KAD MALI IZVLAČE VELIKE...
...A VELIKI NE KAŽU NI HVALA
Ovoga puta, skrećemo pažnju na neposredne aktere morskih događanja, zaslužne za, po pravilu, njihov hepiend - posade lučkih remorkera. U nedostatku specijalizovane Službe traganja i spasavanja, ova RJ AD “Luka Bar” više od deceniju i po je garant da pomorci u nevolji, na južnom Jadranu, mogu računati na sigurnu pomoć.
 U medijskoj sjenci lučkih kranova, mjesečnih i godišnjih izvještaja o pretovarenim tonama, razvojnih projekata i odbojkaške ekipe, na aneksu gata dva bitišu junaci naše priče, koji u minulih 17 godina, pored svojih redovnih aktivnosti, imidžu svjetske luke doprinose i izvanrednim angažmanom u spašavanju ljudskih života i pomorske imovine. Posade lučkih remorkera, uz asistencije Lučke kapetanije i plovnih jedinica MUP-a, na moru su, tiho i bez pompe, odradile lavovski dio posla u operacijama o kojima se nerijetko piše na naslovnim stranama novina.
TALASI PRELIVAJU I KOMANDNE MOSTOVE: "Kako smo na ovom dijelu Jadrana mi jedini koji mogu dejstvovati u ovakvim situacijama, uvijek izlazimo u susret svima kojima je pomoć potrebna. To pokazuje i veliki broj intervencija, koje smo imali od 1984. godine, kada su u luci ovi remorkeri, sa svim posadama koje su bile na njima. Sama spašavanja - od najmanjih čamaca, preko jedrilica, do velikih prekookeanskih brodova; od usamljenih ribara u čamcima, do nekoliko desetina ljudi - se ne broje, već jednostavno ostaju zapisana u brodskim dnevnicima" – priča dipl. ing. pomorstva Željko Ivanović (34), rukovodilac Službe PIOB - pomorskih poslova, u čijem su sastavu dva lučka remorkera, pilotski brod i četiri lučka pilota, privezivači sa privezivačkim čamcima - ukupno 50-ak radnika. Sa osmogodišnjim stažom na remorkerima, tokom koga je i sam nebrojeno puta učestvovao u spasilačkim akcijama, Ivanović ističe da posade, interno obučene za ove poslove, iako malobrojne, reaguju maksimalno stručno i profesionalno u ovakvim situacijama. Pri tome su često izloženi velikim naprezanjima, kao prilikom spašavanja jedriličara na regati Barletta – Petrovac, kada su bili na moru u potrazi od 20:00 uveče, do 09:00 ujutro slijedećeg dana!
Spašavanje je obično pri nevremenu, pa su operacije otežane, uz opasnost i za same spasioce jer, nerijetko, talasi prelivaju i naše komandne mostove i sprečavaju prebacivanje ljudi na palubu. Kako su remorkeri u povećanom stepenu stabiliteta - što bi pomorci rekli - “pretvrdi” su, imaju veliku amplitudu ljuljanja, a to je poseban teret za posadu. U šali kažemo da je tada obavezno imati peškir pri ruci ili oko vrata, jer još nije pronađena tableta, koja bi u takvim situacijama mogla pomoći - kaže Ivanović, napominjući da je, prema pravilima, u svim ovim slučajevima obavezno spašavanje ljudskih života, dok je imovina u drugom planu i stvar dogovora.
"Mi na to ne obraćamo pažnju i uvijek ulažemo izuzetan napor da obezbijedimo i plovilo. Ističem da, zbog cjelokupnog angažmana na ovom polju, ali i na redovnim aktivnostima, tokom kojih je na hiljade intervencija obavljeno bez ijedne greške, posade remorkera zaslužuju svaku moralnu i ljudsku pohvalu" - zaključio je Ivanović, dodavši da ove posade doslovce žive kao porodica, jer su u kalendarskoj godini, zbog obaveza posla, šest mjeseci kod svojih kuća, a šest mjeseci na radnom mjestu sa kolegama!
 LETI, LETI LASTAVICA: "Uvijek se sjetim barske koče 'Lastavica', kada smo se, pored mora, borili i sa velikim strahom ljudi koje smo spašavali. Te, sada već daleke 1995. god, isplovili smo po pozivu kapetanije u potrazi za 'Lastavicom', čiji nam je zapovjednik u radio-kontaktu rekao da se nalaze 'tu odmah iza Volujice'” - priča Veselin Jovićević, zapovjednik “Sozine”.
"Mi tamo – od njih ni traga ni glasa! Predosjećam da su uplašeni, jer se more polako diže, krećemo u potragu, i konačno ih nalazimo u visini Valdanosa, kako - umjesto ka Baru, idu put juga. Kapetanu kažem da se okrene ka Baru, i pitam ga šta radi posada, na šta dobijam odgovor da su se, liše njega, svi mornari u strahu sa pojasevima za spasavanje zavukli pod provu! Dok slijedi moja uputstva, kapetan me svako malo pita - jesmo li u njegovoj blizini, ali, kako se primičemo Volujici, polako se oslobađa straha, i hoće koču da odmah uvede u marinu. Zbog jakog jugozapada, savjetujem mu da ide još dvije milje ka Crnom rtu, i da tu izvrši okret, što se na kraju i pokazalo kao najbezbjednije rješenje. Tek kad je koča ušla u marinu, posada je uz veliko veselje izašla iz kabine na palubu" - ističe Vesko Jovićević.
"Očekujem da će nam, poslije spašavanja, zapovjednik 'Lastavice' prići i zahvaliti, međutim, po vezivanju koče, niti on, niti bilo ko drugi sa 'Lastavice' ne dolazi! Prilazim onda ja njima, i zahvaljujem im se na lijepo provedenoj noći" - priča ne bez gorčine Vesko Jovićević, napominjući da je u 12 spasilačkih akcija, u kojima je lično učestvovao, samo u dva slučaja spasiocima sa remorkera bilo rečeno “Hvala”, od strane spašenih osoba. Njegove riječi potvrđuju i ostali momci s remorkera, ukazujući da je ovaj slučaj svojevrsni obrazac (zaista teško shvatljiv! - op. aut.) ponašanja spašenih u 95% slučajeva!
 GLAVA U TORBI: "Moje 'vatreno krštenje' bilo je u januaru 1992. godine. Humanitarna pomoć koja je tada brodovima išla za Hrvatsku, morala je biti kontrolisana u Zeleniki. Međutim, zbog nevremena, francuski brod 'Kap Afrika' toga dana nije mogao uploviti u Boku, a na njemu su već bile ukrcane vlasti - carinici i policija, pa je kapetan broda dobio instrukcije da se kontrola obavi u Baru" - opisuje Slobodan Darmanović prvo iskustvo stečeno u nebrojenim spasilačkim operacijama. Prije ulaska u našu luku, zbog nevremena, "Kap Afrika", na kome je već bio ukrcan barski pilot, okrenuo se i pošao van naših teritorijalnih voda, gdje je zapovjednik zahtijevao iskrcavanje vlasti i pilota!
"Izlazimo pri jakom sjeveru, i za oko 1,5 sat, s vjetrom u leđa, stižemo do Francuza. 'Kap Afrika' se okreće tako da nam pravi zavjetrinu, ali, vlasti i pilot moraju se spuštati na našu palubu jedan po jedan, vezani konopcem iz sigurnosnih razloga, što je inače vrlo rijetko. Dok ih prihvatamo, naš remorker ravnomjerno ide gore-dolje, jer talasi dostižu i do sedam-osam metara visine! Inače, sve vrijeme iza nas, na nekih 150 metara bila je francuska fregata sa uperenim topovskim cijevima, koju zauzeti dvočasovnim poslom oko prebacivanja nismo ni primijetili" - privodi kraju svoje kazivanje Slobo Darmanović, uz napomenu da je povratak u Bar zbog kontra-vjetra trajao cijelih šest sati!
