ŽELJKO MILOVIĆ, urednik sajta:

Ne krijem da je za mene prva polovina osamdesetih predstavljala civilizacijski šok. Upliv pop-rock kulture je bio toliko jak i opipljiv, a učmala jednobraznost naše socijalističko-samoupravne adolescencije tako porozna da se TO jednostavno moralo desiti. Nestanak jednog i nastanak drugog svijeta, uprkos uvriježenom načinu razmišljanja, ne teče bolno i dugotrajno - jednostavno se desi, i svi azimuti i sekstanti odjednom počinju pokazivati drugačije rute.

Mislim, više ne pamtim, da je sve počelo ljeta kad sam prodavao sladoled na sutomorskoj autobuskoj stanici, i hipnotisan na Drugom programu u nedjelju popodne odgledao spot "Billie Jean" tada mladog i tada crnca Michael Jacksona. Paljenje svjetala ispod trotoarskih kocaka po kojima je igrao izgledalo je gotovo nemoguće, a tek kad je došao Jackson-dodatak u vidu mini-horora "Thriller" i vampirskog tek-sada-ste-shvatili-zar-ne pogleda na kraju klipa, bilo je jasno da su svi dotadašnji smash-hitovi u mojoj glavi "pošli đao'ljim tragom".

U artističkom smilu, iz korjena sam prvi put bio uzdrman pojavom spota "Sweet Dreams" sastava "Eurithmics". Scena u kojoj Dave Stewart sjedi za kompjuterom tik pored krave obesmislila je i, kako se tada voljelo reći, "podruštvila" kompletnu umjetničku esenciju koju sam smatrao regularnom. Igra idiomima popularne i urbane kulture postala je jednako regularna umjetnost kao i visokoumni sentimenti kovani u radionicama klasičara! Kakav ćete bolji poklon dati adolescentu od igre, odnosno od mogućnosti da njegova igra i produkti beskonačnih kalkulacija njegovih moždanih vijuga postanu cijenjenom formom. Taj poklon i danas ljubomorno čuvam u riznici koja mi omogućava da ne ostarim prije no što bi želio.

E, u seksističkom smislu, bili smo dobrano uzdrmani androginom pojavom Annie Lenox i feminiziranom kreacijom imenom Boy George. I dok smo se na pjevačicu "Eurithmicsa" nekako i navikli, jerbo muškobanjastih cura bogufala imamo i doma, dotle homoseksualca iz grupe "Culture Club" nijesmo mogli svariti, i pored zaista odličnih pjesama njegovog benda. Pogotovo što nam je došao "kao kec na deset" nakon prvog uistinu velikog šoka - Stevena Caringtona iz kultne sapunice "Dynasty". Još kad je sve začinjeno kuvanim krompirom po imenu Jimmy Sommerville iz javno deklarisanog gay-benda "Bronskie Beat"... Nije to bio bilo nešto smo shvatali osamdestih, a da se ne lažemo ne razumijemo pretjerano ni sad, džaba ove priče oko evropskih integracija, modernih tendencija i slobode polova.

A onda je i surova stabilizacijska stvarnost položila oružje pred preplanulim ženskim tijelima snimanim na Arubi, u spotu "Rio" generacijskih idola "Duran Duran". Simon, Nick i tri Taylora suncem su obasipali kasna barska jesenja predvečerja sa jahte u zalivu, i mi smo - više intuicijoim, nego mozgom - na našu žalost shvatali da negdje vani ima i šarenijeg svijeta od onog o kome su nas u školama šest časova dnevno učili. "Duranovci" su svoj labuđi pjev odradili na najbolji mogući način, izvanrednim soundtrackom za 007 serijal "A View to a KIll", sa opštim mjestom u vidu eksplozije razglednice sa slikom Ajfelove kule na kraju. Ne krijem da se i danas rado i obilno vraćam "Duranovcima", naročito remek-djelu "Chauffeur", jer su, za razliku od današnih instant-teen idola, to bili i ostali moćni performeri, oni što sviraju iz coconesa. Bolji primjer od pjesme "Some like it hot" cunami-sastava "Power Station", prve Duran-frakcije, ne treba za onog što zna da sluša.

