Tog sunčanog decembarskog dana, 1985. godine, rijeka ljudi tekla je ka Malom Ostrosu. Hiljade njih, iz cijele Krajine, Ulcinja, Bara i svih krajeva ondašnje Jugoslavije, došlo je da oda posljednju poštu TAHIRU KANAĆEVIĆU (KANDAQI), čovjeku koji je u ovom kraju smatran ličnošću sa osobinama sveca. Nikada prije, a ni poslije toga, nije bilo toliko ljudi na jednom mjestu u Krajini. U toj nepreglednoj koloni, pored njegovih kolega i prijatelja sveštenika, najviše je bilo onih, kojima su isjeliteljska riječ i ruka tog čovjeka bili jedina utjeha i lijek.

Tahir Kanaćević (Kandaqi) je ugledao svijeta 1908. godine, u Malom Ostrosu. Pošto mu je maternji jezik bio albanski, a on pokazivao naklonost ka školi i nauci, njegov je put bio obilježen: preko Skadarskog jezera, u Albaniju. U Tirani je završio osnovnu školu, u kojoj je, ujedno, stekao osnovno vjersko znanje (mekteb), a potom odlazi u Skadar. U to vrijeme, 1926. godine, Skadar je bio ekonomski centar ovog dijela Balkana, naslijeđen još iz turskog perioda, a samim tim i središte brojnih škola za vjersku edukaciju. Tamo je Kanaćević, kao polaznik Velike Medrese, izučavao islamske nauke i orijentalne jezike: turski, arapski i persijski. No, njegova su interesovanja bila mnogo šira; pored školskih znanja, stalno čitajući, dobro je upoznao albansku i svjetsku književnost, istoriju, biologiju, medicinu... Poslije završenog školovanja, radio je kao administrator u nekoliko albanskih gradova, gdje ga je zatekao i Drugi svjetski rat. U rodnu Krajinu vratio se poslije rata i bio imam u Curjanu, Arbnešu i Koštanjici, sve do penzionisanja. Ujedno je radio i na opismenjavanju i kultivisanju žitelja Krajine.

Nije poznato ko je bio prvi kome je Tahir Kanaćević pomogao svojim sposobnostima. Glas o "'Odži iz Ostrosa", koji liječi od najtežih duševnih bolesti, brzo se širio. "Čuvari" socijalističkog režima, nijesu imali razumijevanja za ovu pojavu. Nekoliko puta su mu zabranjivali rad, a jednom je, čak, dospio i u zatvor, devet dana, dok nije "obustavljen istražni postupak". Sredinom šezdesetih godina, kada je gušenje vjerskih sloboda bilo najjače, Tahir je proveo nekoliko godina na Kosovu, gdje je ušao u najmističniji ogranak islamskog sveštenstva – derviški tarikat.

DERVIŠI – MOLITVA I ASKEZA: Po svojoj suštini, islamski vjerozakon insistira na umjerenosti i skromnosti, u životu i molitvi. Zato u ovoj religiji nema monaštva, kao što je to slučaj u hrišćanstvu. Međutim, još u ranim stoljećima širenja ove vjere, nastalo je derviško učenje, koje u svoje okrilje okuplja sve one koji su željni da budu što predaniji Bogu i što duže provode u molitvi. Derviši su se počeli organizovati u tarikate (redove), nazivane po imenima osnivača i ideologa, koji su se nalazili na njihovom čelu. Mjesta okupljanja zovu se tekije, koje su negdje prerasle u svojevrsne samostane. Na glavnom mjestu u tekiji uvijek se nalazi učitelj (šejh). Derviško učenje, u naše krajeve, došlo je zajedno sa najezdom Turaka, a najviše ih je bilo u Bosni, Makedoniji, na Kosovu i Albaniji, gdje su se održali do danas. Derviš je čovjek koji mnogo više od običnog vjernika provodi u molitvi, a osim ramazanskog posta, ima i desetodnevni, kada se uopšte ne jede meso i ne pije voda. Najčudniji od svega jesu derviški obredi, kada grupa u tekiji, prilikom molitve, u religioznom transu, gvozdenom iglom probije sebi jezik ili obraz, pritom ne trepnuvši i ne osjetivši bol. Takođe, derviš je u stanju da u ruci drži žeravicu ili usijano gvožđe, a da pritom njegova koža ostane netaknuta. Ima i onih koji posjeduju sposobnost telekineze i telepatije – pomjeraju predmete bez dodira ili čitaju misli sagovorniku. Tahir Kanaćević je postao član reda derviša – rufaija na Kosovu, a kasnije je postao šejh tog reda, i sve nabrojane obrede upražnjavao je do kraja života.

ČUDA DERVIŠA IZ KRAJINE:
Pošto u zabitim krajinskim selima, početkom šezdesetih, nije bilo ljekara, Kanaćević je bio jedan od onih koji su obavljali medicinske usluge, kod manjih povreda ili bolesti fiziološke prirode, jer je u svojoj kući imao za to nephodnu opremu. Međutim, on je nadaleko postao čuven po svojim sposobnostima da liječi bez upotrebe bilo kakvih medicinskih sredstava. Nevoljnicima, koji su svakodnevno dolazili tražeći pomoć, širom je otvarao vrata. Kada bi mu došao neki od njih, Tahir je tražio da "pacijent" kaže svoje i ime majke. Pogledao bi u svoje knjige, i odmah rekao zbog čega je on došao kod njega. Liječio je na razne načine: zapisima (amajlijama), molitvom, stavljajući svoj dlan na bolno mjesto. Gotovo da nije bilo čovjeka, ako je vjerovati autentičnim svjedočenjima, koji je zatražio pomoć, da mu nije koristilo. Glavobolje, nervna rastrojstva, duševne poremećaje, "od mađije", uroka, paralize, zmijskog ujeda – poduži je niz bolesti koje je, sa nesumnjivim uspjehom, iscjeljivao, a gdje su ljekari, uglavnom, dizali ruke. Ako bolesnik "nije bio za njega", slao ga je u bolnicu, ili kod pravoslavnog ili katoličkog popa, a ima i onih koje je slao pod Ostrog. Za svoje "usluge" nije nikada tražio novac i uvijek je tvrdio da je on samo posrednik, a da je u Božjim rukama sudbina bolesnika i njegovo izliječenje.

Postoje živi svjedoci nekih "poduhvata" ovoga čovjeka, a koji pripadaju parapsihološkim fenomenima. Rizo Perović iz Ckla, koji je i danas živ, bio je na lađi koja se iz Skadra vraćala prema Krajini. Na palubi lađe, koja je išla ka Murićima, bio je i Tahir. Kada su skrenuli ka pristaništu, sa njim se posvađao čovjek, koji je upravljao lađom. Da bi prekinuo raspravu, Tahir je rekao: "Ako si ti u pravu, mi ćemo se iskrcati u Murićima, a ako sam ja, Božjom voljom, mi ćemo uskoro biti u Ckla". I, iznenada, kao u srednjevjekovnim čudesima, niotkuda, dunuo je jak vjetar i vratio brod prema pučini, tako da je spomenuti kormilar morao promijeniti pravac i iskrcati se u Ckla.

Nekoliko desetina putnika bilo je prisutno, kada je u Vladimiru, pošto ga je vozač uvrijedio, na nepoznat način zaustavio autobus. Svi napori vozača da pokrene vozilo bili su uzaludni. Poslije nekog vremena, Tahir je na volšeban način pokrenuo autobus, ne želeći da putnici plaćaju šoferovu krivicu. Jednog policajca iz Krajine, koji je pokušao da mu zabrani rad, natjerao je da mu zakuca na vrata tražeći pomoć, jer nekoliko noći nije mogao oka sklopiti. Njegove "čudne" sposobnosti su veoma često dolazile do izražaja. Dešavalo se da sjedi u zatvorenoj sobi i "vidi" ljude koji dolaze kod njega, znajući i zbog čega, iako su bili daleko i po nekoliko kilometara. Primao je ljude danju i noću, bez obzira na vjeroispovijest. Njegova iscjeliteljska moć, savjeti ili sugestije bili su svakome na usluzi. Kada bi ga pitali koju vjeru cijeni najviše, šejh Kanaćević je odgovarao: "Svaka je vjera svijetlo u mraku neznanja, a svako svijetlo jednako pomaže u mraku, koje god da je boje".

Da je Tahirova kuća i danas otvorena za svakoga, uvjerila se i naša ekipa, praveći ovu reportažu. Njegov sin je nastavio porodičnu tradiciju da pomaže ljudima, bez razlike ko su i odakle dolaze.

Tahir Kanaćević je sahranjen na groblju ispred džamije u Ostrosu, gdje mu je podignuto turbe (mauzolej). Ovo mjesto danas pohode brojni znatiželjnici, ali i oni koji traže lijeka. To je preporuka najpoznatijeg i najpoštovanijeg žitelja ovoga kraja. Potrebno je samo da ostavi neku, makar i najsitniju stvar, i pomoli se iskreno, i proći će ono zbog čega je došao. Najbitnija je iskrena molitva Bogu, na bilo kom jeziku, jer "sve su vjere cvijeće sa iste livade".    

                                                                                        Suljo Mustafić, 2000. god.

(Podaci iz biografije Tahira Kanaćevića - mr. Ismail Doda)

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA