"Sad sam ođe stražar, a dvadeset sam godina plovio ka’ mornar. To ti je bilo vrijeme, bili smo ka’ mali kraljevi" - pali cigaretu Nikola Planinić, noćni portir u jednoj barskoj firmi, nekada mehaničar na brodovima duge plovidbe, samouki guslar sa Trnova, Crmnička nahija. Pred ponoć je, vrijeme kad, kako kaže, "vari drugu kavu".

"Kad smo bili na Kubu ili u Rusiju, svi odma' pričaju - Tito, Tito, svi su ne znali po njemu, s našijem crvenim pasošom si mogao svuđe. A osobito su nas lijepo primali u Centralnu i u Latinsku Ameriku. Obiša’ sam puno svijeta, ali moje oči ništa ljepše nijesu vidjele no što su Holandski Antili. Barbados ti je raj na zemlju. A žene... da oprostiš, ne brane se puno, takva im je krv, bi se smirivale svaka, ne mora se tu puno činjet'".

Počinju legendarne priče o provodima crnogorskih mornara duge plovidbe, skaske koje su na granici mašte i mogućeg, a koje su sastavni dio svakog lučkog grada, pa i Bara. Ogromna plava prostranstva najbolje se podnose ako se neko od posade "ufati u makinu" - sličnih je događaja pun i naš sagovornik, a lokalnih "oriđinala" sa prugastim plavim majicama ima na svakom koraku.

"Lovili su morske pse neđe u tropska mora. Znaš li kako se love morski kučići? Ne? Bači se cijela ovca ili tele u more, u konatu, pa se ta konata priveže sajlom za čekrk, i kad udari, onda petina, šestina vuču i izvuču ga napolje. Ali, ti se on ne jede. Ka' guma je" - objašnjava naš sagovornik.

"A viđi, taj mornarski posa', to nije za bijele ljude, nije ti to điđiri-miđiri, karike na marike. Ne vidiš ni ćuka, ni vuka mjesecima, moraš poluđet'. Jedan je sa mnom nabrod, a volio je bogomi da popije, instalirao bure izviše glave i sproveo cijev ka' za infuziju sa pipicom na vrh. I onako je ležeći, kad gođ je bio slobodan, malo-pomalo poteza'. Ima takvih priča koliko oćeš, a i duga je noć", veli čuveni Nidžo.

Čuvene su mornarske ekskurzije do Kube i Rusije i "predusretljive" mještanke, koje su nerijetko zasnivale i jednu vrstu bračno-kupoprodajnog ugovora sa našim ljudima. To su bile prve, uslovno rečeno, bigamije preko kojih se prećutno prelazilo. Veliki broj naših marina, naime, imao je bračne drugove u Crnoj Gori, no... "Mogao si na Kubu da 'kupiš' žensku za pet, šest panjoleta (marama - prim. aut), ili za najlonske čarape. Tamo je bila strašna sirotinja, ali su naši bili pametni. Uzmu čarape, pa im daš poslije jedne noći jednu čarapu, da bi ti ona došla i sjutra, e onda joj daš sjutra i drugu. A u SSSR, tamo je bilo drugačije. Tamo si 'one rabote’ moga' dobit za farmerice, džins. Nijesu ga bili viđeli bez kod nas. Dešavalo se, jeli u Lenjingrad ili u Rigu, zaboga miloga, ne sjećam se, neki je muž dava’ ženu za dvije, tri košulje i za tranzistor, ma je niko nije uzima. Đe ćeš mu tako sa ženom... a ne bunjaše se ona" - sjeća se, ne bez sjete za “onijem danima”.

Dugački dani okeanski dovodili su do grotesknih situacija. Još se prepričava barska anegdota o "malom s palube" koji nije tri mjeseca vidio kopna, pa je, u naletu očaja, razbio veliku saksiju sa cvijećem, prosuo zemlju po sobi i hodao bos po njoj "da ne bi zaboravio kako to izgleda". "Ima toga, ima, kako nema, ima jedan koji je krijumčario kokota u sobu da ga budi izjutro" - ozbiljno će Planinić.

"I onda, kad izađeš, imaš para, samo ih trošiš. U kafane i noćne barove, đe ćeš drugo. A znaš li koje je bilo najskuplje piće koje sam pio u jedan klub u Kanadu? Nikšićko pivo, i to u limenku, prije petnaest godina. Da ti rečem još nešto, bili smo jednom ja i tri prijatelja u neki noćni klub 'samo za strance’, da uđeš bijaše valjda sto dolara, velike neke pare, ne drži me za riječ. Mi popij jedno piće, velimo kad je ulaz toliko, koliko li je da popiješ nešto. Dolazi ona konobarica, veli - uzmite još, mi objasni da je skupo, a ona zbori - a, ne, koliko god možete popit' sve je uračunato u kartu. A jeli? Bogomi smo mu nadoknadili one pare koliko gođ smo mogli, do ujutro. A ujutro dolazi ona ista konobarica, kaže – Vi ste sigurno iz Jugoslavije, a mi malo ufatili - kako znaš, đevojko, a ona veli - Samo vi možete ovoliko popit'" - unio se u priču Nikola.

"Volio sam rakiju, nije mi ni sad mrzna, onako s društvom, a ja sam ti se na brod, da ne izludim, bavio izradom gusala. Uzmem neko staro drevo, pa đelji, nabavi čapru... A ka mali sam naučio da udaram u njih".

Prvi put je otpjevao jednu kad je imao pet godina, veli, slušao je guslarske pjesme kod rođaka na Trnovo, na jedini gramofon u selu: "Danile Vujović je ima’ jedini gramofon na Trnovo, sa onijem debelim pločama, ima je Petra Perunovića, on ti je Tesli odlazio da poje, ja sam preko dana sluša’, pa vježba’. Mene su onda starizi umjeli da posade među sebe, a ja važan - udaraj, posebno kad su sjednici, poslije 'ora. Ovi stari slušaju junačke pjesme, pa mi poslije daju suvijeh smokava ili lokuma, nekada i nerandžu". Najviše se, kaže, udaralo u gusle za slavu, na Aranđelovdan ili na poslužnicu, o Petrovu dne. Tad bi kuće bile pune svijeta.

"A nije lako, znaš, isto treba umjet’ ko zna, svirat' na jednu žicu. Ne umije svako. Ja ne velim e sam ja dobar, no isto nije lako. Svira’ sam i na brod, i po svijetu, a sad nešto i ne diram gusle, osim kad je baš društvo, pa traže", ističe Planinić.

Sticajem okolnosti, jedini sačuvani Planinićevi snimci "udaranja u gusle" nalaze se u Radio Baru, a na bilo organizovano tonsko zapisivanje njegovog umijeća, namah odmahuje glavom. "Čudili su se u Venecuelu, kakav je ovo instrument. Ja im objašnjava', ma ne vjerujem da su shvatili. Kako da objasniš da se na tu jednu žicu sve može odsvirati. I ono staro, i ovo moderno, ovi Hendriksi". 

Priča je potrajala još sat, dva. Govorio je Nikola Planinić kako voli da izlazi "kučko’ima u lov", govorio o prapostojbini najčuvenije kartaške igre - preferanca, u kome "nema forpasa, đe si to čuo, to su ovi sad izmislili" i u kome je "teži dolazač no zvač, ja ti kažem, posebno je totalno uništenje ako zoveš jednoga čo'eka da ga ne imentujem, on te 'iljadu posto surgaje", povela se priča kako "naši nijesu mogli na Kubu platit' piće od onog boksera Teofila Stivensona, toliki je kavalir bio", pominjani su vinogradi, konobe, mogile, “tresada”, “lišada”, mitski car Filipion, "jedna mala kapurava", izvjesni kolega koji je popio "pet viskija na iks", pa kako je u luci Avr na nagovor kelnera naručio "škrgu" - "kad ono naš špurak, puž sa rogovima, samo pečen, moga’ sam i u Crmnicu jesti špurka da sam šćeo", treća kafa je ispijena kad je na red došla stručna ekspertiza o različitoj mentalnosti muškog i ženskog pola. Na mornarski način, naravno.

Bilo je vrijeme za odlazak. Za tri sata je stizala zora i s njom prvi jutarnji za Vir. "Gradim neku među, pa moram uranit'. A i rano vi je da idete, neću ja da spim" - dobacuje dok zamičemo za ugao. Noć je bila baš zvjezdana - "Kao u Famagustu, sedamdesetpete, voda je bila ka’ ulje..."

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA