TAJANSTVENA NEMAN U JADRANSKOM MORU

Požutjeli spisi, koje su pod tamom šterike, pisali rijetki srednjevjekovni ljetopisci jadranskog pomorja, sadrže stranice koje govore o strašnom čudovištu, “ogromnoj ribi koja guta čamce i udarcem repa lomi i najveće brodove”, o nemani “mare nostrae”, kako su pisali mletački hroničari. Barski i ulcinjski srednjevjekovni spisi su uništeni, albanski takođe, ali je zato Dubrovački i Splitski arhiv ostao svjedokom straha koji je vladao proljeća 1555. na obalama s obje strane Jadrana. O čemu se, zapravo, radilo?

NEMAN SE POJAVILA IZ ALBANIJE: Neman se pojavila s juga, iz Albanije, pa su je prvi primijetili gusari ispred dobro utvrđenog grada Ulcinja, da bi strašnu vijest samo potvrdili Barani i stanovnici opatije sv. Marije na Ratačkoj hridi. Pred barskim zalivom se zadržala nekoliko dana, izbacujući mlazove vode i rastjerujući živi svijet u priobalju (ribe su, kažu, skakale na obalu od straha), da bi krenula gore, uz more. Ispred bedema “Libertas” grada, skup su vodili svještenici, objašnjavajući kako je to “đavolji znak” i kako se svi moraju okrenuti molitvi. Slično je bilo i u biskupskom gradu Splitu, da bi odjednom, nenadano, neman tajanstveno zaronila između ostrva dalmatinskih i nestala kao da je nikada nije ni bilo. Mjesec dana nakon toga se sa obala Francuske proširila kuga na današnju Dalmaciju, Zetu i Albaniju. Enigma o “strašnom čudovištu” koje je, za hroničare srednjevjekovlja, bilo predznakom bolesti i smrti riješena je, poslije toliko vjekova, sasvim slučajno, zaslugom Alberta Pucera, kustosa u Piranskom muzeju, u Istri, Slovenija.

Tekst koji rasvijetljava slučaj strašne nemani iz 1555. godine zabilježen je, navodi Pucer, na nekoliko praznih listova Piranskog statuta iz 1532. Nepoznati autor je, vjerovatno u nedostatku praznog papira, iskoristio već postojeći dokument da se zabilježi “lov na neman”. Preciznije, bilo je to “miracolo di mare” (“miraculum maris”), morsko čudo. Da docniji čitaoci shvate na šta je to čudo ličilo, nepoznati hroničar je uzeo olovku i nacrtao ga. Dakle, slijedi zapis iz Piranskog statuta, preveden sa italijanskog:

MIRACOLU MARIS: “Godina je gospodnja 1555. Za vrijeme plemenitog i uzvišenog gospodina Paula Contarinija, piranskog gradonačelnika, ribari su 1. juna u Sečoveljskom zalivu primijetili ribu neobičnog oblika. Da bi je ulovili, iste noći iz Pirana je isplovilo dvadeset čamaca opremljenih svakojakim oružjem i oruđem: ostima, sabljama, kopljima, sjekirama, kosijerima i noževima.

Riba se u plićaku nije zadržala ni četvrt sata. Kad su ribari pokušali da je izvuku, ona je ogromnim repom zaplašila lovce i uz to prevrnula nekoliko čamaca. Ali, i ona se uplašila, te je krenula ka otvorenom moru. Za njom i ribari, sve dok je jedan od njih nije ranio u bok, ispod peraja, i to tako što je koplje zabo do kraja. Za ribu je to bila smrtonosna rana.

Slijedećeg jutra dvadeset čamaca odvuklo je ribu u Piran, u klanicu. Među radoznalcima je bio i plemeniti Cristoforo Canal, trgovac, koji je dozvolio da se s njegove galije uzmu užad kojima će ribu, uz pomoć vitla, izvući na obalu. To je bio jedini način.”

DIMENZIJE SU VAZDA BITNE: Riba kao riba, reći će neki. Na to je vjerovatno mislio i nepoznati hroničar, pa je pažljivo zabilježio dimenzije:

“Riba je bila dugačka 13 koraka, široka sedam koraka (1 korak = 0,95 m – prim. aut). Rep je bio sličan delfinovom i raširen, mjerio je dva koraka i jednu stopu. Na glavi je imala dva velika oka i otvor širok kao vedro, iz koga je šikljala voda dva do tri koraka uvis. Donju vilicu krasila su 42 velika i oštra zuba, dugačka jedan pedalj. U gornjoj vilici nijednog zuba, samo otvori u kojima su nekad bili.

Mnoštvo ljudi je skidalo salo sa te ribe i od njega je dobijeno 100 vrčeva (1 vrč = 51,5 lit) ulja, svijetlog i prozirnog poput vode, ljepšeg od maslinovog. Riba je s obje strane imala po jedno peraje, dugačko jedan lakat (1 lakat = 68 cm), a nad repom grbu sličnu delfinovoj. Za uspomenu izvadili su ribi sve zube i vilicu, te to odnijeli u crkvu sv. Jurja. I pošto je riba počela strašno da smrdi, odvukli su je na Savudrijski Kras, gdje su odvojili meso od kostiju. Gornji dio glave poklonjen je opatiji sv. Frančeska u Piranu.

Rebra su joj bila dugačka po jedan korak, a sa iznutricom je bilo moguće napuniti lađu nosivosti 200 stara (1 star = 83,3 lit). Da je narod znao, mogao je od ribe dobiti najmanje 500 vrčeva ulja. Mnogi su napunili po tri, četiri, a jedan se cijenio četiri dukata. Ovo sam zabilježio da se događaj ne bi zaboravio i da o njemu saznaju oni kojima je kraj nepoznat. Mjesec dana nakon toga ovdje se pojavila neka bolest od koje je umrlo 1500 ljudi.”

KIT, NARAVNO: Sticajem srećnih okolnosti, ove su stranice piranskog ljetopisa razriješile misteriju koja je obavijala pominjanje “miracolo di mare” u medievalnim spisima drevnih gradova pomorja. U pitanju je, naravno, bio kit, i to, po mišljenju naučnika podvrsta tzv. “mediteranskog kita”, uz to jedan od manjih primjeraka. Koliki je on izgledao uplašenim građanima mračnog srednjeg vijeka, u kome su vještice, čini i nečastive sile mraka bile nešto s čim se svakodnevno živjelo i od čega se užasavalo, ne treba ni reći. Kao što se vidi iz spisa, mjesec dana nakon “morskog čuda” jadranskim je pomorjem harala kuga i samo u Piranu usmrtila 1.500 ljudi. Ali, to za srednji vijek i nije bio neki događaj, što se vidi i po tome koliko je u hronici nepoznati ljetopisac za ovu pošast ostavio mjesta.

Možda se pitate – otkud kit u Jadranu? Malo je poznata činjenica da ih u Mediteranu i Jadranu ima u priličnom broju. Kitovi stalno migriraju, prolaze kroz Gibraltar i nastanjuju se u južnojadranskoj kotlini. U ovom slučaju zasigurno je riječ o glavatoj ulješuri, vrsti zubatih kitova i to, s obzirom na veličinu, ulovljen je manji primjerak. Takoće, ništa nije čudno ni to što je ulovljen baš u Sloveniji, mada je prolazio pored cijele obale, jer u sjevernom Jadranu je more pliće i lako je moguće da se ulješura nasukala. Sem toga, i broj ribara je (bio) znatno veći nego južnije. Još jedna zanimljivost je činjenica da postojanje kitova u ovim vodama može da sugeriše i postojanje velikih višemetarskih lignjuna, jer se oni njima hrane. Međutim, takvi primjerci nikada nijesu uhvaćeni, ni živi, ni uginuli u jadranskim vodama, tako da ova pretpostavka nikada nije dokazana.

Kad se ovako objasni, misterija i više nije neka, zar ne? 

Tako to biva kad se naučnici umiješaju u misteriju i bajku. Ne ostane ništa.

vrh strane

MORSKE PRIČE GLAVNA