ŽELJKO MILOVIĆ, urednik sajta:

Kada su mi iz Međurepubličke zajednice javili da će mi književnu nagradu "Ćamil Sijarić" svečano uručiti u Plavu, nije mi bilo baš po volji. Načelno, ne volim putovanja u mjesta iz kojih se ne možeš vratiti da spavaš kući, pa ni Plav nije bio izuzetak. Osim toga, trebalo je dosta putovari do tamo, a ja nisam znao ni da pokažem gdje je tačno na karti ta varošica. Dotični dio države ne znam, odnosno nijesam znao, neću da krijem.

Počelo je putovanjem vozom do Podgorice, gdje me je čekao ljubaznošću mog plavskog domaćina Ferida Šarkinovića, prevoz do mjesta dešavanja. U Baru sam cio dan proveo go do pasa i u šorcu, a kako je popodne odmicalo, a mi se penjali sve visočije, oblačio sam na sebe majicu dugih rukava, pa džemper, pa jaknu. Sam prolazak kroz već mračno i oblacima zarobljeno Berane, pa Andrijevicu i Murino, nije slutio ništa dobro za promrzlog primorca, a o Plavu da i ne govorimo. Bio je to kao prelazak u drugu dimenziju.

Našao sam se, nakon četiri sata vožnje, u mrkloj noći (bilo je sedam sati, ali u neosvijetljenom gradiću, to je mrkla noć) usred Centra za kulturu, skupa sa predusretljivim Feridom, ali i sa gomilom pisaca za koje nikad ranije nisam čuo, i sa gomilom pisaca koje sam čitao ali ih nikada nijesam upoznao. Riječju, sam samcijat, iako u društvu. A u tim relacijama slabo funkcionišem. Nakon književnog programa zavičajnih pisaca pošli smo u jedini restoran koji je radio, na organizovanu večeru, zaboravio sam ime kafane, ali je u njoj sve bilo po protokolu iz sedamdesetih: kockasti stolovi (komada šest, a nas 40 pisaca), mala prostorija u čijem je uglu bio TV, i tako to. Večerali smo zbijeni kao sardine, a ja kao nepušač u zadimljenoj prostoriji punoj boema i pijača osjećao sam se kao riba izvučena na gat. Ako bi otvorili vrata da prozračimo, cvokotali bi od zime jer je bilo samo nekoliko stepeni iznad nule, pa su prisutni mislili da je bolje da se ugušimo, nego da se smrznemo. Ubrzo sam se oprostio od Ferida i spisateljske bulumente skupljene iz Crne Gore, Bosne, Srbije i Kosova, i pošao na počinak. E, tu nastaje pravi horor.

Plav, naime, nema hotela, jer je renomirano "Jezero" privatizovano i tajkunizovano, ali ne radi već dugo. Zbog toga su svi gosti XXV Plavskih književnih susreta bili smješteni u privatnom smještaju, a ja sam bio te kurate sreće da dobijem najgori, u kafani-pansionu "Đerdap". Naime, soba u potlrovlju u kojoj sam stacioniran odisala je malo slegnutom nevidljivom prašinom, ništa strašno, ali je zato WC/kupatilo bilo najgori košmar koji sam vidio u životu. Snažan miris zakorjelog urina, polomljena WC školjka, buđave prostirke na podu, bez peškira, sapuna, bilo čega, kao na željezničkoj stanici u Stalaću, recimo. Začudo, bilo je dosta tople vode, ali je trebalo otrpjeti poriv na povraćanje kad god bi ušao unutra. A spavanje u ovakvoj zimoći - misaona kategorija. Pokriven sa dva jorgana, u džemperu i sa čarapama na sebi, krenuo sam tek nakon sat i po.

Ujutro, kao da se sve čarobnim štapićem izmijenilo. Granulo je sunce (naravno, džemper se ne skida), književnici - i ja s njima - se otkravili i počeli družiti među sobom, prisjećajući se bivših i sadašnjih nepodopština, tako da su plavske kafane odlijegale od smijeha. Prvi šok je uslijedio u kafani u kojoj sam smješten. Poručio sam ritualnu jutarnju kafu i malu bocu kisele, krenuo da platim i šokirao se: konobar veli: 70, šta sedamdeset - kažem ja, on će: 70 centi, kafa je 20 centi, a kisela 50. Valjalo bi ovaj Plav prebaciti kraj Bara, negdje oko Dobre vode, odmah sam pomislio. Slično se dogodilo i u narednoj kafani: NEXT sok od borovnice i mala boca kisele - 1,70 eura! Wow!

Kratku šetnju Plavom mi je upriličio domaćin Ferid, a mom oduševljenju nije bilo kraja iz posve prozaičnih razloga. Istina, u Plavu imaju samo dvije ulice, koliko sam vidio, ali je zato gradić pun starih srednjevjekovnih drvenih i kamenih kula i kuća, koje ja prosto obožavam. Ferid veli - ova je stara 100 godina, ova oko 300, ova je iz XIX vijeka... Tu sam shvatio koliko bih bio siromašniji da nijesam pošao na ovako putovanje, i upoznao drugačiju civilizaciju koja funkcioniše na nekoliko sati od mora. Praznik za oči, ko god ima imalo estetskog ima u sebi. A estetika za nepca je bila i teletina na žaru, i kajmak iz mješine.   

Uslijedio je okrugli sto, da bi nas predusretljivi domaćini poveli na izletište Grebaja, visoko u planinama, iznad 2000 metara. Planine su bile odista čudesne, fascinantne, i - iako me smatraju piscem - nemam riječi da ih opišem. Na jednoj strani suri vrhovi (na jednom od vrhova zvanom "Šuplja vrata" kameni prolaz kuda se prebjegivalo nakon Drugog svjetskog rata u Albaniju), a odmah ispod njih zeleni pašnjaci i proplanci. Na jednom takvom je podignuta planinarska kućica, ispred kuće su bile brvnare na saonama u kojima spavaju čobani. Male kuće, kao u "Alisi u zemlji čuda". Atmosferu je neprestano "pumpala" jedina dama među književnicima, Nikšićanka Marijana Blečić, i da nije bilo nje sve bi bilo daleko siromašnije. Jagnjetina na svježem i čistom vazduhu, led-ledena voda koju možeš piti direktno iz potoka, ali polako jer je hladna, ljekobilje koje je Ferid pokazivao znatiželjnicima i objašnjavao za šta je dobro... Baš kao "Hajdi" u Alpima, pade mi na um. I potpuno suprotan osjećaj od onoga juče, pomislio sam da bih u Plavu mogao ostati danima, bez interneta, telefona i gnjavaže, isključen, da se odmorim kao čovjek. Ovi ljudi super žive sami za sebe, super se razumiju sa prirodom i po njoj ravnaju svoj život, svi se znaju, imaju svoja pravila ponašanja, čazbeni su kao i u svim malim sredinama, ovdje nema puno tajni, svi znaju sve, usuđujem se reći.

No, već pri približavanju popodneva moj optimizam je splasnuo. Poželio sam da se sam prošetam gradom, i to sam i učinio. Na ulicama si ljude mogao na prste izbrojati, u kafićima nema žena, ispred kuća naslagani metri i metri debelih drva, a kako je bila subota, sve su radnje već oko pet popodne bile zatvorene. Pojeo sam jednu baklavu u slastičari, i pošao da malo uživam u pogledu na Plavsko jezero. Brzo sam se vratio, postajalo je nepodnošljivo hladno.

Centralni događaj je bio oko osam uveče, poetsko veče i dodjela nagrade radi koje sam došao u Plav. U foajeu zaista lijepog Doma kulture, pisci i slikari se družili, ćaskali, i krenuli u realizaciju dogovorenog. U sali koja prima blizu 300 ljudi, bilo je - skupa sa književnicima koji nijesu učestvovali, a bili su dio "kolonije", samo 39 ljudi, što pokazuje da ova sredina baš i nije zainteresovana za poeziju (zanimljivo, u kafanama je bila druga priča, svako je na nas sa izuzetnim poštovanjem i respektom gledao), ali pokazuje i izvjesna raslojavanja u političkom životu varošice na relaciji DPS - SDP - BS, a što konkretno utiče i na posjećenost na svim manifestacijama, zavisi ko ih organizuje.     

Da se ne foliram mnogo, bilo mi je drago što sam dobio nagradu, ali sam nešto mislio kako bi bilo divno da je došla prije deset godina, kad je trebalo, a ne sad, kad sam faktički digao ruke od poezije i proze. I mala digresija, stvarno sam bio iznenađen kad su mi javili da sam dobio nagradu za najbolju knjigu pripovjedaka, jer je ta knjiga, imenom "Ti dani, te godine" sve osim zbirka pripovjedaka. Ili su se pripovjetke od Kočića, Sremca i ostalih izmijenile toliko da ih ja ne prepoznajem.

Zbirka je, u stvari, skup dnevničkih zapisa, raznih usputnih tekstova i uvodnika za Barske novine, a povezani su jer pričaju o "onoj" zemlji, i počecima života u ovim novim državama. Nema tu puno jugonostalgije, kao što mediji ističu, nema stvarno, to je samo žal za vremenom kad sam mislio da sve mogu i sve umijem. Poklapa se to i sa onim "žal za mlados'", odnosno "žal za djetinjstvom i adolescencijom", može biti da je baš to najispravnije i najistinitije reći. Tu nema, kao kod pravih pripovjedaka, glavnih junaka, već govorim o događajima iz života moje porodice, mojih komšija, prijatelja...

Bacio sam na samoj dojeli foru i rekao da mi je to prva diploma još od vremena kad sam završio Školu samoupravljača, ali sam se poslije sjetio da sam slagao. To je bila prva diploma od gimnazijske "Luče". Poslije sam nastupio i u finalnom dijelu programa, čitajući Pjesme o Lo i naslovnu iz "Ona i grad i grad i ja", i mogu da kažem da mi je stvarno čast da sam dijelio binu sa ljudima poput Mladena Lompara, Milorada Popovića, Ali Podrimje, i meni omiljenog lika u ta dva dana, Vukmana Otaševića.

Onda je došla noć, i opšta smrzlica. Svi smo se "pomeli", odlazeći u Murino na svečanu večeru koju je organizovao Skender Šarkinović, predsjednik opštine, inače, baš simpatičan momak koji bi htio mnogo više da uradi od onoga što mu dozvoljavaju, inače brat od strica mog dragog domaćina. Uslijedila je turobna noć, i planirani odlazak ujutro za Bar. Nisam mogao dočekati, Lu je već danima plakala za mnom.