Stara maslina
 Kult Svetog Vladimira
Crkva u Mikulićima
Turbe Tahira Kandaqija
Selo Turčini
Crkva Neđelje u Rapu

STARA MASLINA

Više od dvije hiljade godina barska Stara maslina je znak-označitelj regiona, nezamjenljivi dio vizuelnog, ali i duhovnog identiteta crnogorskog pomorja. Vrijednost Stare masline na Mirovici, nedaleko od magistrale koja vodi iz Bara prema Ulcinju, neprocjenjiva je, jer dokazuje postojanje starih civilizacija na ovom tlu. Njena se starost cijeni između 2000 i 2700 godina, a najstariji vjerski i građevinski objekti, dosad otkriveni u barskoj opštini, ne sežu “dalje” od VI vijeka nove ere.

Mještani Bara, sve tri vjere, izuzetno su vezani za ovo sveto drvo.

 

Predstavljena još u SFRJ na poštanskim markama, Stara maslina na Mirovici je prvorazredna atrakcija, sa obimom stabla preko deset metara. Samo su još tri masline slične starosti u svijetu. To su “Sveta maslina” u Jerusalimu (vezana za Isusov grob i Maslinsku goru), maslina u Palermu u Italiji, te najstarija od njih, ona u Atini pod kojom je sjedio i razmišljao Platon. Maslina iz Mirovice zakonom je zaštićena.

 

Zavjet čuvanja Stare masline prenošen je s koljena na koljeno, a starijim žiteljima još uvijek je živo sjećanje na najstrožu zabranu kidanja grana ili listova sa nje. Narodna predanja bilježe i prokletstvo koje bi zadesilo svakog ko je pokušao da uništi ili posječe ovu biljku. Tu su, po legendi, bolesni nalazili lijeka, a siroti utjehu. Mladi su se vjenčavali, a svatovi kolo igrali oko ove masline radi zdravog poroda. Auru svetosti najstarijem drvetu ovog dijela Evrope daje i predanje da je kraj u kome se nalazi - Mirovica, dobio ime jer su se pod njenom krošnjom mirili zavađeni, i "davala vjera" za nečinjenje zla.

 

Posljednji privatni posjednik Stare masline bio je Veliša Nikočević. On ju je, skupa sa velikim imanjem, kupio od prezimenjaka Alja Durkova, tridesetih godina XX vijeka, i u diobi imanja sa braćom dao 20 drugih korijena maslina u zamjenu za nju.

Pored svih izazova kojima je bila savremenik, čini se da je najveća opasnost po Staru maslinu bila u Drugom svjetskom ratu. Okupaciona italijanska vlast ponudila je 1941. godine Veliši Nikočeviću ogromnu nadoknadu za njenu dislokaciju.

Milo Velišin je pričao kako mu je otac zborio da su željeli da je sa korijenom presele u Prirodnjački muzej u Bariju. Nudili su mu, ni manje, ni više, nego ćup zlata. Ali, otac, svjestan njene vrijednosti za cijeli kraj, nije ni uzeo za ozbiljno ovaj prijedlog Italijana. Publicisti bilježe da je pred Drugi svjetski rat jedan stari i bogati Englez nudio silne funte da u stablo urami svoju fotografiju, govoreći o njenoj čudotvornosti i "liječenju od zla".

 

Sredinom šezdesetih, Stara maslina je proglašena za "opšti interes", i uz određenu nadoknadu preuzeta od Nikočevića. Novi vlasnik postala je Opština Bar, da bi je ubrzo ustupila Kompaniji za preradu maslina "Primorka" koja je i danas njen zvanični vlasnik.

 

Urušavanje normalnog funkcionisanja društva odrazilo se i na Staru maslinu. Kompanija "Primorka", i sama u golemim finansijskim problemima, nije odvajala dovoljno sredstava za održavanje barske svetinje. Početkom septembra 2004. godine, gotovo trećina starog stabla se odlomila i pala. Postojala je namjera da se oštećeni dio konzervira i uz posebnu tehniku fiksira na staro mjesto, kako bi se zadržao nekadašnji izgled i forma biljke. Umjesto toga, odlomljeno deblo se nalazi na ulazu u barski Muzej.

 

Namjera je opštinskih vlasti da se Stara maslina napokon ustoliči kao opštepoznata turistička destinacija. Betonira se prostor oko biljke radi lakšeg pristupa, i pravi punkt za prodaju ulaznica, razglednica, flašica njenog ulja…

Stara maslina je vjekovna inspiracija zavičajnih umjetnika, stala je i u logo kompanije "Primorka", pod njom su snimljeni mnogobrojni TV spotovi, dala je ime glavnoj nagradi "Internacionalnog TV festivala", pod njom se već 14 godina održava Festival dječijeg i stvaralaštva za djecu. Odnedavno je odredište manifestacije "Hodočašće do Stare masline", u čijem kulturno-umjetničkom programu učestvuju barski književnici, slikari i muzičari. Svoju besjedu drže i najviši crkveni velikodostojnici regiona.

 

Bez obzira na godine - i dalje rađa.

 

vrh strane

 

KULT SVETOG VLADIMIRA

 

Vjekovima su se u Baru održavali kultovi, koji su bili i ostali baština stanovnika svih vjeroispovjesti, bez razlike. No, vjerovatno najčuveniji i najukorjenjeniji je kult Svetoga Vladimira.

 

Vladimir je bio sin Petrislava (Petra), prvog po istoriji priznatog vladara Duklje. Rodio se oko 970. godine, i prijestolovao u Krajini, na obalama Skadarskog jezera.

Moć njegove države smetala je caru "države Južnih Slovena" Samuilu, koji je 997. godine napao dukljanskog kneza, vojno ga porazio, i zatočio u Prespi. Kako piše Pop Dukljanin, Samuilova kćer Kosara (u vizantijskim izvorima Teodora), perući noge i glave utamničenima, smrtno se zaljubila u Vladimira. Vidjevši to, car joj dozvoli da se uda za sužnja, a njemu dade na upravu Duklju, “zemlju i kraljevstvo njegovih otaca” i čitavu dračku teritoriju.

 

Car Samulio umire 1014. godine, a naslijeđuje ga sin (Gavrilo) Radomir, čija vladavina ne bijaše dugog vijeka. Ubio ga je na prevaru brat od strica Vladislav, naklonjen Vizantincima, i preuzeo vlast. Nedugo zatim, Vladislav je poslao izaslanike po svoga zeta Vladimira, dajući tvrdu vjeru da mu se ništa dogoditi neće. Vladislav šalje, kao zalog vjere i bezbjednosti, zlatni krst, ali znajući za njegovu prevrtljivost, knez Vladimir zatraži da mu, umjesto zlatnog, pošalje drveni krst. Vladislav i učinje tako, kuneći se na tom krstu na ljubav i vjeru. Međutim, čim je Vladimir stigao u Prespu, posječen bi ispred vrata crkve u kojoj se molio. U trenutku smrti, 22. maja 1016. godine, u rukama je imao krst nad kojim je izvršeno krivokletstvo.

Na grobu Vladimirovom u Prespi (kojeg su ljudi pohodili tražeći lijeka svojoj bolesti i namah ozdravljajući) noću je sijala svjetlost, koja je “pomogla” njegovoj udovici Kosari da izmoli cara Vladislava da prenese tijelo svoga muža u Duklju i položi u crkvi sv. Marije (Prečiste Bogorodice) u Krajini. Narod je počeo masovno da pohodi ovo svetilište, a Kosara se zamonašila i od tuge umrla. Sahranjena je, po vlastitoj želji, podno muževljevih nogu.

 

Kult dukljanskog kneza Vladimira postao je najrašireniji u ovom dijelu Evrope. Manastir Prečiste krajinske su u 13. vijeku poharali Mongoli, a kovčeg s tijelom prenešen je u Drač. Istoričari navode da su potom Vladimirove mošti 1381. godine prenijete iz Drača u manastir Šin Đon, kraj Elbasana (danas teritorija Albanije). Sada se ćivot sa svetiteljevim moštima nalazi u Tirani, u crkvi Svetog Jovana Vladimira.

 

Krst na kome se Vladislav zakleo, a knez Vladimir bio pogubljen, čuva se vjekovima u bratstvu Androvića, iz Veljih Mikulića. Po priči Androvića, krst je uz amanet čuvanja uzeo neki sveštenik ili vlastelin, a u njih je došao kao miraz jedne od tri kćeri posljednjeg muškog potomka crkvenog tutora, koji je krst sačuvao od Turaka, a koja se udala za Đura Androvića. Androvići su krst čuvali kao najveću vrijednost: u kući, u deblima drveća ili u pećinama, štiteći ga svojim životima. Krst je dimenzija 45 x 38,5 centimetara, natpisa nikakvog nema, a na četiri kraja naslikana su četiri svetitelja.

 

Svake godine krst je na Trojičin dan iznošen pred litijom na vrh Rumije, uz zajedničko učešće ljudi s obje strane planine. U vrijeme kad je narod u okolini Bara sve više prihvatao islam (kraj 16. vijeka), krst je poslat u Mletke, uz veliku pratnju, da se okuje u zlato. Međutim, okovan je samo u srebro, jer je izdržavanje brojne pratnje, koja je bila potrebna za odbranu svetinje, bilo jako skupo. Gubitak krsta poklopio se sa dugačkim periodom nerodnih godina u Krajini, pa je to tumačeno Božijom kaznom. Ne bi li umilostivili Nebesa, Krajinjani su, iako već muslimani, nastavili da izlaze na Rumiju za krstom.

 

Po tradiciji, procesija na Trojičin dan je izgledala ovako: učesnici svetkovine sve tri vjere su dolazili u Velje Mikuliće u popodnevnim časovima, dan ranije. U ponoć se pucnjem označavao momenat polaska na planinu. Na čelu procesije je išao krst, iza njega svešteno lice, pa onda ostali. Na vrhu Rumije je održavano bogosluženje, a u povratku je brana čuvena “trava od Rumije”, čijem su korijenu pridavana ljekovita i magijska svojstva. Momci i djevojke bi se zatim okupljali na zaravni Dolac od Rumije, na oko 300 metara od vrha. Tu bi se, uz pjesmu i igru, održavala seoska nadmetanja u skoku u dalj, trčanju, bacanju kamena s ramena i “gađanju bjeljege” (pucanje u metu). Nastavak svetkovine je bio ispred crkve sv. Nikole, negdje iza podneva, kada je održavano bogosluženje, uz litiju. Potom se išlo na izvor Pitin, na oko pola kilometra daleko od crkve, gdje je “zakrštavana vodica”. Narodno veselje se otezalo do kasno u noć, u kući Androvića.

 

Mikulići, islamske i pravoslavne vjere, jednako su baštinili i čuvali skupa sa Androvićima svoju relikviju. Krst su pokušavali da otmu Turci, Austrijanci, Njemci i Italijani, a silno ga je želio i crnogorski suveren Nikola Petrović. Isto je bilo i s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, no, uzalud su bile prijetnje i silan novac.

 

Braim Asanov Peročević, Mikulić muhamedanac, sačuvao je ovaj krst od Austrijanaca. Zazidao ga je u panjigu, rupu u debelom kamenom zidu. Pravi krst nijesu našli, odnosno prevarili su ih, dajući im krst što je stojao na oltaru. Usput su ga glačali o panatalone, da bi zasijao, da misle da je zlatni.

 

Tokom Drugog svjetskog rata, u smutno vrijeme podjela, u Mikuliće je stigla vojska zloglasnog Asana Jusufa, komandira kvislinških jedinica. Došavši pred kuću Perazića, pitao je domaćina - zašto je kmet sela pravoslavac Nikola Andrović, kad su većina muslimani u selu. Odgovoreno mu je da on to zaslužuje svojim čojstvom. Asan Jusuf je, rasrđen, naredio da se sve pravoslavne kuće spale do temelja. Asan Perazić se, goloruk ispriječio pred razularenu vojsku, govoreći: “Prvo zapali moju, pa sve muslimanske kuće, pa kad njih ne bude, onda ćeš udarit na našu braću Androviće”. Zločinci su se vratili neobavljenoga posla.

 

O smutnim godinama i odbrani krsta svojevremeno je pričao i Ilija Andrović: "Nikada neću zaboraviti 1991. godinu. Rečeno nam je da se sprema otmica krsta, a svi znaju što on znači za nas. Glave bi dali za njega, bez razmišljanja. Cijelo se bratstvo Androvića bilo organizovalo, da oružjem brani našu svetinju. No, došavši u Mikuliće, shvatili smo da nijesmo sami. Prvi od svih je stigao Etem Peročević, sa bratom i dva bratanića koji su upravo došli iz Amerike. Odmah poslije su se našli kao pomoć i Šabovići, Zagore i ostali Peročevići, svi islamske vjere. Meni, kao pravoslavnom Androviću, nije bilo veće časti od postupka časnih Mikulića. Takve se stvari ne zaboravljaju nikad”.

 

vrh strane

 

CRKVA U MIKULIĆIMA

 

Crkva Svetog Nikole u Mikulićima podignuta je na sredini gornjeg dijela sela ispod planine Rađen. Vrijeme gradnje je nepoznato, ali bi se moglo pretpostaviti da je to 16. vijek. Vjekovima je odolijeva zubu vremena zahvaljući zajedničkom održavanju svih mještana, pravoslavne i islamske vjeroispovjesti. Kraj 19. vijeka je dočekala sa oštećenim krovom, a zajednički su je obnovili 1894. godine pravoslavni i muslimani. Ona je početna i završna tačka iznošenja krsta Svetog Vladimira na Rumiju.

U zemljotresu iz 1979. godine crkva je jako oštećena, a tek nakon petnaestak godina pristupilo se njenom obnavljanju. Pravoslavni bratstvenici sela: Androvići, Markičići i Marljukići su sami pokrenuli akciju nabavke investicija za ovakav projekat. Odbor za oibnovu crkve odlučio je da se ide na samodoprinos mještana, radnih organizacija i prijatelja sela. Najveći novčani doprinos dali su iseljenici - prijatelji Mikulića iz Francuske, sve tri vjere, a među njima najviše je donatora bilo iz katoličkih Zubaca, te muhamedanskih Kunja. Crkva Svetog Nikole je zaštićena Zakonom kao kulturno-istorijski spomenik.

 

vrh strane

 

TURBE TAHIRA KANDAQIJA

 

Na seoskom groblju u Ostrosu nalazi se turbe čuvenog hodže Tahira Kanaćevića (Tahir Kandaqi), kojem pripisuju čudotvorna svojstva, i kojeg zbog toga pohode nevoljnici sve tri vjere. I za života, Kanaći je činio djela za koja kažu "da nijesu s ovog svijeta". Obdaren "čudnim sposobnostima", bio je čuven i poštovan, jer su mnogima isjeliteljska riječ i ruka tog čovjeka bili jedina utjeha i lijek.

 

Kanaćević je rođen 1908. godine, u Malom Ostrosu. U Tirani je završio osnovnu školu i mekteb, a potom u Velikoj Medresi u Skadru izučio islamske nauke i orijentalne jezike. U Krajinu se vratio poslije rata i bio imam u Curjanu, Arbnešu i Koštanjici, sve do penzionisanja. Radio je na opismenjavanju i kultivisanju žitelja ovog kraja. Sredinom šezdesetih, Kanaćević je na Kosovu postao derviš, a kasnije je postao šejh (starješina) tog reda.

 

Iako je često obavljao poslove ljekara po krajinskim selima, Kanaćević je postao znamenit po liječenju bez upotrebe medicinskih sredstava. Kada bi mu došao neki od nevoljnika, tražio bi da “pacijent” kaže svoje i ime majke. Pogledao bi u svoje knjige, i odmah rekao zbog čega je on došao kod njega. Liječio je na razne načine: zapisima (amajlijama), molitvom, stavljajući svoj dlan na bolno mjesto. Glavobolje, nervna rastrojstva, duševne poremećaje, “od mađije”, uroka, paralize, zmijskog ujeda – poduži je niz bolesti koje je, sa nesumnjivim uspjehom, iscjelivao.

 

Ako bolesnik “nije bio za njega”, slao ga je u bolnicu ili kod pravoslavnog ili katoličkog popa, a ima i onih koje je slao pod Ostrog. Za svoje “usluge” nije nikada tražio novac i uvijek je tvrdio da je on samo posrednik, a da je u Božjim rukama sudbina bolesnika i njegovo izliječenje.

 

Postoje živi svjedoci “poduhvata” ovoga čovjeka, a koji pripadaju parapsihološkim fenomenima. Kanaćević je, kažu, bio na lađi koja se iz Skadra vraćala prema Krajini, a sa njim se posvađao čovjek, koji je upravljao lađom. Da bi prekinuo raspravu Tahir je rekao: "Ako si ti u pravu, mi ćemo se iskrcati u Murićima, a ako sam ja, Božjom voljom, mi ćemo uskoro biti u Ckla”. I, iznenada, kao u srednjevjekovnim čudesima, niotkuda, dunuo je jak vjetar i vratio brod prema pučini, tako da je spomenuti kormilar morao promijeniti pravac i iskrcati se u Ckla.

 

Nekoliko desetina putnika bilo je prisutno, kada je u Vladimiru, pošto ga je vozač uvrijedio, na nepoznat način zaustavio autobus. Svi napori vozača da pokrene vozilo bili su uzaludni. Poslije nekog vremena, Kanaćević je na volšeban način pokrenuo autobus, ne želeći da putnici plaćaju šoferovu krivicu. Jednog policajca iz Krajine, koji je pokušao da mu zabrani rad, natjerao je da mu zakuca na vrata tražeći pomoć, jer nekoliko noći nije mogao oka sklopiti.

 

Dešavalo se da sjedi u zatvorenoj sobi i “vidi” ljude koji dolaze kod njega, znajući i zbog čega, iako su bili daleko i po nekoliko kilometara. Primao je ljude danju i noću, bez obzira na vjeroispovijest. NJegova iscjeliteljska moć, savjeti ili sugestije bili su svakome na usluzi. Kada bi ga pitali koju vjeru cijeni najviše, šejh je odgovarao: ”Svaka je vjera svijetlo u mraku neznanja, a svako svijetlo jednako pomaže u mraku, koje god da je boje”.

 

Tahir Kanaćević je sahranjen 1985. na groblju ispred džamije u Ostrosu, gdje mu je podignuto turbe (mauzolej). Ovo mjesto danas pohode brojni znatiželjnici, ali i oni koji traže lijeka. To je bila preporuka Kanaćevića - da onaj koji traži pomoć, ostavi neku, makar i najsitniju stvar, i pomoli se iskreno - proći će ono zbog čega je došao.

Tahirov sin je nastavio porodičnu tradiciju da pomaže ljudima, bez razlike ko su i odakle dolaze.

 

 

(po tekstu prof. Sulja Mustafića, nastalom i na osnovu Kanaćijeve biografije autora mr Ismaila Dode)

 

vrh strane

 

SELO TURČINI

 

Na tri kilometra uzbrdo od starobarske tvrđave, u uvali između visokih planina i rječice Bunar, nalazi se selo Donji Turčini. Do njega se donedavno dolazilo drevnim srednjevjekovnim putem čiji je početak bio plato kod akvadukta, a fino uređena kamena kaldrma, ili kako je mještani zovu “taraca”, pružala se pored prirodnih ljepota od kojih zastaje dah.

Iako fonetski gledano naziv Donji Turčini ima orijentalni prizvuk, selo je dobilo ime po mletačkom vlastelinu koji je posjedovao ovaj dio barske teritorije. U aktima se 1431. godine spominje Vasilj, sin Stefano Turčinija, a prvi zvanični pomen sela datira iz 1443. godine kada se Baru potvrđuju privilegije od strane Venecije. Nadbiskup barski Marin Bizzi u izvještaju o kanoničnoj vizitaciji proslijeđenom Vatikanu 1610. godine izričito pominje opatiju Svetog Marka u Turčinima, kao jednu od tri najznačajnije u okolini Bara, pored Bogorodice Ratačke i Svetog Sergija u Mrkojevićima. Iako veoma bitno za genezu Bara i okoline u cjelini, selo nikada nije značajnije istraživano.

U nauci je prihvaćeno mišljenje da život u Donjim Turčinima treba podijeliti u nekoliko etapa. Prva je vezana za funkcionisanje izolovane benediktinske opatije Svetog Marka. Druga predstavlja razdoblje kada je vlasnik feuda familija Turčini, koja zahvaljući izuzetno blagoj klimi kultiviše posjede poljoprivrednim i industrijskim kulturama, a treći period je vezan za prodor islama na ove prostore i preuzimanje imanja od strane barskih begova, od kojih su zemljište kupili preci današnjih Lavrovića, Matezića, Durakovića, Mustafića, Mujića i Krajine.  

U sredini Donjih Turčina, u kojem već stoljećima žive stanovnici islamske vjeroispovjesti, nalazi se kompleks kojeg mještani zovu “crkovnjo imanje”. Riječ je o ostacima benediktinske opatije i najstarijem sačuvanom katoličkom groblju u opštini. I što je kuriozitet, za svo ovo vrijeme, o katoličkim svetinjama brinuli su se i čuvali ih mještani, muslimani.

Sada su tu samo kamene razvaline zdanja, uz dvije crkve. Sjeverna je u ruševinama, zarasla u šiprag, građena od čisto otesanih kvadara krečnjaka, i vjerovatno je u pitanju crkva Svetog Marka koja se pominje još 1291. godine. Smatra se da je njen ktitor bila kraljica Jelena Anžujska, jer je sačuvana papina saglasnost da se crkva povjeri arcibiskupu Marinu Žaretiću, koji je bio kraljičin izaslanik u Rimu.

Južna, znatno manja, crkva je naslonjena na obrušeni zid stare crkve. No, iako se u njoj danas vrši bogosluženje na dan Svetog Marka, ona je bila posvećena Svetoj Venerandi.

Na platou oko crkve najstarije je sačuvano katoličko groblje u opštini. I danas se jasno može raspoznati niz ozidanih, izduženih skupnih grobnica, pokrivenih oklesanim kamenim pločama.

Procesije na Markovdan dio su religiozne i običajne istorije naroda podrumijskog kraja. Upriličavaju se u slavu Svetog Marka, učenika Svetoga Petra, a skopčane su sa dolaskom proljeća, jer se istoga dana blagosiljaju polja i maslinjaci za obilniji prinos i bolji rod. Dionica od Starog grada do Turčina nekad se na Markovdan prelazila porodično, svake godine. Kao posebnu dragocjenost barski katolici ističu činjenicu da sa njima u Turčine često idu i prijatelji pravoslavne i muhamedanske vjeroispovjesti, te da ih žitelji Muslimani uvijek zazivaju u kuće kao drage goste.

Kao i svaka drevna naseobina, i Turčini su puni tajnovitih i velom mistike obavijenih pripovijesti iz prošlosti. Život sa prstom na orozu, na vjetrometini koju su pohodili ljudi s obe strane dozvoljenog, karavani puni dragocjenosti i hajdučkih pohara, anonimni benediktinski prepisivači starostavnih izgubljenih spisa, vlastelini o čijem se bogatstvu nadaleko propovjedalo - pravi su scenario za noći uz ognjišta, uz krikove ujtina što se skriva u rupama na međi iza kaštara za žito.

vrh strane

CRKVA NEĐELJE U RAPU

Pravoslavna crkva Svete Neđelje u Rapu, po usmenim predanjima datira još iz 14. vijeka, i bila je sjedištem okupljanja pastve od Volujice do Kurila.Svojevremeno je bila i mjesto hodočašća, a nekoliko puta su je oštećivali zemljotresi. Posljednji katastrofalni, onaj iz 1979. godine, potpuno je porušio, a iz materijalnih razloga, sanacija nije bila moguća. Poslije punih dvadeset godina, uz pomoć plemenitih ljudi sve tri vjeroispovjesti, prikupljena su sredstva za obnovu crkve i sanacija je počela 23. maja 1998. godine.

Početak radova je bio izuzetno otežan, jer se do crkve Svete Neđelje putem nije moglo doći. Ko zna koliko bi se "na ruke" morao nositi materijal, da nijesu u pomoć priskočile komšije muslimanske vjere - Rasim Mujić, Ibrahim Peročević, Redžep Hodžić i Meho Demirović - i svoje zemljište poklonili crkvi za proširenje uske džade i izgradnju parkinga. Uz pomoć opštine, izgrađen je put u dužini od 250 metara.

Pored Opštine, pomogla je i Skupština Crne Gore, Elektrodistribucija Bar, ZIB, te brojne privatne i društvene firme. Slobodan i Mikica Petrović su crkvi poklonili pločice za unutrašnje uređenje, barski prevoznici su materijal dovezli besplatno, arhitekta Batrić Milić je bez naknade uradio projekat za crkvu, porodica Rađenović je poklonila crijep, Miodrag Mališić krst i časnu trpezu, a Dragan Gudović ikonostas... Vojo Petrović i Leko Medin, članovi Odbora za izgradnju, odradili su po 500 dnevnica, besplatno. Uz to, izlivanje kupole je moralo da se obavi u jednom dahu, pa su ljudi koji su učestvovali na mobi, radili bez prekida od jutra do poslije pola noći.

Rezultat ovog rada je lijepa, praktično nanovo izgrađena crkva, a osim nje, obnovljeno je i okolno groblje. Na veliki pravoslavni praznik Svete Velikomučenice Neđelje, 20. jula 2000. godine, crkva je osvještana, a činu osvještanja prisustvovao je veliki broj Barana sve tri konfesije, kao i predstavnici kulturnog i javnog života Opštine. Takođe, ovom svečanom činu prisustvovali su i predstavnici Islamske vjerske zajednice u Baru, Vojske Jugoslavije i Ratne mornarice. Liturgija se služi jednom mjesečno, na “mladu nedjelju”.

 

vrh strane