"E’o, vidi, tun ti je sve, ceili mlin možeš da gledaš u tri dela. Prvi ti je gore, od izvora ispod Dapčevića ide voda cevima i jažom u bazen, pa kroz žglap, rekli bi ovi stručnjaci kroz turbinu, pod velikim uglom do ovog dela ođe, do tog udubljenja ispod kuće. On se zove “pod točak od mlina”. U njemu ti je kolo, na kojeg su lopatice, a on sam leži na jednu malu kocku koja se zove žabica. E, na tu kocku ti je ceili teret" – objašnjava mi princip rada starinskog mlina u Veljem selu, oblast Mrko(je)vići, starim putem od Bara ka Ulcinju, posljednji ovdašnji mlinar HALIL KURTOVIĆ: "Voda ti dolazi kroz žglap u ovu konusnu lakomicu i pra’i mlaz koji bije u vrh o’ pera od kola".

 Priča o jedinom očuvanom mlinu u znamenitoj mrkovskoj dolini, koja je zbog svoje izdašnosti i bogatstva bila predmetom aspiracije i sukoba srednjevjekovnih velmoža, počinje još prije nekoliko godina. Slučajno sam, obilazeći opštinu, u zaseoku Kurtovići, pored planinskog potoka, ugledao trošno zdanje od tesanog kamena koje je prosto mamilo zavodljivom patinom vremena. Mali mlin, taman koliko kamion srednje veličine, smjestio se tik uz džadu, vode ne bješe bilo, na kamenju starinski drveni “točak” sa lopaticama još očuvanim. Fotograf nije propustio priliku i vodenica je osvanula na naslovnoj strani "Barskih novina" - "Tajput mlin nije radio. Potomci starog Bećira su me ovlastili i ja sam ge obnovio 1997. godine", veli Halil.

 Uz potok Kurtovića, uzvodno, uz planinu, bila su još tri mlina – Tuzovića, Dapčevića i Čantića. Ovaj, Kurtovića mlin, pamte seljani, počeo je da radi 1943. godine. Sve je djelove mlinske radio “neki majstor iz Mida”, zaseoka čuvenog po valjanim drvodjeljama, a za kuću zvana je moba. Prvi je vlasnik bio Bećir Kurtović, da bi poslije smrti glave kuće posao preuzela žena. Već u poodmaklim godinama, uspjela je da mlin drži u funkciji svega godinu dana. Naredne četiri godine, od 1993. do 1997, posljednja vodenica mrkovska nije radila.

"Njik su bila tri brata, sinovi - Omer, A'met (Ahmed) i Me'met (Mehmed). Me'met je živio kod mene, pa mi prepisao svoj deo. Tako smo ja i brat postali suvlasnici trećine mlina. Puno mi je pomog’o i A’met, koji sad živi u Ameriku. Poslao je pare da se mlin prekrije tiglama. No, glavni za ovu rabotu, pokretač, bio mi je sin Emin" – navodi Halil Kurtović. 

A mlin iznutra, taman, mračan... Sadašnji vlasnik je, doduše, sproveo struju, popravio krov, koji se oburdao pod teretom godina, i uveo par novotarija, ali je u unutrašnjosti kamene kućice sve kao i nekad. Od drveta, dabome. 

"Ovi što u grad žive neisu videli nikad ovako nješto. Ja ću ti objasnit’ sve, nema problema. Ovo đe se ubača žito zove se koš, stane mu 50 kila; ovaj kanalić zove se govata i služi da regulišeš koliko će zrna proći, a sličnu rabotu radi i trakalo, šnjim određuješ oće li biti sitnije ili krupnije brašno. Mlinski kamen ti je glavni deo. Ima prečnik od 115 cenata, debeo je dvades’, a napravljen je od šest kocki, kao one od trapista, povezanih krečom. Ispod ove, ima još jedna ploča isto iz djelova i među njik se melje žito, koje kroz lakomicu pada u ovaj sanduk. Taj šaraf tuna, mi ge zovemo loza, reguliše na koji se način melje, tako što šnjim podešavaš broj obrtaja kamena. Za ’leb pšenični je 75 obrtaja u minut, možeš da brojiš ako hoćeš" – detaljno objašnjava Kurtović. Kako kaže, brašno je dobro ako ga uhvatiš između tri prsta i ono ostane u obliku kupe, nerastrešeno.  

Raditi u mlinu se ne isplati, veli. Ranije, dok je cio kraj bio bogatiji, a seljani imali na desetine grla stoke, tu se mljelo žito za prehranu brava. Kako je selo prešlo na moderniji način života (Mrko(je)vići su selo u kome svaka od kuća uživa sve blagodeti savremenog života), i mlin ne radi kao nekada.

"Ove godine ceile neisam samleo više od 500 kilak, a prošle i pretprošle bilo je dosta. Donosim da meljem žito iz Luke, a oni što žive put Ulcinja melju na Velića mlin kod Kamačkog mosta. Ajde, more, ja deset dana treba da meljem za 40 maraka. I to ako ima. A i mi, Mrkovići, što zasadimo, nagrde nam divlji gurići, unište polja sva. Žalili smo se, kukali, ništa, nema ajra" – objašnjava muke mrkovske Halil. Ujam, odnosno dio koji vodeničar uzima od samljevenog žita, ne mijenja se godinama – na kukuruz za stoku 5%, na onaj za ishranu 6%, a za pšenicu 8%. "Radim samo ko donese, ne ceili dan. Dođem fićom sa rabote, radim u ZIB dosta godina, pustim mlin. Vrnem se kad ijem, zaustavim mlin. Valjao bi mi njeki kredit od dvije, tri ’iljade maraka da ovo modernizujem. Žglap mi se neđe otvorio, popravljat’ ge moram" – govori mlinar.  

Vrijeme u Kurtovića mlinu nema dimenziju kao dolje, u “civilizaciji”. Tišina, šum vode, katkad brujanje kola ili traktora seljana iz obližnjih kuća, zvuk mlinskog kamena, ptice... i šumske ljubičice kojih je, i ovog februara, bilo na pretek oko vodenice. Toga je svjestan i naš sagovornik. 

"Ne bik nikad ovo osta’io. Ovo mi je hrana za dušu" – ispraćajući me, kaže Halil: "Kad se iznerviram, odem u mlin, naložim vatru i s mišima se družim. Bolji su mi oni nekad no ljuđi".  

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA