CRNOGORSKI SANTJAGO ULOVIO AJKULU!!!

Pristan - grad kojeg više nema. Grad za kojim su ostale samo uspomene. Vjerovali ili ne, Bar je, ne tako davno, bio pravi primorski grad. Živjelo se kako nalažu zakoni mora, uz pravu dozu gorštačkog mentaliteta. Postojala je ona prisnost, koja krasi samo mala naselja. Događaji iz tog perioda se prepričavaju i danas, i to uvijek naglašeno sjetno, zlobnici bi rekli patetično, a oni i ne znaju koliko je to iskreno. Poznato je da bi svaki ulov veće ribe bio propraćen velikim interesovanjem Pristanjana, tako da je čitavo naselje brujalo danima o tome. Jedan od tih događaja je vezan za posljednju godinu života na Pristanu, prije nego što će se njegovi stanovnici rasuti tamo-amo, a vezan je za lik Steva Radovića, među ribarima poznatijeg kao Steva Grka.

BIĆE RIBE SIGURNO: Vratimo se za trenutak u prošlost - datum je 18. maj 1976. godine. Rano je jutro, oko tri sata. U maloj baraci, u kojoj živi Stevo Grk, nastaje lomljava. Mačka je prevrnula veliki tiganj, koji pada uz jak zveket. Stari ribar se budi uz psovku, ali mu pogled skreće napolje i već misli kako će pokupiti mrežu. Počelo je da sviće, a more je mirno kao ulje. Promislio je u sebi - biće ribe sigurno.

Barka je polako sjekla mirnu površinu vode, a ribar je pogledom tražio kalume (plovke) od mreže. Kako se primicao, u srcu je rasla zebnja, jer kalume nije vidio nigdje. Napravio je nekoliko krugova oko mjesta na kojem je trebalo da nađe mrežu, međutim od mreže ni traga, ni glasa. Kroz glavu su prolazile razne misli, od krađe do nečije pakosne šale. Srećom je voda bila bistra, pa je u jednom momentu ugledao kalume u dubini. Ipak je tu, ali zašto je mreža toliko potopljena? Brzo je zakačio kuku za jaki konopac i spustio je duboko, s namjerom da zakači mrežu. Odmah mu je to uspjelo. Mrežu je dosta lagano počeo da privlači, a u njoj su se bjelasale sitne ribe: barbuni, salpe i poneki špar. Zašto li je potopljena kad nema praktično ništa u njoj - mislio je, skoro na glas. Odgovor mu je bukvalno istrgao mrežu iz ruku. Nešto je zateglo i jako je trgnulo. Aha, ipak ima nešto, i to ogromno. Strpljivo pokušava da ga odvoji sa dna, ali to ide dosta sporo. Ponovo jaki trzaj, a iskustvo ribara mu je u momentu reklo da se ne upušta u ovu borbu još, već da mrežu brzo priveže za dvije bitve na pramcu čamca. Barka je skoro zarila svoj pramac u more, od siline i snage čudovišta, što je bilo upleteno u mrežu. To je trajalo samo nekoliko trenutaka, da bi sve ponovo stišalo.

ILI TI, ILI JA: Nije više znao što da radi, bilo mu je žao da ostavlja mrežu, a i kopkalo ga je što je to tamo dolje. U međuvremenu, mreža se opustila i prosto ga je mamila da ponovo proba. Brzo je privlačio, samo da bi je spasio što više, da bude manje štete. Ali, opet se zategnu. Što će sad? Da li da ponovo proba? U trenutku je odlučio i nastavio. I nije pogriješio, ovaj put je mnogo lakše išlo. U dubini je počelo da se nazire nešto što je ličilo na rep, ali mnogo veliki rep. Dosta je bio upleten, ali je i dalje snažno mlatarao, tako da je stalno postojala opasnost da malu barku povuče gdje mu je volja. Taktika je bila da se makar riba izvuče iz vode, da bi se mogla kontrolisati situacija. Motor je radio punom snagom, ali se barka praktičo nije micala sa mjesta. I tako je počela borba, koja je trajala preko dva sata. Malo - pomalo, uspio je da je izdigne do same površine. Riba je i dalje vukla na svoju stranu, i ribar je u predasima između tih “napada”, kada se riba odmarala, uspio da privuče mrežu. Nije je htio živ pustiti, u sebi je mislio: “Danas, ili ti ili ja!”. Na rukama su mu se pojavili prvi krvavi tragovi od oštrih konopaca.

