ŽELJKO MILOVIĆ, urednik sajta:

                                                 NOVA

          
Zasigurno da ima pozvanijih od mene da pričaju o negdašnjim "najluđim noćima" u Baru, ali eto, u se vrijeme godišta mene zapadne da iskopam iz 40-ogodišnjeg majdana koju bitter/sweet uspomenu za One što pamte Vučka

       Sin je napokon zaspao, kćer nešto crta flomasterima u ćošku ispod televizora, žena pravi oblande, a na tastaturu mi pada raznobojna treperava svjetlost sijalica s jelke... Tu je, znači. Nova godina. Jelenskih mi rogova, stigla je prije no sam se nadao.

        Lažu svi što kažu da im je Nova godina dan kao i svaki drugi, jer uistinu to i nije. Ne mislim tu, naravno, na uobičajena zaklinjanja da ćemo, evo od sjutra okrenuti novi list, niti na normalnom poimanju življenja nepoznata preždravanja i opijanja bez razloga i svrhe, već na neobjašnjive treperave balončiće u stomaku koji nas uhvate kad ubrzanim hodom prođemo ispod okićenih kandelabara, ili se smjestimo u omiljenu fotelju u toploj sobi, mazohistički uživajući u banalnoj paradi kiča na ovdašnjim programima, ili gledamo na sat kad se kazaljke poklope, pomišljajući na drage i mile, koji jesu ili nijesu pored nas, a gotovo nikad ne podvodeći sopstvene račune, šta samo, kome, kako... mišlju, riječju, djelom i propustom.

        Nijedna Nova godina nije bila ista ni za koga do nas, u svaku smo ulazili sa po jednom reckom u zbirnom kalendaru, uvijek drugačiji, a čini nam se isti, uvijek siromašniji za bar jedno razočarenje, i bogatiji za bar jedno iskustvo.

        Sjećam se predzemljotresnih Novih ljeta, 1977/8. recimo. Tada sam imao desetak godina, a u školi je priređen maskenbal gdje su svi dječaci bili mornari, a sve djevojčice konobarice ili sobarice. Ne bih ga ni pamtio da nemam sačuvanu fotografiju na kojoj mi od sreće lice blješti kao uljem namazano ispod velike prave kapetanske kape koju je čarobnjak-otac nabavio ko zna od koga. Uveče bi majka sprovela uvijek isti ritual - na sto bi iznijela brda i brda hrane, od pečenja, preko sarmi od kiselog kupusa do kolača, a sve sa željom da ne mora ništa više raditi oko nas, jer nam je sve na dohvat ruke. Uz to, prostrla bi nama, djeci, jorgane na pod ispred televizora (što sam smatrao vanserijskim užitkom bez presedana), i dozvolila nam da budemo "budni dokle izdržimo", i da svi skupa gledamo novogodišnje "Pozorište u kući", i oko ponoći Tita kako okružen svitom slavi uz obaveznu "Vužgi".   

        Sjećam se i prve postzemljotresne Nove godine, jer smo tačno 31. decembra, uz pomoć najbližih prijatelja, prešli iz garsonjere u ulici maršala Tita u jednosoban stan u tek dovršenim Spuškim zgradama. Spuške su ličile na ratište, svuda je bilo željeza i blokova, radnici su svako malo krpili nešto po fasadama, niti jedne betonirane ni asfaltirane površine ispred ulaza nije bilo. Bili smo među prvih desetak porodica u toj Zgradi, tako da nije bilo puno djece. Iako sam se i dalje vraćao "starim drugovima" iz najstarije ulice na Topolici, "to" više nije bilo "to", tako da prelazak "sa one strane magistrale" (teško je povjerovati da je ulica Jovana Tomaševića nekad bila magistrala), i tu Novu godinu smatram krajem najbezbrižnijeg perioda u životu.

        Kad sam se malo kasnije "ufatio života" i počeo da izlazim "do kasno" (naravno, ne do kasno po sadašnjem poimanju većine gimanzijalaca, koji izlaze "do rano"), za Novu godinu smo priređivali žurke i sjedeljke, uz akustičarsku gitaru i par akorda koje je neko od nas znao prčnuti. No, bilo je dovoljno. I za nas, sa ove strane, i za ljepši pol, sa druge. Bila je jedna lijepa žurka kod Deja u Šušanju, vjerujem da se sjeća, i još jedna dirljivo ljubavna naAhmetovom brijegu.  

        Posljednjih godina, doček Nove se sveo na prisustvovanje koncertima u ovom ili onom gradu. OK, nemam ništa protiv opštenarodnih veselja, kad ona ne prelaze granicu ukusa kao što je to bio slučaj prošle godine, ali iskustvo me naučilo da ništa što se izdešava u gomili nema draž kao kad to uradiš "po načinu", sam, sa osobama do kojih ti je stalo. Gomile su nam umalo došle glave svih ovih (Novih) godina. Dakako, možda to zbilja govori umor iz mene, ali ja i dalje više volim ostati ispred kutije koju zovu "prozorom u svijet" negoli mrznuti u hrpi nepoznatih ljudi, razmišljajući kako da sačuvam da nas petardom ne pogodi neki od Ovih što ne pamte Vučka.

        Sin, na sreću, još spava. I kćer se ušuškala ispod jorgana. Sjutra će se opet Rajko transformisati u Đeda Mraza, i naoružan osmjehom razveseljavati djecu i odrasle širom Topolice. Neke stvari se, na sreću, nikad ne mijenjaju.

        Zamoliću Rajka, pardon Đeda Mraza, da pusti da mu i ove godine sjednem na skut, i poželim želju dok me tapše po glavi. Možda i upali. Možda prestanem biti podstanar.

        I da, umalo da zaboravim, Srećna Vam Nova godina.