MORSKE ZMIJE ILI MORNARSKE PRIČE

Slučaj hvatanja žive divovske lignje ponovo je aktuelizovao toliko puta ponovoljenu priču o nepoznatim životnjskim vrstama koje žive u dubinama mora i okeana. Današnji okeanografi, koji su više od ostalih ljudi svjesni koliko su malo ispitane ogromne morske dubine, ne odbacuju mogućnost postojanja čudovišta, odnosno stvorenja nauci nepoznatih i neklasifikovanih, koja borave u tamnim vodenim bezdanima pojavljujući se samo povremeno.

Morski zmaj ili morska zmija pominju se u Starom zavjetu na pet mjesta. I mitovi starih naroda, od Skandinavaca do Aboridžina, od Kineza do Indijanaca, govore u džinovskim morskim zmijurinama.

I NADBISKUP KAŽE: Skandinavski nadbiskup Olaf Manson, poznatiji pod imenom Olaus Magnus, objavio je 1555. godine "Istoriju prirode Skandinavije", u kojoj se pominju i morske zmije. Jedna od opisanih dugačka  je šezdeset, a široka šest metara. Jela je telad i jagnjad, a nije prezala ni od napada na ljude u čamcima. Svako njeno pojavljivanje predskazivalo je nesreće, najčešće ratove, što nije čudno, jer ih je bar u to doba bilo napretek. Olaus Magnus ovako je opisao morsku zmiju: crna, sjajnih očiju, sa kosom (ili grivom) koja visi s vrata dugačkog poput stuba, na kome je srazmerno mala glava. Ovaj opis, kako kaže, sačinjen je na osnovu priča očevidaca.

Dvjesta godina kasnije zabilježen je priličan broj susreta sa vodenim nemanima. Jula 1734. norveški misionar Hans Egede vidio je u moru kod Grendlanda čudovište "široko kao lađa, a tri-četiri puta duže od lađe". Po svoj prilici, ipak se prevario u procjeni, jer se neman samo pojavila i odmah nestala.

Godine 1752. Erik Pontopidan, biskup od Bergena, objavio je rezultate svojih istraživanja. On je brižljivo ispitao sve priče, razgovarao sa dosta očevidaca i zaključio da "jedva prođe godina, a da se neka morska neman ne pojavi u skandinavskim vodama". Godinu dana kasnije isti biskup organizovao je u Bergenskoj vijećnici javno čitanje pisma kapetana Lorenca fon Ferija, u kom se govori o dramatičnom susretu kapetana i njegove posade sa morskim čudovištem - Dok su veslali prema Moldeu u Norveškoj 1746. iz talasa se pomolila siva glava nalik na konjsku sa velikim crnim očima, crnim razjapljenim čeljustima i dugačkom bijelom grivom. Fon Feri je pucao, čudovište je nestalo i nije se više pojavilo. U pismu su bile i potpisane zakletve dva mornara da je sve što je napisano sušta istina.

TO SU, MORE, DELFINI: Nauka kasnog 18. i 19. vijeka koja je uvažavala samo racionalne analize, s podsmjehom je dočekala "mornarske priče o čudovištima". Norveški naučnik Petar Askanijus tvrdio je svojim autoritetom da se mornari varaju i da su ogromne životinje koje zovu čudovištima "u stvari grupe nestašnih delfina što skaču iznad i ispod površine, praveći talase nalik na grbe". Tako su delfini i slične životinje postali i dugo ostali glavni argument svih onih koji nijesu vjerovali u vodene ale.

Ali, bilo je i veoma cijenjenih prirodnjaka koje nije mrzjelo da se detaljnije pozabave "mornarskim pričama". U takve je spadao i ser Džozef Banks, vodeći britanski naučnik ranog 19. vijeka koji je oplovio sveijt sa kapetanom Kukom, i Tomas Haksli koji je 1893. napisao da "ne vidi zbog čega u moru ne bi mogli da postoje zmijoliki reptili, dugački više od petnaest metara".

Konstantina Samjuela Rafineska, briljantnog ali i osporavanog prirodnjaka, profesora Univerziteta u Kentakiju, čiji je doprinos poznavanju američke flore i faune ogroman, zanimalo je sve živo na ovome svijetu, pa i vodena čudovišta u čije postojanje nije sumnjao. Tokom prve polovine 19. vijeka pljuštali su izvještaji o morskim zmijama duž sjeveroistočne američke obale, sa naglaskom na luci Gloster u Masačusetsu. Rafinesku je brižljivo obradio sve podatke i zaključio da morske zmije treba svrstati u četiri grupe kojima je dao zajedničko ime megophias (velika zmija).

MORSKE ZMIJE, DA ILI NE: Među naučnicima koji nikako nijesu dijelili mišljenje profesora Rafineska najglasniji je bio ser Ričard Oven, uticajni naučnik konzervativnih stavova, koga je slavni Čarls Darvin nazvao "jedan od mojih najljućih neprijatelja".

Dopisivanje preko štampe odnosilo se na morsku zmiju dugačku osamnaest metara, koju su kapetan i njegova posada vidjeli u vodama južnog Atlantika 6. avgusta iste godine sa palube broda "Dedal". Naučnik je ovu pojavu tumačio na svoj karakterističan sumnjičav način. Po njemu, radilo se, najverovatnije, o običnom morskom lavu sličnom foki, dok je kapetan odlučno ostajao pri svom tvrdeći da mu je, kao iskusnom pomorcu, savršeno poznato kako izgledaju morski lavovi.

I holandski biolog Antun Kornelis Oudemans, svjetski prirodnjački autoritet, poklonio je dio svoje naučničke pažnje morskim nemanima. Tokom dugog života (1858-1943.) Oudemans je prikupio dosta materijala i na osnovu njih i drugih znanja razmišljao o mjestu koje bi džinovski stanovnici dubina mogli da imaju u prirodnom lancu. Njegova knjiga "Velika morska zmija" izdata 1892. ima za osnovu sto osamdeset sedam slučajeva i predstavlja odvažno djelo za tadašnju konzervativnu sredinu, ali joj vrijednost umanjuje predubjeđenje autora da postoji samo jedna vrsta morskih čudovišta, bliski srodnik foka.

Sušta je istina da su morska čudovišta od pamtivijeka, ruku pod ruku sa zakopanim blagom, ukletim brodovima i gusarskim avanturama, omiljena tema mornarskih priča. Neke od njih su zaista samo plod mašte, neke su jako preuveličane, ali mnogima se može pokloniti povjerenje. Dajemo samo nekoliko primjera, a vi prosudite i sami.

KONKRETNI PRIMJERI BLISKIH SUSRETA: Maja 1901. oficiri broda "Grendžins" koji je plovio vodama zapadnog Atlantika vidjeli su sa komandnog mosta životinju sličnu krokodilu, iz čijih su čeljusti štrčali oštri zubi dugački petnaest centimetara. Kapetan se zabrinuo za svoj ugled i odbio da "susret" zabilježi u svoj dnevnik govoreći: "Kazaće da smo bili mrtvi pijani i bio bih vam veoma zahvalan, gospodo oficiri, da o ovome ne govorite ništa našima agentima".

Srećom, nijesu svi pomorci bili oprezni kao dotični kapetan. Poručnik Džon Sandford zabilježio je, a kasnije i ispričao da je 1820. kao kapetan trgovačkog broda "Ledi Kobermer" usred Altlantika vidio zmiju dugačku oko trideset metara koja je izbacivala vodu poput kita, ali nikako nije bila kit. Petnaestog maja 1833. nekoliko oficira britanske mornarice izvezlo se na more oko šezdeset pet kilometara zapadno od Halifaksa u Novoj Škotskoj, da se malo zabave pecanjem. Kada su se vratili, kleli su se da je pored njihovog brodića mirno plivajući prošla dvadeset četiri metra dugačka zmija. Smatrajući da je događaj značajan, sastavili su izveštaj i na kraju dodali: "Nije ni greška, ni optička varka, i neobično smo zadovoljni što nam je dato da rođenim očima vidimo pravu živu morsku zmiju za koju se smatralo da postoji samo u glavama dokonih i pijanih mornara". Ovo su pod zakletvom potpisali svi oficiri očevici.

Morsku neman krokodilskog tipa srela je i posada jedrenjaka "Igl" marta 1830. nekoliko časova prije no što su pristali u luku Čarlston u Južnoj Karolini. Kapetan Deland se u škuni približio stvorenju koje nije slutilo nikakvo zlo i pucao mu u glavu. Pogođeno čudovište je zaronilo ispod jedrenjaka, nekoliko puta zamahnulo snažnim repom i oštetilo brodsko korito. Posada je skakala od sreće što jedrenjak nije potonuo.

