U arhivsko-bibliotečkom odjeljenju Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju čuva se projekat zgrade Pozorišta u Baru iz 1911. godine, italijanskog arhitekte Alfreda Marginija. Projekat je u luksuznom kožnom povezu sa natpisom u zlatotisku: "Progetto dell. erigendo Ro Teatro Nocola I ad Antivari - premiato con medaglia d’oro al esposicione di Cettigne ad eseguito del prof. cav. Adolfo Magrini. 1911" (Projekat izgradnje Kraljevskog pozorišta Nikola I u Baru - nagrađen zlatnom medaljom na izložbi u Cetinju, u izradi prof. Adolfa Magrinija 1911. Projekat sadrži šest crteža u razmjeri 1:100, od čega su dva crteža osnove, dva su presjeci - transferzalni i longitudinalni, a dva crteži fasade sa čela i začelja. Pozorište je bilo zamišljeno kao klasicistički teatar sa velikim gledalištem koje sačinjavaju parter i visoki parter, dva sprata lože i galerija. Predviđeni su i svi prostori potrebni profesionalnom pozorištu. Bez obzira na spremnost za velike poduhvate, kralj Nikola je imao smisla za realnost i mogućnosti Crne Gore, pa je projekat Kraljevskog pozorišta Nikola I u Baru ostao nerealizovan.

Na Vasiljevdan, 12. maja 1937, dogodila se saobraćajna nesreća na pruzi Virpazar – Bar. Kod manastira Ribnjak održavao se tradicionalni crkveni sabor i narodno veselje, a po završetku slavlja, Baranin Frano Marović sa još četiri osobe krenuo je tzv. terezinama – jednom vrstom vagoneta, u pravcu Bara. Po redu vožnje, voz nikako nije trebao biti na pruzi u to vrijeme. Međutim, iznimno se desilo da je kompozicija ranije krenula sa pristanske stanice, pa je sudar bilo nemoguće izbjeći. Nesreća se dogodila ispod Sustaša - danas se na tom mjestu put ka Zupcima odvaja krakom prema željezničkoj pruzi. Pored Frana Marovića, koji je na mjestu poginuo, teško su bili povrijeđeni njegovi saputnici. Ovo mjesto se i danas zove Krst Franov, i do prije petnaestak godina kraj puta je stajao grobni biljeg.

U sezoni 1966/67. "Mornar" je odigrao meč koji je ostao u analima barskog, ali i crnogorskog, fudbala. Riječ je o gostovanju "Iskri" iz Danilovgrada, na kome su Barani nastupili sa deset igrača, bez ijednog fudbalera na klupi. Neposredno prije polaska ekspedicije "Mornara" vozom, na stanicu je došlo samo osam fudbalera. Ostali nijesu htjeli doći u znak protesta na odluku takmičarske komisije Crne Gore koja je kaznila "Mornara" oduzimanjem jednog boda na utakmici sa "Bokeljom" u Kotoru. Nekoliko trenutka prije polaska voza stigao je još jedan fudbaler, pa se sa devetoricom pošlo na put. Njih devet, kojima se u Danilovgradu priključio i Begović, izašlo je na teren da izvuku "što časniji rezultat". Međutim, eto iznenađenja! Dopisnik "Pobjede" je zapisao da su se barski igrači borili "kao nikada ranije za svaku loptu" i pobijedili 3-2, nakon vođstva od 3-0.

Prva turneja barskog pop sastava "Veseli dječaci" sredinom šezdesetih završavala se u Nikšiću. Svirali su u Ulcinju, rodnom gradu, Budvi, Kotoru, Podgorici, Danilovgradu, međutim - prava nevolja se tek očekivala - nastupi u Nikšiću slovili su najtežim za izvođače. Prvi put su u Nikšiću svirali na otvaranju Doma kulture. Nisko podignuta bina, a ispred nje nezamisliva gužva. Jedva su prišli. Odsviraju jednu italijansku pjesmu, a ono muk. Odsviraju drugu, isto. Oni blijedi kao krpe. Pita gitarista Saša Brajović drugove Nikšićane o čemu se radi, a oni kažu kako su prije sedam dana isto tako išćerali "neke 'Elipse'", gađali su ih stopama od stolica. Barski momci su očekivali kasapnicu, ali da prekrate ćutnju, odsviraju i treću stvar. Odjednom, sve je eksplodiralo. Masa je počela da igra, da se trese, i od tada pjevač Zoran Vojvodić nosi uspomenu u vidu razbijene krunice prednjeg zuba. I bukvalno su mu guranjem nabili mikrofon u usta. Ali, to nije bilo sve. Pravo iznenađenje ih je čekalo napolju, nakon tri sata svirke. Basista Mićo Vulijanac došao je "fićom" na nastup, ali auto nije bilo na mjestu gdje je ostavljeno. Tražili su "fiću" satima, da bi im poslije rekli da su ga neki momci, nezadovoljni što zbog gužve nijesu mogli ući, na miške odnijeli 500-600 metara, u drugu ulicu.

Tokom srednjeg vijeka, barski klesari su bili izuzetno na cijeni duž jadranske obale, ali je najčuveniji među njima bio kamenar-umjetnik Mihoje Brajkov. Živio je između 1300-te i 1348. godine. U dokumentima je nazivan imenom Michoe petrarius, ali je na jednom pergamentu iz 1341. godine zabilježeno i ime oca i porijeklo (Mihoje kamenar, sin Brajka iz Bara). Kao i ostali klesari, i Mihoje je novac zarađivao izrađujući bifore, trifore, balkoncele i ostale građevinske elemente za raskošne palače dubrovačke vlastele, sve dok, četrdesetih godina XIV vijeka nije dobio ponudu da sam iskleše kameni klauster franjevačkog samostana u Dubrovniku, kapitalno djelo po kojem je ostao upamćen do današnjih dana. Bilo je to prostrano presvođeno dvorište, sa velikim osmostranim stubićima spojenim nizom romaničnih likova. Glavice stubića je oblikovao, reljefni ukras međusobno povezao i ukomponovao. Najčešći Mihojevi motivi bili su lišće, čovječije glave, životinje, zvijeri i nemani. O Mihojevim radovima u Baru ništa se pouzdano ne zna. Međutim, jedna lavlja glava (uzidana u Spomenik iz 1881. godine) u izrazu ima isti karakter kao i glave na kapitelima u klaustru franjevačkog manastira, iako po obliku nije istovjetna s njima. Ugled koji je Mihoje uživao među građanima, bio je toliki da ga je dubrovačka Vlada znala imenovati za tutora siromašnih djevojaka. Umro je najvjerovatnije 1348. godine, u epidemiji kuge. Sahranjen je u pročelju klaustra, kojeg nije uspio da dovrši. Grob Mihoja Brajkova, klesara i kamenara iz Bara, i danas se nalazi na istom mjestu.

Na Pristanu, ispod Volujice, krajem XIX i početkom XX vijeka nekada je postojao dvorac koji je pripadao turskom vlastelinu Ismail-paši. Bilo je to najljepše zdanje u Baru toga doba. Knjaz Nikola je 1886. godine poklonio dvorac i imanje pod Volujicom srpskom pjesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju, ne bi li ga privolio da se nastani u Crnoj Gori, i pokrene list "Jugoslavija" unionističkog karaktera. Poznati ljekar i pjesnik samo je jednom posjetio svoj Zmajevac, 20. avgusta 1888. godine, i zadržao se dan ili dva.

Kada je 2. novembra 1908. godine željeznička pruga Bar (Pristan) - Virpazar puštena u saobraćaj, bila je jedinstvena u svijetu. Naime, greškom pri izradi, ili namjerom - nikada se nije saznalo - širina kolosjeka je bila 75 santimetara, što je od svjetskog standarda odudaralo za jedan cenat. Zbog toga su lokomotive "Paganini", "Markoni" i "Volpi" morale biti po specijalnoj narudžbi napravljene u Berlinu. Dozvoljena maksimalna brzina na trasi dugoj 43 kilometra i trideset metara iznosila je 25 km na čas, ali su putnički vozovi išli 18, a teretni 12 kilometara na čas.

Od dvadesetak dokumentarnih filmova koji su za temu imali Bar, najznačajniji za povjesnicu ovog regiona je "Mali voz" režisera Branislava Baneta Bastaća. To je crno-bijeli film o uskotračnoj pruzi Bar – Virpazar, o njegovoj svakodnevnoj maršruti, nevoljama sa usponima, putnicima koji ga lagano napuštaju. Pušten je u bioskopske dvorane novembra 1959. godine, snimao ga je Dario Bremec, pisac scenarija bio je Mihailo Čagić, muziku je potpisao Bojan Adamič, a proizvodno preduzeće je "Lovćen film". Ovo odlično ostvarenje je dobilo počasnu diplomu na Festivalu u Vankuveru 1961. godine, i dijelilo III nagradu za režiju na Prvom festivalu dokumentarnog filma u Beogradu. Djelovi ovog ostvarenja iskorišteni su 2004. godine u prvom crnogorskom vesternu «Za šaku priganica»

Prvu međunarodnu fudbalsku utakmicu jedan barski tim je odigrao još 5. septembra 1926. godine. JSK "Crnojević" je pozvan u Skadar da odigra meč protiv tamošnjeg "Juventusa", prvaka Albanije. Na putu im se pokvario automobil, pa su morali pješice da nastave put, i stignu na utakmicu koju su na kraju završili bez golova. Revanš je odigran u Baru, petnaest dana kasnije, a rezultat je bio 2-0 za "Crnojević".

Prvi mini zabavni park na točkovima dovezli su u Bar supružnici Nikola i Danijela Bronzan 1969. godine. Bio je postavljen uz staru autobusku stanicu, preko puta današnjeg ulaza u Luku, i u sebi imao mehaničke flipere, nešto o čemu su pričali samo oni koji su "vidjeli svijeta". Tokom sedamdesetih i osamdesetih, autobus u parkiću do kojeg se dolazilo skelicom preko rijeke, bio je nezaobilazno mjesto odrastanja generacija barskih pionira i omladinaca. Radni dan je počinjao u 11 sati, da učenici ne bi napuštali nastavu, a trajao je do deset uveče. U improvizovanoj hali su tada cirkulisali mehanički fliperi, pet video igara "prve generacije", dva automata za cigare, pet stonih fudbala i dva džuboksa.

Mada je kultura gajenja masline kod nas stara gotovo dva milenijuma, prvi sačuvani pomen barskih maslinjaka vezan je za 9. februara 1333. godine. U najstarijim sačuvanim sudsko-notarskim knjigama Kotora zabilježeno je da je toga dana presviter Marcus Stanopoli, sveštenik crkve Svete Marije u Baru, napisao testament, zavjestavši svom sinovcu Marinu polovinu vinograda i maslina u Mrčaletu, dok je drugu polovinu prodao za 250 perpera. Zavještao mu je i tri muljače za masline i kuću sa okolinom, a sinovici Mari i sinovima zavještao je masline kod crkve Svetog Felisija, nekadašnji posjed Andrije Mondrerija.

 

vrh strane