ŽELJKO MILOVIĆ, urednik sajta:

Ko je mogao i naslutiti da će se drugi stih ove šaljive pjesmice "Atheist Rapa" pokazati aktuelnim? Da sam imao hiljadu eura, stukao bih ih za ta tri dana koliko sam proveo tamo, jer su dvije mamipare - imenima: Beograd grad i Sajam knjiga - u sinhronizovanoj akciji oduzimanja novca pridošlicama, ove godine radile unisono kao nikad do sada. Mnogi će opravdanje naći u kursu euro/dinar, jer si za jedan eurić (odnosno, tamo se on zove evrić) mogao dobiti samo 75 dinara, a za to gotovo ništa, za razliku od ranijih godina kad si bio Mali Car Šćepan.

Počelo je skencom. Mali Goran Direktor i ja smo pošli oko devet i po uveče na stanicu da kupimo kušet i ukrcamo se, ali nam je ljubazna šalterska radnica da nema, ne za danas, nego ni danima kasnije ležaja, već su ostala samo za sjutra dva kušeta u šestokrevetnoj kabini. Pominjala je navijače koji su organizovano išli na tekmu "Zvezda" vs. "Bajern", pa TV festival, pa Sajam knjiga... ali mi je nismo slušali, iznervirani što nam je (dok) holidej skraćen za po jedan dan. Dobro, poslije se ispostavilo da je neodlazak prvog dana bila korisna stvar, ali to već zalazi u domen privatnosti.

Dakle, iduće noći evo mene i Malog Gorana S. Direktora u brzom vozu od 21:00. Vagon kao iz najgorih turskih filmova sedamdesetih, udariš po sjedištu - izađe oblak prašine, posteljina uflekana nečim crnim, mašinskim, a vrh svega je bio kad smo vidjeli da nema jastučnica, a kondukter blagoglagoljivo objasnio da vagon nije ni bio predviđen za put, pa se nisu dobro spremili. Na samoj stanici je crkla lokomotiva, pa smo kasnili po ure u polasku, ali opet, bolje sad da krepa mrcina nego negdje oko Lutova. Bilo je i dobrih stvari, jer nam je saputnik bio simpatični vremešni gospodin koji je više od 20 godina bio kamiondžija po Njemačkoj, išao kamionom u Englesku, Belgiju, Dansku, Nizozemsku, a o Seferejot da i ne govorimo. Još kad je otvorio bezdan priča, ih, gdje ćeš boljeg saputnika za, ispostavilo se, 11-osatni put vozom. U dva kupea, lijevo do nas, bile su smještene učiteljice i nastavnice  ____________  jezika (popunite ime jezika po ćefu), iz Podgorice, Nikšića, odakle li. Možete misliti kakvih sam se priča naslušao kad su prosvjetne radnice "puštene sa lanca" braka počele da se "otvaraju". Graktanja i kikota do mile volje. Ciju, ciju.

Sad preskačem prvi dan, jer se nije desilo ništa zanimljivo, mislim Vama zanimljivo, jer meni jeste - obzirom da sam upoznao dva dilera samoljepljivih albuma koje iz hobija skupljam (albume sa sličicama, ne dilere), a od kojih sam do sada kupovao iste (albume, jakako) samo putem neta.

Na Sjajam knjige sam u subotu došao već na otvaranje, oko devet. Namilili đaci, radnici i poštena inteligencija from all over the region, gužva i kiša. Naročito kiša. Već pri ulasku u legendarnu Halu 1, veliko iznenađenje. Aktivisti dnevnog lista "Danas" su za prvih 1000 posjetilaca Sjajma, a povodom godišnjice lista, za 100 dinara davali primjerak novine + knjigu po izboru, a među ponuđenima je bila i "Rolling Stones - Umjetnost pobune" Ivana Ivačkovića. Sa knjigom i novinom u kesi, ušao sam u Zmajevo gnijezdo.

