"Mrkovići su jako gostoprimni; čisto se nose; vrlo su vrijedni i nikad nijesu bez posla; u njih nema besposličara. To su ljudi dobre duše i plemenitoga srca, veoma se boje Boga i čuvaju se grijeha. Mrkovići ne vode brigu o svijetu i ne interesuju se mnogo o onome što se zbiva izvan njihova plemena, ako se to ne tiče njihove kože. Njima je stalo samo do sebe. Ali, ne žele ni da drugima bude zlo; Njima je i tuđe dobro milo. Oni i danas  žive svojim starinskim, povučenim životom. Tuđe ne diraju, a svoje sveto poštuju… Otporna snaga kod Mrkovića je silna, i ovo će pleme svoju etničku čvrstinu i individualnost sačuvati još za dugo vremena…" - ovo je davne 1911. godine zapisao etnolog Andrija Jovićević u svom znamenitom djelu »Crnogorsko primorje i Krajina«.

Da se u Mrkovićima u mentalitetu nije promijenilo ništa do danas, uvjerili smo se obilazeći ih jednog lijepog i sunčanog martovskog dana. Rano prijepodne stigli smo u Kunje, u selo na putu između Mrkovića i Gorane. Zapravo, tu Mrkovići završavaju ne samo geografski, nego i jezički, folklorno, mentalitetski…

Tamo smo krenuli sa željom da saznamo nešto više o
MUJU RABELI, čovjeku koga su počeli uvažavati, kako to u nas obično biva tek poslije smrti. Danas će Mrkovići reći: "To je prorok čije se zbilo sve što je reka'". U vrijeme kada je živio (Rođen je 1878, a umro 1967. godine), smatran je neobičnim čovjekom, grubo rečeno "van pameti", ili malo blaže "onim koji ne zna što priča".

TAMO GDJE VRIJEME STOJI: Za ljude koji najveći dio svoga vremena i života provode u automobilskoj vrevi, čeliku i betonu, u koji se pretvara naš grad, plaćajući danak urbanizaciji, dolazak u Kunje predstavljao je iskorak u jednu drugu realnost. Neposredan kontakt sa prirodom, a i sa ljudima koji se gotovo nijesu izmijenili od vremena s početka ovog stoljeća, okruženi kamenim zidinama, trnicama i guvnima, ostavio je na nas dubok utisak.

Stigli smo pred Mujovu kuću, gdje nas je dočekao njegov sin Bećir, sada već 75-otogodišnji starac. "Mi smo Muja slušali, ali nijesmo mnogo davali važnost tome. Nijesmo ga stavljali u pamet" – počinje on svoju priču.

Mujo je cio svoj život proveo u Kunje, izuzev pet godina provedenih u Carigradu, u pečalbi, kao i većina njegovih zemljaka. Iako nepismen, cijeloga života pokazivao je izuzetnu prirodnu bistrinu i pamtivost. Bio je izuzetan poznavalac ne samo prošlosti svoga kraja, nego i cijeloga Balkana. Znao je gotovo sve vladare od cara Dušana naovamo. Zemljopis je poznavao toliko dobro da je znao ne samo geografski položaj svake zemlje, nego i njihove glavne gradove i  suverene. Neki naučnici (istoričari, etnografi, lingvisti) koji su obilazili ove krajeve opisali su ga kao "izvor znanja, ali preopširan". No, Mujo je, osim ovoga, posjedovao i čudni, i veoma rijetki dar – proricanje budućnosti. Za razliku od današnjih "zvjezdočataca i vidovitih", on nikada nije proricao pojedincima i nije se bavio ličnim sudbinama, nikada nije pisao zapise i amajlije, nije tražio ništa, osim da ga slušaju. Njegove su vizije bile globalnih razmjera, vrlo rijetko ostajući u lokalnim okvirima. Taj čudni dar razvio mu se od vremena opsade Skadra, negdje oko 1912. godine, u rovu crnogorske vojske. 

PRORICANJA MUJA RABELE: U vrijeme kada je ove krajeve okupirala Austrija, vršena je konfiskacija kukuruza, a Mrkovići su pravili kaštare (ostave za žito). Mujo im je govorio da to

ne rade "jer neće Austrijanci ni zrna skupit'", dakle - neće dočekati ni godinu dana. Tako je i bilo – Austrija je kapitulirala nekoliko mjeseci kasnije.

Početkom Drugog svjetskog rata, Italijani su stigli u ove krajeve. Kunje, a i cijeli Mrkovići, sve do Dobre Vode, pripali su Velikoj Albaniji. U Dobroj Vodi je bila granica. Nekim slučajem Mujo je mještaninu Miću Vučiniću u dan prorekao pad Italije. Partizanske jedinice su se nalazile iza Lisinja, u Mikulićima i Kabetama. Mujo je upozoravao: "Ako 'oće neko da bude nješto poslije rata, neka ide gore, iza Lisinja". Ovim je jasno predvidio pobjedu partrizana. Krajem 1945. godine govorio je svom sinu, koji je izgubio ruku u ratu, da će doći doba kada neće smjeti priznati kako je ostao invalid.

Predvidio je i socijalno blagostanje koje je vladalo u nas nakoliko decenija. Govorio je, u vrijeme kad je na barskom Pristanu bilo jedva nekoliko kuća, da će "na porat biti toliko lađak da neće imat' ge da se vežu, no će po njekoliko danik čekat'". Procvat moderne komunikacije nagoviještavao je rečenicom koju je stalno ponavljao: "Svjetovi će se približit'", a "ljuđi će gljedat u crnu kutiju i sve znavat' što biva u svijet".

Čobanima, koji su pored mora čuvali koze, tačno je naznačio kuda treba da prođe magistralni put prema Ulcinju, tvrdeći da će čovjek "moći bos proć' od Bara do U'cinja". Mujo je umro ne dočekavši ni početak gradnje magistrale. Za taj dio obale, na kome su danas turistička naselja Dubrava i Utjeha, a koji je tada bio pustara, zarasla u draču, tvrdio je da će "moć' mačka od kuće na kuću skakat". 

Alil Kaplanović, njegov komšija, sjeća se da je Mujo rekao da će "nekakve crne zmije svu vodu Mrkovića popit'". Mnogo kasnije pojavila su se gumena crijeva kojima je u sistemu za navodnjavanje odvedena voda sa izvorišta ka obali.

On je promišljao i svjetsku politiku. Pričao je da će doči vrijeme kad će svijetom upravljati "papo od Amerike", spominjao je i veliki rat na Balkanu, koji "ako počne s mora, od Bara, ovaj će narod biti spašen. Počne li sa istoka, onda kuku vama". U svojim vizijama najavio je ekspanziju ljudi "žutog obraza, boja ka' tigla". Nešto slično pominje i čuveni Mišel Nostrdamus u svojim centurijama.

Mujo je putovao po Mrkovićima, obilazeći rodbinu i prijatelje, zadržavajući se najviše u Veljem selu. Mi smo krenuli njegovim putem. U Brkanima nalazimo 85-otogodišnjeg Musta Brkana, vitalnog starca koji je sačuvao puno uspomena na proroka iz Kunja. Sjeća se, kaže, kada je vrativši se sa vježbe u vojsci Kraljevine Jugoslavije, pred sami rat, zatekao Muja Rabelu u svom komšiluku. Prorok ga je upitao šta uče na vježbi, našta mu je Musto objasnio da ih uče da rukuju oružjem. "Neka ve nauče" – uzvratio je Mujo – "da cijevi okrenete put sebe, a drvo od sebe", što tradicionalno simbolizuje predaju. Desetak dana nakon toga desila se kapitulacija Kraljevine Jugoslavije. Musto nadalje kaže da je Mujo u Dobroj Vodi jednom čovjeku, koji ga je ošamario, rugajući se njegovom propovijedanju, tačno u dan prorekao smrt (To je jedina individualna sudbina koju je nagovjestio i to kad je bio izazvan)

"BIO JE ČOVJEK. PRAVI ČOVJEK": Mujo Rabela je bio veliki islamski vjernik i, po kazivanju savremenika, molitvu je obavljao redovno, pet puta dnevno, što je prilično neuobičajeno za ovaj kraj. Jeo je i oblačio se skromno, a svakodnevno je obavljao domaćinske poslove. Nikada sebe nije nazivao prorokom (proricanje islam strogo zabranjuje). Kada bi ga neko prekorio da radi "mimo Kur'ana", Mujo bi kratko odgovorio: "Ja sam praćen da kažuju" ("ja sam izabran da govorim"), dajući tako mistični pečat svojoj čudnoj sposobnosti.

U pravoj poplavi današnjih proroka, bijelih i crnih magova, zapisivača i astrologa, koji su svoje sposobnosti debelo unovčili, Mujo Rabela kao čovjek koji nikada ni prebijene pare nije tražio, a kamoli uzeo, predstavlja egzotičnu i vanvremensku pojavu. Takođe, isuviše se toga dogodilo što je potvrdilo njegove riječi, koje su bile jasne i nedvosmislene, da bi se moglo pomisliti da je riječ o slučaju. Prije će biti da se radi o svojevrsnom parapsihološkom fenomenu, kome

su pripadali Nostrdamus, Svedenborg, Tarabići… čije su se vizije na čudesan način obistinile.

Napuštamo Mrkoviće ubijeđeni da je ovaj egzotični kraj, koji je potpisnik citata s početka teksta, Andrija Jovićević, nazvao "gnijezdom posebitih ljudi, koji čak i pijavice na moru bajanjem zaustavljaju" imao u Muju Rabeli čovjeka koji je, bez sumnje, imao rijetku i zasad nauci neobjašnjivu sposobnost da gleda u budućnost, da bude "prozor u drugi svijet".

Mujo Rabela je, kako kažu njegovi seljani, bio izabran. 

Praćen da kažuje.

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA