SVJETLUCANJE MORA

Koliko se puta dogodilo da ste sa voljenom osobom stajali noću na nekom od gatova, ili na terasi kakvog zamračenog rsetorana, gledajući more kako se presijava i svjetluca hiljadama malih svjetala. Naravno da nikome normalnom ne bi palo na pamet u tome trenutku da razmišlja o ovoj lijepoj prirodnoj pojavi. Druge su prirodne pojave tada na umu. No, živimo na moru, i s morem, i valja znati kako sve to u plavoj dubini funkcioniše.

NIJE GAS, NI FOSFOR NIJE: Dok se nije otkrio pravi uzrok svjetlucanja mora, mislilo se da svijetleće iskrice nastaju usljed gasa, koji se diže iz dubine. Neki su smatrali da to more noću isijava sunčanu svjetlost koju je danju upilo, neki su to gledali kao pojavu elektriciteta što nastaje uslijed trenja, a mnogi su, pak, tumačili da "iskrenje" mora nastaje uslijed mikroaktivnosti čestica soli. Velika većina bila je uvjerena da je to naprosto fosforescencija, pa ćete još i danas od mnogih čuti kako more "fosforescira". Sve te pretpostavke su, kako se ono kaže, pale u vodu.

Nije istina da je tu posrijedi bilo kakva pojava fosforescencije. Uzrok je tom svjetlucanju sasvim drugi. To svjetlucanje, kako se dokazalo, a kod toga je i mikroskop igrao veliku ulogu, proizvode sićušna jednoćelijska bića, našem oku nevidljiva. To su planktoni - sitna, jednoćelijska bića, tzv. praživotinje (protozoe), prije svega posebne vrste bakterija, pa onda razna bića biljnog ili životinjskog porijekla. Riječ "plankton" dolazi od grčke riječi "planein", što znači lutati, i od te riječi dolazi i naziv za nebeska tijela, planete.

DRAGE NAŠE PROTOZOE: Velika je razlika između svjetlosti bakterija i svjetlosti ovih praživotinja, koje lutaju morem. To je lako razlikovati. Mnogi od nas su u noćno doba na obali imali priliku da opaze kako ulovljene ribe noću svijetle, kao da su fosforom premazane. To su bakterije, koje svijetle na mrtvoj ribi ili raku. Te, tzv. fotobakterije žive kao paraziti na raznim životinjama, ali za čovjeka nijesu otrovne. One neprestano sjaje mirnom, jednoličnom svjetlošću. NJihovo je svjetlucanje, dakle, kontinuirano. Ali, ono svjetlucanje, koje gledamo dok noću veslamo, ono svjetlucanje koje nas podsjeća na iskre koje zabljesnu i ugasnu, e njega proizvode sitne praživotinje, protozoe, pa se mogu jasno razabrati pojedine svjetleće tačke. Od ovih praživotinja najčešći su u Jadranu tzv. svijetnjak sićušni, svjetlucavi bičar (Nocticula miliaris), te Peridinium divergens, kojeg bismo radi njegovog zanimljivog oblika sličnog malom peharu sa šiljastim poklopcem mogli nazvati "morskim peharčićem". Zatim svijetli takođe i trorožac (Ceratium tripos), pa male vrste račića, veslonošci (Copepodas), pa jaja i zametci, embrioni rebraša (Ctenophores). Svijetle i praživotinje divnih oblika, neke vrste radiolarija...

Sad kad smo doznali koja su to bića koja onako svijetle u moru, trebamo znati i kako svijetle. Neki od tih praživotinja stvaraju u svom jednoćelijskom tijelu kapljicu ulja, masti, a to po svoj prilici zato da budu specifično lakši od morske vode, te da mogu lebdjeti i u gornjim slojevima. Kad se voda gdje ima tih praživotinja uzmreška, nastaje proces oksidacije, naime, nastaje spajanje tih kapljica masti, organskih supstanci sa aktivnim kiseonikom. Sada se jasno vidi da se ne radi o nikakvoj fosforescenciji, već o hemijsko-fizičkom procesu. To je ujedno i fiziološka pojava, plod izmjene u živom organizmu. Eto, dakle, pravog uzroka tom svjetlucanju, luminiscenciji.

Naši primorci vele kad more previše svjetluca da će biti jugo. Za svjetlucanje u nekim primorskim krajevima kažu da more "ardura", a ova riječ dolazi od latinske riječi ardor - gorjeti. Kad se morska voda uzburka, životinjice zasjaju modro-zelenkastim, a zatim bijelim sjajem dok ne ugasnu. Dok ima aktivnog kiseonika, dotle i traje svijetlost, a kad se voda smiri, svijetlo nestane. No, i ona kapljica masti se istroši uslijed oksidacije, pa ta jednoćelijska bića padaju prema dnu, jer postaju nešto teža od vode. Kad se poslije izvjesnog vremena opet “napune”, ponovo se dižu prema površini. Razvijanje svijetla nije kod planktona propraćeno toplinom, jer su oni, kako se naučno kaže poikilotermi, a to znači da su ovisni o toplini vode, te da je njihova tjelesna temperatura samo malo, neznatno, veća od temperature okoline. Sposobnost svjetlucanja nije kao kod fotobakterija neprestani, kontinuirani proces, već periodični, koji nastupa samo na temelju nadražaja.

EVO IH POIMENIČNO: Evo i nekoliko riječi o spomenutim praživotinjama, najčešćim uzročnicima svjetlucanja u Jadranu - sićušnom svijećnjaku (Nocticula miliaris) i onom koga smo nazvali "morskim peharčićem" (Peridinium divergens). Oni pripadaju rodu bičara (Flagellata), i to onih oklopljenih (Dinoflagellata), jer im je tijelo kao u oklopu zatvoreno. Ova mala jednoćelijska bića se nalaze na granici između biljaka i životinja. Oni prave prijelaz, tj. odstranjuju granicu ili bolje reći spajaju ta dva svijeta, prave kariku u ogromnom lancu života. Neki od ovih bičara pokazuju kod hranjenja karakteristike i biljke i životinje. Plod asimilacije, hranjenja nije skrob u njihovom tijelu, već ulje. Naziv “bičari” im dolazi jer na tijelu imaju bič pomoću koga se pokreću.

Morski je peharčić “velik” samo šest stotinki milimetra, tj. 0,06 mm, a smatra se da je on glavni uzrok svjetljenja u Tršćanskom zalivu. Druga praživotinja koji uzrokuje svjetlucanje je već spomenuti svijetnjak. NJegovo svjetlucanje je intenzivnije od peharčićevog. Budući da je specifično lakši od vode, drži se obično površine, pa se ponekad zna pojaviti u takvoj količini da stvara sluz debelu nekoliko milimetara. Veći je od peharčića i naraste do jedan milimetar. Tijelo mu je slično jabuki. Jako je proždrljiv, pa jede i bića svoje veličine. Sićušni svijetnjak pripada grupi tzv. mjehuričastih bičara (Cystoflagellata). Nalazi se u svim morima.

UNUTRA, VANI: Proces svijetljenja može biti intercelularni kao kod bakterija i nekih praživotinja, ali kod drugih životinjica ono je povezano za jednu izlučevinu, sekret, koji životinja izbacuje iz sebe, pa tek onda kad taj odbačeni sekret dođe u dodir s vodom, onda zasvijetli. Dakle, u ovom je slučaju svjetlucanje ekstracelularno, podalje od tijela proizvođača svijetla. Takav je slučaj i kod malih račića veslonožaca. Neki tumače da ti račići odbacuju izlučevinu koja zasvijetli u cilju ili zastrašivanja neprijatelja, ili sketanja pažnje progonitelja na tu svjetlost, tako da mogu lakše pobjeći. Osim račića, svijetle i neke meduze kao Pelagius nocticula, koja svjetluca zelenkasto. To svjetlucanje potiče od sadržaja ćelija koje se nalaze na površini tijela. Neki rebraši takođe svijetle jakim svjetlom, kao da su dragulji. Beroe svijetli tako jako da se, kako tvrde neki pisci, može noću i čitati kod tog svijetla. I rebraš Venerin pojas (Cestus veneris) svijetli divnom modrikastom bojom.

Kad neke životinje svjetlucaju, boja svjetlosti se mijenja: čas je modra, zelenkasta, crvenkasta, bijela. U njihovoj koži postoje posebne ćelije koje se nazivaju hromatofori, tj. nosioci boja. Živci regulišu pokretanje tih hromatofora, pa onda životinja može mijenjati boju po volji. Kad svjetlo prolazi kroz to tkivo, onda je i ono različite boje kao kad prolazi kroz obojeno staklo. Kod mnogih životinja hromatofori su zaštitno sredstvo, pa mijenjaju boju samo da budu manje upadljivi.

Kad se ovako stvari ispričaju, prestaje dejstvo romantike. Hiljade svjetala na pučini prestaju imati svoje imaginarno dejstvo. Tako obično biva kad se realnost uplete u romantiku. Ali, tu priču zasigurno već znate, zar ne?

vrh strane

MORSKE PRIČE GLAVNA