Sjajam kao sjajam, ko je nekad bio - zna o čemu pišem, a ko nije - džabe mu objašnjavam nepreglednu gomilu knjiga i još veću gomilu ljudi na istom mjestu. Disanje svedeno na minimum, laktovi u bubrezima i hektolitri znoja (jer je napolju zima, a u hali oko 25 stepeni, pa se ljudi krčkaju u jaknama i bundama) - to su glavne odlike Sjajma. I neprijatno visoke cijene knjiga. Posjetioci u velikoj većini traže hit-naslove, kojih ima i bukvalno na svakom ćošku. Koeljo - Bregović svjetske književnosti, Orhan Pamuk, neizbježni Kapor... Obilazak štandova u mom je slučaju bio đavolja rabota, jer je trebalo preroniti svaki od mali milion izlagača, ne bi li se našlo ono što mene interesuje - djela vezana za pop/rock muziku. Godinama, naime, Sjajam mi je jedini izvor literature te vrste, a ako si ozbiljan proučavalac ove scene, i od toga zarađuješ za život, normalno je da se, s vremena na vrijeme, opskrbljuješ knjigama koje potom stoje u gornjem redu kućne police, i katkad se vade zarad neke informacije. Jeca kaže da ćemo morati praviti novu policu, ova je prepuna. Aferim. Divna vijest, naročito ako se kao podstanar seliš. Proveo sam devet živopisnih sati na Sjajmu, skupa sa mojim prijateljem, srpsko-njemačko-rumunskim publicistom i izdavačem Miloradom živojnovom, i za to vrijeme pronašao sam ukupno šest ili sedam knjiga, od biografije Bob Marleya do neobjavljenih pjesama Jim Morrisona. Naravno da je tu bila još tušta i tma meni zanimljivih naslova, naročito na štandovima Udruženih hrvatskih izdavača, gdje je dizajn svake knjige praznik za oči, ali sam potrošio novac na štandovima "Kreativnog centra" kupujući slikovnice za djecu (nijedna ispod pet eura), tako da je bilo kao kod staraca - duša kučka hoće, ali se ne može. Ovoga puta novčano.

Sreo sam u tih nekoliko sati mnogo poznatih ljudi, čudo jedno kako se Barani nađu čak i u gomili od nekoliko hiljada, a posebno me fascinirala ćinjenica da je naš Ćaki Lekić, čija je knjiga bila promovisana na Sjajmu, tog dana na 25 stepeni Celzija, bio obučen u besprijekorno čistu bijelu košulju, odijelo i kišni mantil. Svaka čast na eleganciji, ali vrućina je šou, kako kaže stara mesopotamska izreka.

Dan kasnije, u novinama sam pročitao tri trivie vezane za Sjajam. Prva se odnosila na činjenicu da je tog dana, skupa sa mnom, u hale 1 i 14 ušlo još 35.000 ljudi, druga se odnosila na činjenicu da ove godine prvi put nije dodijeljena nagrada novinara iz posve smiješnog razloga - ljudi zaduženi za higijenu bacili su kutiju sa glasovima novinara u smeće, misleći da je to bezvrijedna i nikom potrebna gomila žvrljotina. I nisu pogriješili, rekli bi zlobnici koje poznajem. Treća trivia je bio fakat da je najtraženija knjiga na Sjajmu bila biografija Saše Ćurčića, za čiju kupnju je policija morala zavoditi red. Na ovogodišnjem Sjajmu učestvovalo je preko 800 izdavača iz 21 zemlje, na prostoru od oko 13.000 kvadrata.

Šlag na tortu bila je moja odluka da ručam u restoranu pored Sjajma. Kakva greška! Leskovačka mućkalica + pomfrit + salata + čorba + četiri lepinje + tri pića = 20 evra. Mašala! Kiša je i dalje padala kao iz kabla, a ja morao špartati gradom da u robnim kućama igračaka nađem originalne lutke Leonarda i Rafaela.

Povratak tokom noći subota na nedjelju bio je prava pustolovina, koju sam - srećom - velikim dijelom prespavao. Vratio sam se kolima, vozili Stevo i Ksenija, naizmjenično, ne odjednom, a uslovi za putovanje najgori koji se zamisliti mogu. Od Beograda do Čačka, pa pored depresivne varošice Ljig i sela iz ukrštenice - Ba, magla gora nego iz Carpenterovih filmova, nigdje žive duše iako je deset uveče, fabrike sa omota ploća Pink Floyda, prazne kuće i restorani na Ibarskoj magistrali, samo očekuješ da iz tmine močvare i opasnog jezera što guta konje i junake izroni armada dezorijentisanih zombija sa ispruženim rukama ispred sebe. A onda je počela kiša. Strašna kiša, od koje se ne vidi ni prst pred okom, kao da nije bila dovoljna ogavna magla. Milili smo kao puževi, svako malo prekidajući vožnju, jer se uslovi bili nemogući. A onda su počeli u klisurama crnogorskim odrončići sitnog kamenja, uz sasvim dobru kvotu na kladionici da se sruši i kakva veća gromada.