragan je jednom Sulja živog uhvatio i zarobio zastavicu (Prvo, to nije bio Suljo, nego Živko, jer je ovaj prvi dobio metak u toj partiji posred čela, a drugo, mali Goranović nije pomenuo svoju izjavu "Samo si me okrznuo po lobanji", pokazujući obojanu štraftu koja se protezala cijelom linijom glave, Draganovih ruku djelo - prim. Ž.M.). Ja uglavnom uludo ginuh, ponesen legendom o velikom američkom heroju, koji više puta spašava svijet od Rusa (i pomaže Talibanima). Još je bila lijepa akcija Živka i Željka, Živko je pokrivao, a Željko puzio bokom do Adija...

Odigrali smo 10 partija za jedan sat, a prekinula nas je nestašica municije. Rezultat je bio 6:4 za crvene, ali se pokazalo da plavi konsoliduju redove, jer su u tri krajnja meča trijumfovali mudrom taktikom i Adijem Ćućkom (posljedice Adijeve pogibeljne igre vidite na jednoj od slika). Igra je izvanredno interesantna i uglavnom realna, ako ste na 30 metara daljine. Poslije toga preciznost puške slabi. Što se bola tiče nije velik, a osjeća se samo ako si pogođen u debelo meso ili u mušku rabotu. Boja se lako skida, znam to, jer mi je bila po kosi ("samo okrznuo", a?). A zamagljena maska, glasna muzika, i meci koji prskaju okolo, zaista straše i "pumpaju" čovjeka, pa doprinose dobrom feelingu i apsolutnom povećanju adrenalina.

To je to, otprilike - savjetujem svakom koga interesuje da ode na paintball da vidi valja li, neće se pokajati. Interesantno je, brzo je, uzbudljivo, zadovoljiće vas i relaksirati. Što imate da izgubite, sem 10-15-20 eura, koje biste ionako stukli? Ja jedva čekam da probam ponovo.

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA