Dok su se ostali smrtnici sa crvenim pasošem srećnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka oduševljavali šetnjom Šanzelizeom, kupovinom u "Harodsu" ili vožnjom u Prateru - Varadero, Augusta, Havana, Sien Buego... bila su (i ostala) mjesta na čiji se pomen zažare oči svih barskih momaka, koji su bili te sreće da slobodno kupuju čuvene kubanske cigare u prodavnici zemlje u kojoj su i napravljene. Srećna kombinacija činjenice da je u to vrijeme zaista ponos bio biti Jugosloven, te našeg standarda koji je u komunističkom svijetu oduvijek bio najviši, proizvela je brojne avanture Barana na ovom karipskom ostrvu, koje se i danas rado prepričavaju, doduše, isključivo u muškom društvu!

"Ah, kakva su to vremena bila! Vraćao sam se iz 'Varadera' u porat na brod u dva taksija! Što ti nije jasno - kako u dva taksija? Pa lijepo, u jednom sam se vozio ja, a u drugom moj šešir" - jakim crmničkim akcentom stari morski vuk Drago M. počinje priču o “danima slave” na Kubi, koja je za barske pomorce svojevremeno bila... ih!

"U to pero, Kuba je bila raj na zemlji za naše pomorce. 'Prekookeanska plovidba' je bila kompanija koja je probila blokadu Kube da bi u svijet vozila njihov šećer, što nam je 'podizalo cijenu' u očima običnog naroda. Imali smo sve privilegije, pa smo čak mogli biti i cijelu noć u gradu, za razliku od drugih pomoraca koji su već u ponoć morali biti na brodu" - veli Savo, penzionisani kormilar “Prekookeanske”, nabrojivši kao iz topa imena kubanskih portova - Havana, Santjago, Kardenas, Sien Buego - mjesta “slatkog života”.

Upravo zbog detalja “sa lica mjesta” iz ovih portova, sagovornici su insistirali da im se ne objavljuje puno ime i prezime, “jer, znaš, sada smo svi mi porodični i ozbiljni ljudi”.

"Mogao si na Kubu da 'kupiš' žensku za pet-šest panjoleta-marama, ili za najlonske čarape. Tada u to pero, pred kraj šezdesetih, bila je tamo strašna sirotinja, ali su naši bili pametni. Uzmu čarape, pa im daš poslije jedne noći jednu čarapu, da bi ti ona došla i sjutra, e, a onda joj sjutra daš i drugu" - otvara škrinju prepunu priča na granici mašte i mogućeg Nikola, bivši mašinac, a sada portir u jednom javnom preduzeću.

"Osim đevojaka", veli on, ne bez sjete za “onijem danima”, "učinjeni su bili i tamošnji momci", pa je tako čuveni kubanski bokser Teofilo Stivenson "bio veliki laf, niko od Jugoslovena u kafanu od njega nije mogao piće platit’". "A ne znam znaš li priču, ma je istinita, da smo, da ne bi prali ove naše mornarske raše, stavljali ih glibave u jutanu vreću e pređemo Gibraltar, vežemo, pa s njima 'fis!' u more. Vadili smo ih pred Havanu, a one čiste, izjelo ih more". kaže Nikola.

Tropikana, Varadero, Monsinjor, Augusta - imena su lokala u Baru, ali i čuveni toponimi sa karte kubanskog noćnog života.

"Kube se sjećam ka’ najljepše uspomene dok sam bio mornar" – kaže sa sjetom stameni Crmničanin Ljubo: "Kad bi ti ja pričao sve te priče, miško maleni, ne bi vjerovao, a i ne bi mogao da napišeš. Sve što čuješ od mornara o Kubi, to ti je, da ne prećeram, 90% tačno. Gledali su nas ka’ male bogove, sva su nam vrata bila otvorena. A i mi smo se pripremali kad smo kretali za Kubu, to je bilo veselje kad se saznavalo. Kupiš, recimo u Kanadu panjolete – šarene marame, cijela je Kuba ludila za njima, čini mi se osam komada za dolar, a na izlasku na porat čekaju te šverceri i otkupljuju ih. Za jednu panjoletu dobiješ 15 pezosa, a piće u hotel je bilo dva pezosa, pa ti viđi... A i mi smo pošteno trošili te pezose, nije bilo boljih pijača od nas, ma ni Kubanci nijesu zaostajali. Najčešće pijasmo koktel kuba-libre, ali smo voljeli i pivo 'serbesa', blago pivo, a služili ga na točenje u velike kartonske čaše. Ma, nije svuda bilo jeftino, u hotel 'Tropikana' si mogao ući samo sa dozvolom, i bilo je u krv skupo, ka’ deset puta na druga mjesta. Kubanci su ti baš fin narod, rođen za piće, muziku i provod".