Ljeta 1985. i sljedeće bio sam fasciniran grupom "Wham" i dolce-vita životom u "Club Tropicani", buđenjem prije "Go-Go" muzike i baršunastim zvukom saksofona u "Careless Whisper". Sa prvom djevojkom sam uz tu pjesmu plesao u ponoćnim satima u diskoteci "13. jul", i posle "na posluh" skidao riječi ne bi li joj pjevao uz gitaru, naravno, ako Milenko bude raspoložen i bar dopola trijezan. Jeste, i dalje mislim da je George Michael jedan od najkvalitetnijih vokala na svijetu, posebno u svom sweet-soul fahu.   

Priča nikako ne bi bila potpuna, ukoliko ne bih spomenuo dva kulturo-sociološka fenomena iz perioda 1983-85. Iako sam tada mislio da ću to doba pamtiti po utakmicama FK "Luka Bar" sa beogradskim super-klubovima "Partizan" i "Crvena zvezda", ispalo je da ga prvenstveno pamtim po dva sanremska festivala, naročito ovom drugom (zlobnici - vršnjaci bi rekli da bih sigurno pamtio da je došao "Hajduk", a i nijesu daleko od istine). Bljesnuo je meteorskom svjetlošću onaj za koga sam navijao - Eros Ramazzoti, a kao specijalni gosti su se pojavili niko drugi do "Duranovci, pa Jermain Jackson i Pia Zadora, pa "Prefab Sprout", Tina Turner, Falco, Spandau Ballet, prva liga koju smo viđali samo na stranicama lista "Bravo" i "Pop Rock". Tu sam noć proveo priljubljen uz televizor, sve polako pojačavajući ton da se ne probude roditelji koji su spavali u dnevnoj sobi, bez daha slušajući blagoglagoljivog voditelja sa RAI 3.

Drugi maloprijepomenuti fenomen bili su muzički filmovi, što su nas - rijetke gimnazijalce sa natapiranim frizurama i istanjenim repovima - tjerali da odgledamo obe projekcije u barskom bioskopu, od šest i osam. Prvo "Flashdance" sa seksi Jeanny Beals, pa "Footloose" sa Kevin Baconom, pa "Beatstreet" i "Breakdance", radi kojih smo lomili vratove i kičme po improvizovanim podijumima na Ahmetovom brijegu i u Bjelišima, pokušavajući da (bezuspješno) skinemo hip-hop pokrete koje je prvi u Baru izvodio izvjesni Beograđanin Lale.   

Izričiti krivac za seksualnu revoluciju i pojačanu učestalost vlažnih muških snova osamdesetih bila je naša italijanska komšinica Veronica Luisa Chicone, u spoljnom svijetu poznatija kao Madonna. Istina, bilo je i onih koji su se "ložili" (divan termin baš iz vremena o kome pišem) na zanosne obline Kim Wilde, na poludjetinjasto Sandrino lice, na šašavu Cindy Lauper, ili na kamiondžijsko "na izvol'te" poprsje Samante Fox i Sabrine, ali su svi podizali oružje pred golicavim tekstovima, golim butinama i ostalim atributima djevojke koja je seksu ozvaničila upotrebnu vrijednost. "Like a Virgin, ah, touch for the very first time...". A onda su njene gole fotografije objavljene u listu "Ćao", i svijet je nakratko prestao da se okreće.

U tim je godinama ova strana Jadrana ekstremno čeznula za onom stranom, a u disko-klubovima se najčešće tražilo ono što danas stručno zovu "euro-popom" ili "euro-discom". Bili su to veseli pjesmičuljci, sa stupidnim tekstom, ali dozlaboga zaraznim ritmom i refrenom. Njihova hiperprodukcija je bila tolika da se gotovo svakodnevno pojavljivao po neki novi naslov, a mi se utrkivali ko će više i bolje znati, pa tačnije pogoditi ko što izvodi. Najpopularniji je, dakako, bio njemački dvojac "Modern Talking" (nije bilo tinejdžera, a da nije znao barem "You Can Win If You Want" ili "Cheri Cheri Lady" ili "Brother Louie"...), a uz njih su bili i C.C.Catch ("'Cos' You Are Young"), "Radiorama" ("Chance to Desire"), "Art Company" (neponovljiva "Suzanna"), austrijski "Opus" ("Life is Life"), "Bad Boys Blue" ("You're woman"), "Righeira" ("Vamos a la playa")... E, danas mi je potpuno nejasno kako smo onako mogli da se primimo na klovnovski duet iz Njemačke, sa još klovnovskijim imenom "Bruce & Bongo" i njihovu pjesmu "Geil".

Namjerno u ovu grupu evropskih vedeta nijesam stavio čovjeka po imenu Johan Holzell - Falco, jer je on bio posve osobita pojava. Nakon "Der Kommisar" uslijedio je mega-mega -hit "Rock me Amadeus", a za njim i nevjerovatni remix iste pjesme "Salieri version" sa grandioznim gitarskim riffom na verziji publikovanoj na LP ploči koja se mogla kupiti i u nas (tačnije, u dvije barske robne kuće - malo li je, ni danas ih nemamo toliko; i u music shopu "Oaza" - danas nemamo ni jedan jedini). Na istoj ploči - "Falco 1" - bili su i nevjerovatni brojevi "Vienna Calling", "Jeanny" (sa, po meni, najboljim ikad snimljenim video-spotom), "Tango the Night" i "America".

U širokoj ponudi muzike osamdesetih, valja istaći, mahom su bili kvalitetni izvođači, koji su znali da sviraju i pjevaju, a ne kao ovi picopevci i kompjuterski stručnjaci danas. I svako od nas  je imao svoje favorite, na koje je mogao i morao biti ponosan, i zahvaljući njima izvući adut u beskrajnim prepiranjima "ko je bolji". Emina je, recimo, bila obožavalac "Dead or Alive" (naravno, "You spin me round", ali i "In Too Deep" i "Been a long time"), najintrigantnijeg benda iz familije mutanata koje je načinio zloglasni trio Stock-Aitken-Waterman; baron Milenko von Lokmerr je obožavao njemački sastav "Alphaville" ("Big in Japan", "Sounds like a Mellody"...), a Vesko "Spandau Ballet", prefinjeni soft-pop bend, Saška je voljela Davida Sylviana i "Japan", Vanja "Level 42" i njihov vanvremenski hit "Lessons in love", itd. itd.  

Najbrojniji su, ipak, bili one - ili two - ili u najboljem slučaju three - hitwonderi, jer je sintagma "pet minuta slave za svakoga" i konačno utemeljena baš u prvoj polovini osamdesetih. U gomili koja slijedi malo ćete imena prepoznati (ako ste iz kluba 35+) ili zapamtiti (ako ste mlađi): Murrray Head, Baltimora, Lee Marow, Tibor Levay, Stephanie, "Magazine 60", "OFF", Michael Cretu, Paul King, Robbie Nevill, Belinda Carlisle, Nena, "Musical Youth", Sandra, Cameo, "Eight Wonder", "Videokids", Gazebo, "Mister Mister"...

E, ali ako Vam sad redom pomenem njihove velike hitove, 'oćel' bit' lakše: "One Night in Banghkok", "Tarzan Boy", "Shanghai", "Gipsy Boogie", "Irresistible", "Don Quijote", "Electrica Salsa", "Samurai", "Love and Pride", "C'est la vie", "La luna", "99 Luftballons", "Pass the Dutchie", "Maria Magdalena", "Word Up", "I'm Not Scared", "Woodpecker from Space", "I Like Chopin", "The Captain of Her Heart"...