I major Senior iz bengalskog korpusa doživeo je blizak susret sa morskim čudovištem. Januara 1879. plovio je na brodu "Siti of Baltimor" Adenskim zalivom kada je u blizini lađe izronila ogromna crna glava kao u buldoga, na obavezno dugačkom vratu. Ovo su potvrdili i drugi očevici.

Ni 20. vijek ne može da se požali da su ga morske nemani zanemarile. Škotski Nesi za kojim se već godinama uzalud traga, ima veliki broj manje poznate sabraće. Krajem sedamdesetih godina prilično je bilo "aktivno" čudovište po imenu Morgavr (što na kornvolskom dijalektu znači "vodeni div") koje obitava kod Kornvola u Engleskoj. Marta 1976. list "Falmaut Pakit" donio je dva snimka na kojima se, istina malo nejasno, vidi dugovratno morsko biće slično Nesiju.

U predvečerje marta 1975. šest učenica šetalo je žalom zaliva Kardigan na zapadnoj obali Velsa. Odjednom su ugledale dugovratu životinju veliku tri metra kako sa obale bježi u more. Djevojčice su odjurile u kancelariju obalske straže, a sutradan su susret opisale svom nastavniku biologije Kolinu Palmeru. Ovaj je napravio "foto-robot" pokazan posadi ribarskog broda koja je nešto ranije takođe prijavila obalskoj straži susret sa čudovištem. Posada ga je smjesta prepoznala.

S vremena na vrijeme, more izbaci i poneko džinovsko truplo. Godine 1925. devet metara dugačko truplo nađeno je na obali Santa Kruza u Kaliforniji. Mada je imala dugačak vrat i uzanu glavu, zaključeno je da se radi o veoma rijetkoj vrsti kita. Trupla se najčešće raspadnu prije nego što do njih dospiju naučnici. U gotovo svim ispitanim slučajevima radilo se o ostacima malo poznatih morskih pasa ili džinovskih sipa. Zvanična nauka, čak i kad nije znala odgovor, nijednom nije "konstatovala" morsko čudovište.

LIAR, LIAR: Bilo je i namjernih prevara i montiranih snimaka. Navešćemo kao primjer samo slučaj Francuza Robera Seraka koji je priču svog dramatičnog susreta sa "čudovištem Velikog grebena" (kod Novog Zelanda), potkrijepljenu fotografijama, ponudio jednom američkom časopisu. Oprezni urednik zatražio je mišljenje britanskog biologa Ivana Sandesrona kome je stvar djelovala sumnjivo. Malo kopanje po Serakovoj prošlosti pokazalo je da je Francuz previjani hoštapler. Stručnjaci su ispitali snimke i zaključili da je Serak vjerovatno fotografisao vješto napravljenu naduvanu plastičnu cijev o koju je objesio kamenje da bi "plovila".

Čudovišta do danas nijesu prestala da se povremeno pokazuju slučajnim očevicima, dok su redovno odbijala da se jave kad god bi bila organizovana neka skupa ekspedicija.

OKO KAO LOPTA ZA ODBOJKU: Vjerovatno je najveći "krivac" za ovaploćenje narodne "u strahu su velike oči" Architeuthis dux, ogromna okeanska lignja. Živi na dubinama od 700 metara, pa i dublje. Do sada nije uhvaćen nijedan živi primjerak, svi uzorci koje su naučnici proučavali su nađeni mrtvi, izbačeni na obalu poslije velikih oluja. Najveći do sada nađeni primjerak je bio dugačak 18 metara i težak skoro jednu tonu (poređenja radi, oko mu je bilo veliko kao lopta za odbojku, oko 25 cm u prečniku), što ne znači da je to i najveći primjerak u moru. Uginuli primjerci su nađeni svugdje u svijetu, a najviše na obalama Pacifika i Atlantika. Neki primjerci su nađeni i na pješčanim plažama Velike Britanije. U Mediteranu još nije otkrivena ova populacija, mada se smatra da nema nikakve prirodne prepreke da obitava i u Sredozemlju.

vrh strane

MORSKE PRIČE GLAVNA