MIROSLAV JOVANOVIĆ TIMOTIJEV, književnik

MAGNA KARTA
21.11.2006  

           Došao je u ovaj lijepi grad po prvi put, iako je on bio udaljen svega 186 kilometara od mjesta u kojem je živio sa manjim prekidima pune 44 godine. Došao je, kako on kaže, ne da mu promijene život, već da on promijeni sebe.

          Bio je polovično zadovoljan sa sobom, prezadovoljan sudbinom koju je djelimično upoznao i skroz nezadovoljan sa onima koje je do tada najviše volio. Da mu neko ponudi ono proživljeno, uvijek bi ga iznova prihvatio, ali i na drugi način proživio. Tu je, volji za istinu, otkrio da mu je život bio naklonjen, ali da ga je on, iako je mislio za sebe da je od onih suptilnijih, konzumirao na vrlo sirov način.

          Putovao je između dva grada kroz samo dva tunela čija imena nije ni znao, ni zapamtio, ali dovoljno duga da u prvom ostavi lice svoje prošlosti, a u drugom stavi lice neizvjesne budućnosti. Kasnije kad je putovao iz jednog u drugi grad, ponovo bi presvlačio svoje lice, tako da mu je, nerijetko mnogo puta po izlasku iz jednog od ovih tunela, prilazio isti kondukter pitajući ga na kojoj je stanici ušao. Samo je M. Skot znao da ne putuje sa ostalima, samo je on putovao između svoja dva lica.

         Gospodin M. Skot bio je mangup čovjek. Budući da je, kao i svaki čovjek, imao srazmjeran odnos mana i vrlina u svom psihosomatskom sklopu, on je jednostavno zapostavio svoje vrline i... Mane nije ukrivao već ih je strasno dijamantski brusio, da je kod očevidaca umjesto podozrenja izazivao divljenje. Na primjer: nije volio da pije, ali je zato pijančio. Jedva je čekao da trezvenost potisne u drugi plan i to je nazivao, ne kao ostali, bježanjem od stvarnosti, već izgrađivanje tehnike unutrašnjeg monologa. Ako bi mu se desio intelektualni lumperaj, to je, po njemu, bilo oslobađanje leksike od posesivne interpunkcije.

          Sudeći po svakodnevnom bavljenju ovom vrstom literature bio je plodan pisac i uz malo sreće, kod izdavača, očekivao je brzu ikonizaciju svog životnog dijela. Gospodin M. Skot iako nije volio piće, volio je sebe u piću i takvog sebe smatrao je jedinim vlasnikom najboljih stranica svoga života. Možda je on umislio i da ne postoji, već da je jednostavno ispao iz stranice nekog romana Dostojevskog, te da je još danas tu da posvjedoči da još nijesu umrle prostitutke-svetice.

          Bio je toliko ubjedljiv da je mogao da preblijedi od svake svoje izgovorene riječi. Znao je nepomično satima da sjedi sa onom ćutnjom koja se nosi samo ulaskom u svetilište. Kasnije je pričao da tim ritualom smanjuje broj pukotina svog nesavršenstva. Šarmantna jeres za koju je ovaj čovjek tvrdio da nije bila nasljedna.

          Poezijom se bavio na više načina, i ni jednim ishodom nije bio zadovoljan. U dobrom raspoloženju, to je nazivao dvojnikovanjem sebe ili nadrastanjem unutrašnjeg svijeta.

          Najčešća pojava njegovog pisanja bilo je domišljanje zamišljenog i tu je otkrivao iznenađujuće rime, neobične i nove asocijacije, koje su se vremenom pokazale kao vrlo uspješna predviđanja njegovog života. Dakle, bilo je tu vidovitosti od koje se istinski mnogo plašio. Tako nastali misaoni i suptilni sklopovi bili su najbolji pokazatelji njegovog talenta, ali su bili nekako previše učeni i izgledali su kao odraz nekog intelektualnog libida. Tom rukopisu smetala je neka sakralna hladnoća i utisak da je pjesnik ostao po strani. Imao je trenutaka boemskih magnovenja, lagane solarne drhtavice, čistih naslada tom bogovinom, ali je kasnijim iščitavanjem, kad se rukopis ohladi, mnogo tog emotivnog balasta odbacivao, i ono što bi mu ostalo ličilo je na strano tijelo, i nije se uklapalo u predstavu sopstvenog poslanja koje ga je tako važnim činilo i tjeralo ka konačnom cilju, gdje je mogao umrijeti bilo kako, samo ne od sopstvene uzaludnosti.                                           

          Uživao je da prepravlja pjesme značajnih i priznatih pjesnika. To je činio na osvetnički način, kao da su oni objavili njegove pjesme i da su ga namjerno uskratili za ono najbitnije da ne kažem najbolje.

          U tim trenucima rvao se sa mjerom njemu dotada nepoznatom, i često je dobijao privid poetske snage koja ga je činila prividnim pobjednikom - upravo zbog nepoznavanja suštine libida, one uzvratne harmonije energija koju su izazivale tuđe pjesme. Brzo i ohlađene glave bježao je od tog nazovimo pirovanja i vraćao se u svoje i tuđa groblja, gdje je uživao da dubokim baritonom govori svoju grobljansku poeziju. Kasnije, kad bi sve duže čekao nadahnuće, u časovima sumnje i očaja govorio bi: Tako sam ja pjevao dok sam bio živ! Volio je da bude vlasnikom tuđih duša iako nije znao ni koliko svoju posjeduje. U tom smislu bio je lažov, jer je iznosio dopadljivu poetsku činjenicu da se za dušin dukat može kupiti čitav svijet.

          Ipak, naivno i pomalo bezazleno, ušao je u tu trgovinu dušama. Raznim plagijatorskim protuvama i skribomanima popravljao je i prepravljao pjesme. U početku je to radio sa osjećanjem pomoći, drugarstva ili pribavljanja harizme u očima ove pjesničke pljeve, ali kasnije im je počeo podmetati tuđe stvaralaštvo i tako mnoge uveo u esnaf plagijatora. Tako je uspio da izvrši prečišćavanje svoje biblioteke i svojih nekadašnjih prijatelja. Ima među njima i akademika ugursuza, značajno nagrađenih vjetrogonja, sijača magle i učina, vlastodržačke banauzije, dobošara, bakanala, profesorske balustrade i raznoraznih lakrdijaša i baguškog soja...

          Kad se gospodin M. Skot zasitio svoje nemoći, a oni njegove pomoći, oprali su tuđe ruke u svojoj krvi, slomili lažni kaleidoskop i razišli se grešni zauvijek...

KRIOGENIČNA GROBNICA

            Knjige čitam polako i sa olovkom...Za takvo čitanje imam dovoljno vremena, jer tako predosjećam da ću dugo živjeti. Svoj hedonizam ranije sam pothranjivao sa ruskim piscima, ali danas je moj hranitelj Mario Vargas Ljosa. Imam bratanca kojeg od milošte zovu Evnuh. Pričao sam mu kako mi u goste dolazi Josif Brodski da mi se žali na jednog crnca, koji ga je deset ipo mjeseci čuvao u jednoj vašingtonskoj ledari, dok mu se nije ostvarila želja da ga sahrane u groblju ostrva San Mikele, blizu Venecije u kojoj je proveo svojih posljednjih sedamnaest zima, i koju je veličanstveno opisao u svojoj knjizi "Vodeni žig".

            Taj crnac, nevrijedan spoljnjeg opisa, po riječima Nobelovca, svakodnevno je za svoje radno vrijeme onanisao uznemiravajući nepoznatu porodicu mrtvih. Za nepunu godinu toliko je prosuo sperme i od nje napravio erotskog leda, da je veoma vidno povećao zapreminu te kriogenične grobnice. Poslije ovulacije, obavezno bi jeo neka jela od planinskog pirinča i morskih trava. Naš nobelovac kaže da mu ni mrtvom na kraj pameti nije padalo da stimuliše svoj ionako zaspali serotonin, i da je bio zadovoljan svojim erotskim apetitom, tako da se ni po cijenu života ne bi mijenjao sa svojim  čuvarem, makar poslije toga večerao i same palačinke u šatou, koje je inače po ličnom priznanju mnogo volio dok je bio živ.

            Kad je umro Brodski, upita me Evnuh?

            Tačno je znao kad će smrt doći po njega. Pošto je završio mnoge sitne poslove, otišao je u kupatilo i istuširao se. U povratku, kroz prozor je pobacao kontaktna sočiva jer mu više nisu bila potrebna ni za fantazije, ni za uzbuđenja, a ni za ovozemaljske insinuacije. Legao je na pod i slušajući muziku Frenka Sinatre ispijao zadnje kapi afrodizijaka kojega je sam spremao od obične vode i semena zlatne ribice koju je godinama sam biserjem hranio. Posljednji put je mislio na majku.