ŽELJKO MILOVIĆ, urednik sajta:

Nema dana da, zahvaljujući Lucijinoj neutaživoj želji za crtanim filmovima, ne odgledam barem dva ostvarenja iz tog domena umjetnosti. Bjesomučno ona trpa u sebe kilotone rečenica iz jednoiposatnih animiranih ludorija, pa nije rijetkost da Jelenu i mene u svakodnevnom razgovoru iznenadi besmislenim dijalozima koje, na sebi svojstven način, izvodi u stilu junaka iz "Shark Tale-a", recimo.

Nemam direktnih svjedoka koje bih mogao da upitam da li sam se ja u ranom djetinjstvu isto tako ponašao, ali sam posve siguran da, ako nijesam, u tome me je spriječavao jedino nedostatak uređaja za neograničenu reprodukciju crtaća. Naime, moji vršnjaci i ja smo iste mogli konzumirati isključivo putem televizije nedjeljom ujutro, u matine terminu, ili u 7 uveče, poslije filma, a prije dnevnika. Naravno, niko nas od ekrana nije mogao odvojiti ni u 7:15, svakog radnog dana, bez izuzetka.    

Obožavali smo američke crtane filmove, od "Looney Toones", preko "Mikijeve radionice", do "Smehotresne olimpijade". Međutim, kroz gomilu prekoatlantskih ostvarenja znao se probiti i kakav crtani evropskog porijekla.

* * * * *

Kalimero je bio šarmantno, ali dozlaboga nesrećno pile sa komadom jajeta na glavi. Izmislio ga je Italijan Tony Pagot kao lik za TV reklamu, ali su se ubrzo pojavili i trominutni doživljaji jedinog crnog pileta u familiji žutih. U crtanom je Kalimero imao stidljivu djevojku Prišilu, a tu su bili i Valerian, zelena ptica opsjednuta kinematografijom i njegova sramežljiva Rozela, te Suzi i Piero, bogate patke iz visokog društva. Ulazili su u najrazličitije avanture koje su se, po pravilu, završavale plačnim Kalimerovim glasom: "To je nepravda".   

Ostajemo u suncem okupanoj Italiji. Na ekranu se pojavljuje ruka koja povlači horizontalnu crtu. Linija se pretvara u nosati lik koji uzvikuje "a-laa" i počinje da pjeva "bajum, badum" (ili "barum, barum" - svako od nas je drugačije tumačio nerazumljive riječi). Animirani film "La Linea" Osvalda Kavandolia postao je planetarno popularan zbog univerzalnog jezika i humora koji se svodi na grimase koje podražavaju osnovne ljudske reakcije. Veseli, ali i zločesti lik je remek-djelo jednostavnosti grafike i ritmičke preciznosti, a na našim kanalima pojavljivao se u pauzama fudbalskih utakmica.

Čast crtanih filmova slovenskih naroda uspješno su branila dva serijala, jedan poljski, drugi sovjetski. Veseli dječaci Bolek i Lolek kreatora Vladislava Nehrebeckog dojezdili bi u naše domove nakon "Nedjeljnog zabavnika". Svugdje su ti derani stizali, bavili se sportom i istraživanjem planete - donosili vreli dah pustinje Gobi, veslali uz Orinoko, peli se na Kilimandžaro, upadali u goleme valove Polinezijskog otočja, učestvovali na Olimpijadi u Meksiku... I uvijek skupa, štiteći jedna drugog, kako prijatelji po definiciji i rade.

Početkom osamdesetih, redovan termin crtanih filmova okupiralo je sovjetsko ostvarenje "Nu, pogodi!". Serija se vrtjela oko Vuka koji je na sve načine pokušavao da uhvati Zeca. Vuk je bio kreiran kao totalni bad-guy, puno je pušio, uništavao muzejske postavke, kršio zakon u svakom pogledu, dok je pozitivac Zec imao znatno manju minutažu, i to uglavnom izbjegavajući opasnost na najrazličitije načine. U crtanom nije bilo puno dijaloga, samo Vukov usklik "Nu pogodi, Zajec" (što su naši prevodili sa "Zapamtićeš ti mene, Zeče") u trenucima nemoći i sveopšteg bijesa. Ova ruska animirana serija koju je Vjačeslav Kotjonočkin napravio po uzoru na "Road Runner" i "Toma i Džerija", izazvala je reakcije u SSSR čim se pojavila, zbog "politički nemoralnih" elemenata i "seksualnih devijantnosti". Zanimljivo je da je glas Vuku u originalnoj postavci trebao dati kultni ruski pjevač i glumac Vladimir Visocki, ali državni vrh nije dao odobrenje za takvo što, pa su autori kao omaž znamenitom ruskom umjetniku "provukli" da Vuk u jednoj epizodi pjeva njegovu "Pjesmu Prijatelju".

* * * * *

"Djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ, mene slike vode, vode, uvis, haj'te s nama i vi svi"... Ako bih napisao da su mi se oči napunile suzama kada sam nakon 15 godina čuo song iz crtanog filma "Ivica u Zemlji Crtica", da li bi pomislili da sam "duboko u ofsajd poziciji"? Nadam se da ne bi, jer mi je ta vesela melodija jedan od najupečatljivijih momenata djetinjstva, a često u mojim knjigama pomenuta fabula crtića simbol rješenja psiholoških i životnih problema. "Ivica u zemlji crtica" je, u stvari, animirani serijal "Simon in the Land of Chalk Drawings", produciran u Londonu ranih sedamdesetih, priča o dječaku koji nije previše u ljubavi sa okolinom, pa stvara sopstveni svijet crtajući likove na magičnoj tabli u spavaćoj sobi. Nacrtani drugari bi čekali Ivicu na tarabi, a on bi preko merdevina uskočio u Zemlju Crtica, u kojoj je bio "u svemu naj". Kad god bih pred sobom, u produženoj adolescenciji ili nakon nje, nailazio na nepreskočiv zid problema, sjećao sam se Ivice i stvarao svoju Zemlju Crtica, i junake u njoj. I nijesam jedini. Znam čitavu vojsku "Ivica" što su se sklanjali u nacrtani zabran dok bure prođu.

"Gusztav" je bio prvi crtić za odrasle na našim programima, i ima kultni status u klubu "30+", najviše zbog toga što nije bio klasičan animirani junak. Mrzovoljni i često letargični antiheroj bio je pripadnik srednje klase koju su u socijalističkim zemljama oblikovali po potrebi, ali se nije uklapao u unaprijed postavljene šeme. Bio je kafkijanski "sam protiv sistema" lik koji nije spašavao svijet, a njegova je jedina želja bila da ugodi sebi, i da sa što manje udaraca pređe zadato štivo života. Muški dio gledateljske populacije žarko je želio da ima njegove naočare kroz koje posmatrani nemaju odjeću na sebi, pa čak i ako objekat posmatranja bude samo oblo izvajana gospođa supruga što melje bez prekida. Zanimljivo je da naslovi epizoda nijesu bili prevođeni, a kako smo sa mađarskim stajali kao i sa papuanskim, kapirali smo jedino da natpis "vege" na kraju logično znači "kraj".

U kategoriji zabavno/poučnih crtanih filmova, nema dileme - najbolja je bila "Pčelica Maja", izvanredno austrijsko-japansko ostvarenje, kod nas sinhronizovano u zagrebačkim studijima. Svakojake avanture "male, bistre. drske" medarice koju je osmilio Valdemar Bonsels nizale su se nedjeljom prije podne, a mi smo bez daha pratili dogodovštine smještene u realne situacije života insekata. Ekipa koju su, pored Maje, činili trut Pavo, skakavac Flip, obad Tomo i učiteljica Kasandra, kroz igru je veselim SFRJ školarcima usađivala mini-enciklopedijsko znanje o najrazličitijim letećim i gmižućim bubama. Legendarnu pjesmu sa špice: "U nekoj zemlji, tko zna gdje, u neko vrijeme tko zna kad, življaše pčela malena, o njoj se priča još i sad...", u domaćoj je verziji pjevao hrvatski šansonjer Toni Kljaković, dok je original na njemačkom "Die Biene Maja" proslavio češki prebjeg Karel Got.

Iz obaveza prema jednom sadašnjem dječaku od 30 godina, obavezan sam da pomenem i Strippyja, nedefinisanu živuljku na prelazu između slona i zeca. Za potrebe švajcarske TV, Italijan Bruno Bozeto je 1984. godine osmilio ovo stvorenje (u originalu nazvano Scacciapensieri), oslikano žuto-crvenim prugama, s tim da su boje vazda bile statične, kako god se pokretao. Karakteristična stvar čitavog serijala bio je zarazni Strippyjev smijeh kojim je do ludila dovodio brkatog rmpaliju koji je po mnogo čemu ličio na ovdašnje sredovječuljke nakon pedesete. Strippy se kezio svemu i svačemu, najčešće bez razloga, a kulminacija epizode bi bila kada je od sitnog prigušenog Strippyjevog smiješka nastajala lavina kikota koja je rušila sve pred sobom, i nehotice vas tjerajući da razvučete usne i priključite se opštoj larmi.  

"Da li ste probali šećernu penu na vašaru? To je Tata Brada. Tata Brada će vas zabaviti, podučiti i biće vam slatko". Tim je rečenicama počinjala svaka epizoda holandsko-japanskog serijala o mjehurastoj porodici. Pater familias bio je Tata Brada (Barbapapa), ružičasti dobrodušni mjehur ektoplazme koji je mogao mijenjati oblik kada i kako kome zatreba. Pretvarao se u mostić kada je trebalo preći potok, u kola kad bi se išlo negdje, kišobran kad bi počelo kišiti… Njegova životna saputnica bila je crna mama Šećerlema, a brojnu porodicu činila su djeca-mjehurići raznih boja i interesovanja. U originalu su svi imali imena koja su počinjala sa "barba", no, u nas su prevođeni na različite načine. Bio je to prvi ekološki angažovani crtani serijal, decenijama prije no će ta riječ postati globalni trend.

"Da li znate da čuvate tajnu?", intrigantni glas je počinjao bajku o magičnom svijetu Cipelgrada, skrivenom u sobičku obućarske radnje. Tamo žive cipele koje nijesu mogle da se poprave, ili su ih zaboravili vlasnici, a starom obućaru je bilo žao da ih baci. Kad se jako zalupe vrata i prašina slegne, šarene boje Cipelgrada bi zabljesnule punim sjajem. "Cipelići" su se na domaćim televizijama prikazivali u periodu 1988-90. Rješavajući probleme u tekućem, doživljaje iz ranijih života pričali su Pozornik Bukvić (policajac Cipelgrada), Klovn Čarli (zasmijava ljude prskajući ih vodom iz cvijeta na šeširu), Skituljko (čizma iz zapuštene kuće, s vrtom zaraslim u travu), Devetar Cokulić (misli da je i dalje u armiji, pa mu je sve besprijekorno, ali mu je sudbina da živi baš pored aljkavog Skituljka), zatim Pirueta (ružičasta baletska cipela), pa Šljapko Lokvić (voli da je mokar, toliko da je napravio rupe u krovu da bi se kvasio kad kiša pada), Bebac Bucko, Dedko Papučić... Zanimljivo je da je naslovnu muzičku temu serijala "shoe-shoe-shoe-shoe-people" napisao niko drugi do Džastin Hauard, legendarni gitarista još legendarnijeg sastava "Moody Blues", koautor hita "Night in White Satin".  

"Ovo je ulica Akacija br 29. A ovo je Erik, dječak koji vodi dvostruki život. Kad Erik pojede Bananu, desi se nevjerovatna promjena. Postaje Bananamen. Uvijek spreman na poziv za akciju" - riječi su s početka ironičnog serijala Engleza Terija Vorda o superheroju koji spašava svijet - Eriku Bananamenu. Bio je komična protivteža svemogućim mutiranim spodobama koje su se u kostimima borile na strani dobrog. Za razliku od junaka iz asortimana Marvell Comics Group, ovaj je imao jednu, ali vrijednu manu. Naime, Erikova je transformacija u sebi sadržavala značajnu falinku - sve je išlo u mišiće, a u pamet - baš ništa. Na Erikovu sreću, pazila ga je i savjetovala mudra Vrana, mozak svih njegovih operacija.

* * * * *

Ne dopuštam da Lu gleda Yu-Gi-Oh-a, Transformerse, Zmajeve kugle, Digimone, Pokemone i ostale Čantomone, Zozomone i Megazozomone, šiljokurane koji potezom ruke Silu drže pod svojom kontrolom i spašavaju vaskoliko čovječanstvo u pauzi između školskih časova. Manga crtani filmovi puni nasilja i svakojakih perverznih izdrkavanja definitivno nijesu po mom ukusu i, dokle mogu (a vjerovatno neću dugo moći), pokušaću da Malog Miša poštedim od galaktičkih borbi protiv petostruko jačih Sila Mraka. One će je ionako vremenom dočekivati više nego što bi trebalo, i češće nego što se nada.