Međutim, kako barski mornari pričaju, a nema razloga da im ne vjerujemo, ova posljednja stavka, "provod", često je znala da završi i tučom. "Ja bih isto reka’ da, kad gođ smo se pobili sa Kubancima, da smo mi bili krivi. Evo, ja sam se jedamput pobio u hotel 'Nacional' radi mog prijatelja, koji je vidio lijepu žensku, i navaljivao da bude s njim. E, a ona je bila sa jednim crncem, pa se oni počeli svađati, ovaj crnac bio veći od ovoga našega, onda i ja uletio... Došla poslije policija, samo vele: 'Tito, Kastro, sava, sava', i nas puštiše, a ovoga crnca jadova poveli u zatvor. Sjećam se jedne velike gužve na plažu Varadero, mornari i Kubanci. Oko čega smo se svađali? Oko ženskih, oko čega ćemo drugo".

Nema barskog mornara (da li samo mornara?) kome ne užagre oči pri pomenu Kubanki, uz sjećanje na dolce vita duž plaža i hotela egzotičnog ostrva. Ni Ljubo nije izuzetak: "Veliki je provod bio na Kubu. Kubanke, naročito mulatkinje, predivne, a lijepe, čiste, sa ono malo sirotinje što imaju. Znale su pokrpanija gaća dolaziti, ali pazit’ na sebe tako može biti. Skoro da nije bilo mornara koji nije imao đevojku tamo. Bilo ih je bogomi i oženjenih i tamo, i ovdje, pa imaju 'obaveza na dvije strane'. Daješ im panjolete ili najlonske čarape, izvedeš na večeru, pa budeš s njima pet, šest mjeseci koliko si tu, ili manje, koliko ti hoćeš, ali to nijesu prostitutke, to je bio način života, razumiješ? Za njih je seks nešto normalno, dešavalo se da dođeš u kuću, pa vidiš da otac nema ništa protiv da mu budeš s ćerkom. Za nas je to malo čudno, ali za njih nije bilo. Zakupljivali su se bungalovi jeftino, moga’ si na noć, ili na duže... ono... ka’ da živiš tamo. A seksa je bilo i po hotelima, i po ćoškovima parkova, a dešavalo se da iznajmiš taksi za tu rabotu. On dovede tebe i žensku na jedno mjesto, i onda izađe iz kola i dođe za po sata, sat, kako se dogovorite. E, ali, nije to bio samo seks u pitanju. Rađala se i velika ljubav tamo. Ogromna. Kad smo odlazili, cure su patile za Baranima, a i Barani za njima, slobodno to napiši. Kolicina je htjela da ih dovede u Jugoslaviju, ali nije mogla. Njihov zakon nije dozvoljavao izlazak iz zemlje. Dobro, padale su tu poslije i zajebancije, ali se zaisto, i poštovalo to kad je neko poludio za đevojkom. To je išlo dotle da su oni potpuno zaljubljeni znali, dok smo na Kubu, da dobiju od zapovjednika dva, tri dana slobodno, ili da imaju poštedu, ili da ih kolege zamijene. I tu godine nijesu bile bitne, bili su Barani sa Kubankama od 13 do 40 godina".

Sličnu priču ima i kapetan Slobo, dodajući da je, početkom osamdesetih, Varadero bio "bez konkurencije najljepša plaža na svijetu" - "Bodegita del media - to ti je mjesto gdje je Hemingvej izlazio, valjalo bi ti da tamo popiješ jednu, a tu su ti još 'La Roja', 'Nacional', pa čuvena 'Tropicana' sa svojih 150 balerina, to ti je i onda i sada jedan od glavnih kabarea na svijetu! I na svakom mjestu kubanske ljepotice, po mnogima i najljepše i najvatrenije žene na svijetu. Da ti rečem nešto - na način kako se tamo predaje, španski jezik se vrlo brzo nauči, sada ti je valjda jasno zašto ga zna 90 % pomoraca" – uz smijeh će.

"Ma zaista ne bješe lako stići do tih mondenskih mjesta, zaostalih još iz doba kada je Al Kapone držao na Kubi kockarnice, jedinih koja su preživjela dolazak komunista na vlast. Procedura u portu je bila sljedeća - da bi izašao sa broda, njihova policija je stavljala lenjir između feta guzice da bi vidjeli da nijesmo možda tamo sakrili pare, jer se nije moglo sa velikim novcem poći u provod, navodno da ne bismo činjeli kakv blud i razvrat. Tako su nam zapisivali na izlazu upaljače ili marame, koliko smo ponijeli cigareta, a sve to su nam kontrolisali na povratku na brod" - dodaje Savo, ukazujući da se "sve trpjelo, samo da bi se sišlo u grad". A onda…

"Pa, ako si uspio da izneseš kakvu maramu, odmah si je prodavao u gradu. Pare si, da ti ih ne bi oduzeli na kontroli pri povratku na brod, obično ostavljao neđe van ulaza u luku. No, tamo je vazda bilo đečurlije koja je baš čekala da vidi gdje ostavljamo pare, pa se nerijetko dešavalo da te pare ne osvanu gdje su zanoćile. Inače, ako bi ti našli da si prošvercovao maramu, priređivali su nam javno suđenje na trgu, pravi cirkus, sa sve porotom! Nakon toga, zna se - čuveni zatvor Moro, dostina naših je tamo bila po koji dan" -zaključuje priču Slobo. Po njegovim riječima, sa Kube su naši brodovi isključivo vozili šećer, a kako kod njih nije bilo lučke mehanizacije, već se sav teret krcao preko leđa radnika, u tamošnjim lukama se ostajalo i po dva-tri mjeseca.

Šef carine je u Havani svojevremeno bio čuveni bokser Kastiljo, onaj što se borio sa Mate Parlovim, i bio nokautiran. "Sjećam ga se odlično, toliko smo puta pili zajedno" – veli Ljubo, i dodaje: "Jednom smo se toliko 'razveselili' da smo išli kroz salon i nokautirali muve, tražili đe zuje i udarali kroz vazduh. I danas me poduši smijeh kad se toga sjetim. Bio sam i doma kod njega, u glavnu sobu ima jedan veliki poster sa meča kad je nokautirao ruskog boksera Karatajeva. A pričali smo puno o Parlovu, Kastiljo je bio poslije veliki prijatelj s njim. To je bio strašan meč, ja sam bio na Kubu kad su ga prenosili. Kastiljo je njega dvaput složio, a onda ga je Parlov nokautirao. Kuba je, prijatelju moj, raj zemlja, ih, kakav je samo Varadero bio. Ništa ljepše od njihovih plaža nijesam vidio, a vidio sam stvarno puno - gleda’ sam u jednu luku u Kinu kako između kuća vise zmijurine i pacovi da se suše za jelo, pacov onako ka’ rasplućeni skobalj, pi... a ovo... ovo je milina bila".  

"Ma, život tamo ti je bio kao u ovim propagandnim filmovima što gledaš na satelitsku ... Legedarni hotel 'Havana Libre' još iz doba kada se tamo Al Kapone kockao, vožnje starim američkim automobima... A na ulici - svi igraju! Vidiš čovjeka, ide ulicom i nosi tranzistor na ramenu, staje na autobuskom stajalištu, i onda svi koji čekaju autobus počinju one njihove plesove! Neki od nas su se tamo i ženili, doduše, uglavnom su te žene ostavljali na Kubi... Bili smo najtraženiji kao Jugosloveni. Sada je već i za nas na Kubi skupo" - zaključuje priču Drago, vidno dirnut valom prijatnih uspomena.

Mornarske avanture na Kubi ušle su ne samo u lokalno usmeno predanje, već i u poznatu pjesmu barske grupe "Katapult": “Varadera i Havana čeka Aca Borozana”, posvećenu poznatom barskom pomorcu.

vrh strane

REPORTAŽE GLAVNA