"Plovim 20 godina, ali najveću nelagodu na moru sam imao za vrijeme NATO intervencije, kada smo morali ići van naših teritorijalnih voda za 'Albu', kojoj je stao jedan od motora. Isplovili smo u 09:00, po tada važećem plovnom putu da ukrcamo pilota na 'Albu', na nekih 13-14 nautičkih milja od obale. To je bila vrlo neugodna situacija - nijesmo smjeli paliti radar, plovili smo naslijepo, a sve vrijeme iznad naših glava letjeli su NATO avioni. Na remorkeru smo se, u toj nenormalnoj situaciji i pored evidentne napetosti, sve vrijeme ponašali normalno, zajedno sa pilotom Đanijem Vukosavovićem.
BAČANJE BUTARGI ČOVJEKA-HOBOTNICE: "Kada smo ga ukrcali na 'Albu', za njom smo uplovili u porat oko 13:30" - opisuje Duško Čejović jedino isplovljavanje remorkera iz luke, za vrijeme NATO rata. Po njegovim riječima, za četiri člana posade remorkera ne važi nepisano pravilo da, ne samo novajlije, po velikom moru i za vrijeme akcije praktikuju radnju koja je u pomorskom žargonu poznata kao "bačanje butargi", tj. povraćanje: "Mi koji vozimo, Davor, Vesko, Slobo i ja, nemamo kad, pošto smo skoncentrisani na vožnju!  Sam efekat valjda neprekidnog valjanja remorkera, pomorci su najplastičnije ilustrovali opisom ponašanja jednog, za tu priliku specijalno pridodatog, uniformisanog spasioca - Pitamo ga: jesi li bio kad na moru kad valja? On odgovara: Bez problema! Kako smo izašli van lukobrana i kad je počela naša prava 'vožnja', na naše oči u trenutku - čovjek blijed kao kreč! Već sekund kasnije – u drugom koloru! Počeo je da mijenja boju kao hobotnica prema okolini, a taman tako se i omotao oko ograde, da sad ne razvodnjavamo priču detaljisanjem šta je još sve bilo".
Mornar Halit Alović, "stara kuka" na remorkeru, veli da je ovakvih i sličnih dogodovština bilo “iks” puta. Sa broda “Montenegro” je tako jednom prekrcano na “Sozinu” 50-ak Roma - prisjeća se Halit - a među njima je bilo i beba, ne starijih od pet-šest mjeseci.
"Svi su mi preko ruke prešli na našu palubu! Opet, 1987. godine, gasili smo požar na brodu 'Ulcinj', koji je tada bio vezan za obalu Volujica. Usred dana, vidimo – vije se dim! Niko ništa ne javlja, mi isplovljavamo sa gata 5, gdje smo tada bili da vidimo što je u pitanju, i saznajemo da se zapalio brodski stroj! Gasimo požar, spašavamo da stroj ne eksplodira, taman saniramo požar - nakon deset minuta ponovo izbije vatra. Dežurali smo tada dva dana i dvije noći" - kazuje Alović. Tokom njegove priče, od ostalih sagovornika saznajemo da je, nakon spašavanja putnika sa “Montenegra”, poslije njihovog iskrcavanja na palubi remorkera radio šmrk!
U razgovoru sa starijim članovima posada, oživljavaju i vremena kada su dokovi i sidrišta barske luke bili puni brodova, i kada se dešavalo da remorkeri ne stanu po 24 časa, prije svega onda “kada je ispred luke na moru bio pravi grad - bez prekida smo privezivali i razvezivali brodove, dopunjavali im tankove vodom...”.
Ne zaboravlja se ni uplovljavanje 314 metara dugog balk-karijera “Smederevo” od 162. 000 tona: "Uvozili smo ga tri sata, išao je najviše 20 cenata od dna luke, kolika je to grdosija bila! Takvi brodovi gase motore na 5-6 milja od luke i u nju ulaze na inerciju, uz veliku zaslugu i zalaganje lučkih pilota" - pričaju najiskusniji pomorci sa remorkera, napominjući da se, recimo, za vezivanje na petrolejski vez-konopac mora baciti na dvije milje od obale.
LETEĆE SPASILAČKE TROJKE: Zajedno sa Halitom Alovićem, Smail Arabelović je na lučkim remorkerima od prvog dana kada su pristigli u luku. Kako sam kaže, od 1984. do danas na moru je bilo svega. "Ko bi se svega prisjetio, pa da su u prosjeku bile samo po četiri ovakve operacije godišnje, a ne više! Prijave nam jednom sa petrolejskih instalacija – topi se čovjek u visini ponta Volujica! Mi brže-bolje isplovljavamo, punom parom stižemo na to mjesto – a ono čovjek peca, skočio u more za udicu, i pita - Kojim ste dobrom?!. Sjećam se, 23. jula 1997. godine, uveli smo u luku i školski jedrenjak 'Jadran', bez nas nisu mogli uploviti od velikog mora, evo je razglednica sa njihovom zahvalnicom na zidu salona" - priča Smajo Arabelović.
Najmlađi pomorac na remorkerima, Željko Labović, ukazuje da je u svijetu pomorstva fizički napor najveći upravo na remorkerima. "Svi alarmi su na komandnom mostu, i ja sam uglavnom na palubi, ali u svakom momentu moram biti spreman da intervenišem ako nešto, ne daj Bože, 'stane' pod provom za vrijeme akcije. Kad je nevrijeme i kad sam pod palubom, bukvalno 'letim' sa kraja na kraj, moram da se vežem... Sjećam se one regate, išli smo s kraja na kraj obale, jedna jahta – 'Nepotopiva' molila nas je da je izvučemo. Punih 45 minuta pokušavamo da im dodamo konop, a kad to uspijevamo - on puca! Konačno ih vezujemo i dovodimo u šest sati ujutro u luku" - kaže Labović, dodajući da je spasilačka trojka u tim prilikama, bez obzira na svo klizanje i padanje po palubi, maksimalno skoncentrisana i da ne razmišlja o opasnosti.
 LIČNA KARTA REMORKERA: Punopravni protagonisti svih opisanih akcija su lučki remorkeri “Topolica” i “Sozina”, porinuti u more 1983. godine, u Hamburgu, pristigli u Bar godinu dana kasnije. Prvenstveno služe za privez i odvez brodova, a mogu da gase i požare, jer su opremljeni sa po dva protivpožarna topa, koji mogu baciti mlaz vode preko 70 metara. Pored toga, osposobljeni su i za snabdijevanje vodom brodova na sidrištu – raspolažu tankovima u koje staje 95 tona pitke vode. U opremi su im i čelična užad za tegljenje brodova na moru dužine 200 metara. Za razliku od ostalih brodova, ovi remorkeri nemaju kormilo, već se njima upravlja putem dva propelera, čije je radno polje 360 stepeni. Dugi su 26, a široki 8 metara. Opslužuju ih šestočlane posade, koje se, u tročlanim smjenama, mijenjaju svakih 48 sati. Pokreću ih dva motora po 800 konjskih snaga, posjeduju i po dva generatora. Na brodovima su salon za posadu, četiri kabine, trpezarija, odnedavno i klima uređaj... Plovne karakteristike su im, kako posada sama kaže, bukvalno poput amfibije (“valjaju ka’ tikve”).
Posada “Sozine”: zapovjednik Veselin Jovićević, prvi oficir palube Dušan Čejović, upravitelj stroja Mušika Bato Rajković, prvi oficir stroja Željko Labović, mornari Stanko Leković i Halit Alović.
Posada “Topolice”: zapovjednik Damir Bojić, prvi oficir palube Slobodan Darmanović, upravitelj stroja Ismail Arabelović, prvi oficir stroja Veselin Vulićević, mornari Ilija Vukčević, Smako Badžović, Žarko Vučinić.
Radomir Petrić, 2001.
vrh strane
MORSKE PRIČE GLAVNA
|
