IZMEĐU UVODNIKA, KOLUMNE I BLOGA. MOGA.
21.11.2006
- Nacrtaj mi kućicu...
- A?
U maniru "Malog princa", iako za tu knjigu nikada nije čula, sentegziperijevski umilno, Lucija je ponovila svoj zahtjev, a ja sam bio usred pisanja članka za "Monitor".
- Molim te, nacrtaj mi kućicu...
Krenuo sam, naravno, instiktivno, da joj podviknem i konačno objasnim da ne smije da me dira dok radim, ali su barikade koje su podigle jedne tople morobojne oči bile jače od bijesa koji se mjesecima iz raznoraznih razloga taložio u meni. Uzeo sam tu bojicu, naravno, i skarabudžio na brzinu nešto što je imalo krov, dimnjak, prozore i vrata, a što smo moja kćerka i ja aklamacijom proglasili za kuću. Jebi ga, nikad nijesam znao da crtam, čak mi je učiteljica Olga Pavićević u drugom razredu dugo vukla četvorku iz likovnog onda kad je većina imala pet. Čitav život zavidim ljudima koji običnu, glupu liniju samo njima znanom čarolijom dovedu do smislenog oblika, jednostavno, kao da je to najprostija stvar na svijetu. Gledao sam jednom u "Andrijani" Toškovića kako crta, ti epileptični trzaji rukom imali su poruku za onog ko je umio gledati, a produkt je bio lik kojeg sam godinama kasnije postavio na naslovnu stranu svoje knjige "Bandiera Nera". Kakva magija jednog istinskog ludaka!
Ova epizoda sa Lucijom podsjetila me da, svakako, previše radim, i da je ono što sam najviše volio - stvaranje - postalo moj čuvar zatvora. Najgore je kad ti se takve stvari dese, pa pisanjem zarađuješ za goli život, umjesto da ono bude lakmus tvog unutarnjeg "ja". Srećom po mene, uspjevam da se transformišem u nekoliko malih Mr. Hydeova, i šizofreno podijelim svoju ličnost na voditelja (i ne samo voditelja) Radio Bara, pa novinara "Monitora", pa pisca monografija i usko specijalizovanih knjiga, pa urednika web-sitea, pa pjesnika i prozaistu... I sve to, s manje ili više uspjeha, trudim se da udjenem u onaj osnovni okvir - oca jednog malog miša, i muža malo veće mišice - ne puno veće - kojoj se često čini da bi bilo prirodnije i korisnije da sam se vjenčao sa kompjuterom, umjesto s njom.
Zbilja, gdje se i kad pređe ta granica iza koje od bezbrižnog i uvijek veselog momka/muža postaješ mašina za pravljenje još i još i još para kojih nikad dosta; gdje prestaje reon u kome se ti i samo ti pitaš za svoj život, i u kome imaš pravo i obavezu da ne gutaš i prećutiš nego fukari kažeš da je fukara, a nesoju da je nesoj, nevezano za položaj koji taj zauzima u firmi, partiji ili ostatku života kojeg imaš; gdje je ta "zlatna nit" iza koje i konačno postaješ svjestan ko ti je prijatelj, a ko na tvom toplom tijelu slatkorječivi krpelj koji se namah transformiše u psoglavu proždrljivu neman, pruži li mu se prilika... Ta se granica, pišu učeniji od mene, sazrijevanje zove, samo što je na Balkanu cijena koju moraš platiti za ulazak u drugačiji život kudikamo bolnija i krvavija.
Nikako da presuši posljednja oaza starog Željka u ovoj novoj tvorevini - oaza nelogične potrebe da se entuzijazmom (naivnošću?) i voljom (potrebom za dokazivanjem?) stvara nešto novo, prvo i pravo. Bilo bi lakše da se i kroz to prođe, pa da, kao neki koje znam, ne kažem ni "dobar dan", a da od toga ne vidim koristi. Šuškave koristi, razumije se. Nikako da prigušim i ono malo neonsko-bijele svjetlosti što je ostalo u kućici nekadašnjih želja i htijenja. Još komade stare kože po kamenjaru vučem.
No, jednim se tješim, kad jednom kritičari recenzijama satru moje knjige, kad posljednji slušalac izbojkotuje moje emisije, kad budu trgali stranice novina na kojima je moje ime, jedna titula ostaje trajno u mom vlasništvu, kao ono pehar Žila Rimea fudbalskoj reprezentaciji Brazila. Ta zlatna medalja ostaje da svijetli u svim najavljenim i nenajavljenim restrikcijama mog veoma često uludo trošenog talenta. To je titula najboljeg zabavljača moje kćeri, i njen zvonki smijeh mi svaki dan iznova svira himnu i podiže zastavu visoko na jarbol. Slava pobjedniku!
|
