ŽELJKO MILOVIĆ, urednik sajta:

Nije me bilo dugo, priznajem, natovario sam sebi na samar toliko posla da ne bi čitav ostao ni kakav boljestojeći, sasvim zdravi, zubački tovar, a ne ova individua koja proljeće mrzi više nego dežurstvo u matičnoj radio stanici, a sve zarad surove i nesavladive galopirajuće polenske alergije koja mi brutalno kuću pretvara u skladište slinavih maramica i pumpica za alergijsku astmu. Uz to mi je Dragan na jarbol prikačio zastavicu pričom kako sam radi drugih rabota, prvenstveno "Novih barskih novina", zapostavio svoje internet-čedo, pa kolumnu pišem rjeđe no Milena Đukić. A to baš i nije istina. Niko, naime, ne piše rjeđe od dotične gimnazijalke.

U menopauzi između dvije kolumne desile su se veoma značajne stvari po moju - uslovno rečeno - karijeru. Mislim, po logici stvari trebale bi biti važne, a hoće li i biti, vrag će ga znati - u ovoj državi ništa ne funkcioniše po pravilima, lako se sve može izjaloviti. Nikad u Crnoj Gori nije dosadno, vazda si prinuđen da se boriš za nešto što bi trebalo biti normalno i uobičajeno, ali dobra stvar je što te ta tekma drži stalno napetog i u kondiciji, tako da nikad ne spavaš, uvijek na braniku domovine koja se tvoja porodica zove. Stalni stres je veoma korisna stvar. Naročito za prodavce ljekova u apotekama.   

1. Dakle, nakon pauze od četiri godine, ponovo su izašle "Barske novine", samo što se sada zovu "Nove barske novine". Neki su ih dočekali na nož, neki na hleb, zavisno od stepena lokal-patriotizma kakvim ga oni zamišljaju. OK, nijesam ni ja prezadovoljan što izgledaju kao punkerski fanzin iz 1986. godine, ali tu krivicu pripišite štamparu iz Podgorice koji je očigledno odradio crno-bijeli otisak ne skidajući sunčane naočare, a slagao stranice kao da ima dvije lijeve ruke. Mislim, što se tiče samog novinarsko-uredničkog posla, tu je čitavoj redakciji savjest čista. Tekstovi su vrlo dobri, fotografije odlične - sentimentalno vezani za "Stare", odradili smo punim srcem i "Nove BN" - a to što ovako tanke koštaju 1,5 euro, to već znate kome treba da se obratite, ako ima svrhe.

Istina je, volim tu groznicu oko izlaska novina (Zlobnici bi rekli: naročito fotografisanje barskih ljepotica za naslovnu stranu. A što bi vi htjeli: Kristijana Ronalda? Ne, hvala, vrlo sam staromodan po tim pitanjima), volim to iščekivanje kako će vizuelno sve izgledati, volim feedback građana nakon publikovanja broja... Koliko će trajati luksuz da Bar, pored Bijelog Polja, jedini u CG ima svoje privatne lokalne novine, to će zavisiti od odgovora privrednika i opštine - skupa je to igračka i treba pažljivo s njom da je ne polomiš. Kad jednom pukne, džabe sklapaš djelove.

2. Sljedeća stavka me zatekla u kolima, baš dok sam s Ćazom išao da fotografišem najskuplje prodatu ledinu u državi - onu u Maljeviku. Idžo mi je javio da sam postao laureat republičke nagrade za neobjavljenu zbirku pripovjedaka "Ćamil Sijarić", a imam barem pet svjedoka koji će potvrditi da sam se skamenio jer se toj nagradi zaista nijesam nadao. Prvo - zato što je rukopis poslat na konkurs tek onako, "da se vidi đe sam", posljednjeg dana roka; drugo - zato što su u pitanju malo (ali zanatski dobro) prerađeni i našminkani tekstovi od prije nekoliko godina, koje su razni poznati i nepoznati izdavači "njuškali", ali nijesu zagrizli kosku jer im nije izgledala kako treba; i treće - zato što to, ljudi moji, uopšte nijesu pripovjetke, već eseji, tekstovi i tekstići o raznim stvarima, raznim događajima i raznim ljudima, a najmanji zajednički sadržalac im je to što su puni reminiscencija na period SFRJ. "Onaj" period.

Nakon objave vijesti o laureatisanju, potpisnik ovih redova je dobio pismo od udjeljivača nagrade, u kome se potvrđuje da je "on itd. itd", uslijedili su pozivi za gostovanja na razne televizije (što samo pokazuje kako u Crnoj Gori TV radnici zaista faljivaju sa gostima), radio stanice i sl, ali od samih organizatora više ni slovca. Ni telefonski poziv, ni pismo, ni to kad će i kako biti štampana knjiga i dodijeljena nagrada. Ništa.

I što bi mi juče rekao komšija Saša Bečanović - "Dok ne uzmeš nagradu u ruke, ne možeš biti siguran. Ne opuštaj se previše". I u pravu je, jelenskih mi rogova, napisah li ja već da ovdje ni u šta nijesi siguran. Osim da, ako si podstanar, ne možeš kupiti novi stan u Baru. Uostalom, ja na pripovjetku gledam kao na nešto tipa Petra Kočića, Laze Lazarevića, Milovana Glišića, Sima Matavulja, pa, kad moju nagrađenu zbirku zapisa "Ti dani, te godine..." (a koja, istini za volju, najviše liči na beat-prozu Amerike šezdesetih) postaviš pored "Jazavca pred sudom"... Mislim, ili se književnost (tj. pripovjetka kao žanr) promijenila, ili u Crnoj Gori zaista duvaju neki novi, moderniji vjetrovi, nijesam pametan.

3. I još jedna novost. Moja druga kuća, Radio Bar, odnedavno se čuje putem interneta - on-line na čitavoj planeti. To znači da će nas sada napokon moći slušati i u Čanju, i u Ostrosu, i u Ulcinju, što do prije neki dan nije bio slučaj. Sada će moje muzičke emisije, ponedjeljkom, utorkom, srijedom i četvrtkom od dva do tri popodne, moći pratiti i promzli ribar u Patagoniji, znojavi mongolski stočar i njegov konj u pustinji Gobi, holandski tulipandžija zagledan u svoju zapuštenu vjetrenjaču, baba Laponka što ogrubjelim rukama šije prekrivač od losove kože zapjevajuć' ljojku, bezgaćni Škot što je na stranu odložio gajde, ponosan na crnogorskog rođaka, Seminola-indijanac u svom rezervatu koji prodaje šarene džidža-bidže nasmijanim japanskim turistima, Mister No u Manausu, i Rambo Petković na suncem okupanoj Ipanemi... (Samo me neće moći čuti moj prijatelj Milenko, jer su mu, naime, prije izvjesnog vremena isključili struju zbog neplaćanja računa). I sve to za 28 rođendan radija. Lijepo, lijepo.