U blizini nije bilo nikog da pomogne, sve ostale barke su, kao za inat,  išle prema Sutomoru. Kad već nije bio siguran u svoju snagu, riba je popustila, i rep joj se našao u vazduhu. Pošto je taj problem bio riješen, barka je ubrzala i primakla se obali. Kada je došao blizu pristaništa, dozvao je Vaska Radulovića, ribara sa kojim je često ribario, da mu pomogne. Ubrzo se okupila veća grupa ljudi. Najprije su skočili oni koji su pili svoju prvu jutarnju kafu, iz kafane “Turist”. U pomoć su priskočili i lučki radnici. Već je uveliko bilo prošlo sedam časova, ali još nijesu mogli da izvuku ribu iz plićaka. Ipak su uspjeli da joj za rep zakače konopac, ali je on pukao kada su pokušali da je izvade iz mora, uz pomoć malog kamiona. Tek iz drugog pokušaja su uspjeli do pola, tako da su je nasukali na suvo.

ŠTO JE OVO, ZABOGA?: Do tada niko od Pristanjana nije vidio ništa slično, pa su nagađanja o ribi odmah počela. Neki su tvrdili da se radi o morskom psu, drugi da se radi o mladunčetu kita... Jedino što je bilo sigurno je da se radilo o ribi dugoj preko četiri metra i teškoj  preko 400 kilograma. Imala je ogromna usta, i dosta velik rep. Sve je upućivalo da se radi o velikom morskom psu. Tek su naučnici razriješili dilemu - zaista se radilo o velikom morskom psu. Ova vrsta se zove gorostasna psina (selahus maximus). Nije uopšte opasna po čovjeka. Hrani se samo planktonima i sitnijim ribicima, za šta joj služe velika usta, ispunjena pregradama. Ulovljeni primjerak je bio mladunče, jer odrasli primjerak ove vrste naraste i preko 15 metara dužine.

Popodne su došli ljudi iz Republičkog zavoda za zaštitu prirode i odvezli ribu. Veliki morski pas je bio prikačen na mali kamion Deja Đuraškovića, te je tako provezen kroz grad. To je izazvalo buru oduševljenja među djecom, ali i odraslima. Čitav grad je bio sišao da vidi čudo od ribe. Iz zavoda su obećali da će nadoknaditi štetu starom ribaru, jer mu je praktično uništena mreža, dugačka preko 130 metara. Kasnija rekonstrukcija je utvrdila da se riba upetljala u jake konope, koji se nalaze na gornjoj i donjoj strani mreže. Znači samo da se sticajem okolnosti nije oslobodila.

Interesantna je sudbina legendarnog morskog psa kojeg je ulovio stari pristanski ribar Stevo Grk. To mladunče gorostasne psine, teško preko 400 kilograma, već godinama skuplja prašinu u depou Zavičajnog muzeja.

TUŽNO I MUČNO: Od nekadašnje impozantne ribe, čija je slika osvanula u svim važnijim dnevnim novinama i magazinima širom SFRJ, ostala je prava karikatura. Nestručnim prepariranjem u Republičkom zavodu za zaštitu prirode, umjesto velikih raširenih usta koja grabe plankton, glavu morskog psa "krasi" (bukvalno) osmjeh, koji joj daje šarm neke od kreacija iz animiranih filmova. O stepenu očuvanja kože, rascijepane i puknute na dvadesetak mjesta, ne treba ni govoriti. Ostatak tijela, ali samo zbog dimenzija, izgleda zaista impresivno! Tužan i mučan utisak koji ostavlja "teletabis" od ajkule, ne prestaje ni kada se pogleda ostatak ostatka nesuđene prirodnjačke zbirke Zavičajnog muzeja. Po plakarima, u prašini, "čuvaju" se preparirane ribe, ptice, pa čak i jedna lijepa morska kornjača. Divan eksponat je i preparirana morska lisica (vrsta morskog psa sa dugačkim repom), uz ovećeg kostoroga, biser "morske" zbirke. U posebno lošem stanju se nalazi entomološka zbirka. Nju je Muzej naslijedio od pokojnog preparatora Bata Živojinovića, koji je utočište bio našao u starobarskoj tvrđavi. Do posljednjih dana života sanjao je da će grad dobiti Prirodnjački muzej, čemu je sam davao veliki doprinos.

vrh strane

MORSKE PRIČE GLAVNA