ALOPECIA AREATA
08.12.2006
Probudio se gospodin M. Skot sa blijedom flekom na nekoliko dana neobrijanom licu. Iako je svoj spoljašnji izgled podredio saznanju da mu je malo iliti nimalo potreban, brzo se tog jutra obrijao da bi u paničnom strahu bio na Ti sa nepoznatom bolešću. Sjutradan je primijetio još nekoliko novih vitraž detalja na svom licu i brzim brijanjem pokušavao da ih od sebe i ogledala prikrije. Za nedjelju dana imao je bezbroj pravilnih krugova i kružića i već je bio u halucinantnom strahu od svog konačnog izgleda. Saznao je da je njegov leprozni duh nastanila alopecia areata i da će biti u njenoj milosti ako se ne proširi po kosi, obrvama i ko zna gdje...
U tom periodu upoznao je razne ljude koji su imali iste ili slične probleme i skroz se izgubio u proizvoljnim dijagnozama. Nije išao kod ljekara već je sam proučavao svoju bolest. Posjećivao je jednog starog podgoričkog bricu u večernjim
satima koji mu je poklanjao hiljade uboda običnom opančarskom iglom, zatim mu ta mjesta mazao bijelim lukom i jodom tvrdeći da je u pitanju masnoća kože i da će mu izrasti nova i jača kosa. Gospodin Skot je ćutao i trpio svoju sudbinu. Sve
je znao samo ne notornu činjenicu da je postao kvazi intelektualni opanak. Zatim se pojavio jedan isluženi socijalni radnik, uz to i pijanica, koji je otkrio tajnu njegove patnje i obećao mu sreću. Sledeća kura liječenja sastojala se u pranju kose sa cijeđi od bukovog drveta, mazanjem bolesnih mjesta nekim kisjelinama da bi se uništio crv- kosopas, koji ispod kože jede dlaku.
Gospodin Skot je svaki dan umišljao novu bolest tako da je bolovao od leukemije do sifilisa i svih veneričnih bolesti prisjećajući se gdje ih je i kad mogao zaraditi. Kad je bio mornar na ostrvu Mljetu vodio je ljubav sa ženama koje su imale prelijepa tijela ali ispucale ruke do lakata i noge do koljena kao da su kćeri nekog metuzalemskog drveta. Zbog vjerodostojnosti ovog teksta moram ga odati da je posjećivao seanse nekih budističkih gurua, pa sve do plaćanja ljubavnih usluga od strane maloljetnih ciganki i najsisatijih metresa u najeftinijim velegradskim hotelima. Sad je plaćao danak svom sadomazohističkom žuboru krvi. Zaurlao je od pomisli kad bi ga kojim slučajen sve te žene mogle vidjeti kako noću na svoju sve više zodijačku glavu stavlja svježu magareću balegu. Gospodin Skot se, ipak, s vremena na vrijeme tješio svojim novim motom:”Ipak sebe nijesam mogao izbjeći u ovom životu!”
Kad je izgubio svaku nadu liječio se igrom riječi : Skot kao San muški i kao Sjen ženska, kao samoća mravojeda Salvadora Dalija kojeg je subotom šetao pored Sene. Skot kao skiptar i sin, kao slovo i smiraj, kao samilost i suton, kao stihija i strah, kao slava i smrt. Skot kao “Stranac” i sat, kao sukno i sinfonija, kao studen i sahara, kao Sodomina slika, kao svlak i snijeg...
Skot kao ”Srce tako belo”, kao svjedok i stolica, kao saučesnik i svila, kao Sanktpetersburg, kao svetac i sluh, kao sijeno i svitac, kao smilje i splin, kao svod i sudbina , kao so...Skot kao sestra Belog Anđela, kao Svijet i Sretenje, kao sablastaur i stid, kao samurajeva suza , kao samica i saučesništvo, kao stousti smijeh... Skot kao sugreb i sloboda, kao sanskrit, kao stope. Skot kao S... S kao stud...
Pitam se odakle mi tolika srodnost sa junakom ovih priča, otkuda nam tolika milost da se sa njom svakodnevno obasipamo kad jedan drugom nijesmo namijenjeni. Možda je tajna jedno mandragorino drvo čije korijenje podsjeća na lica naših roditelja. Možda je On jedino što imam, a moglo je biti svačije?
Možda je On ono što nemam, a moglo je biti samo moje? Možda istina , ovako, pod starost prohoda?
Za vrijeme njegovih ludačkih bdenja, ja sam uzimao starinski trebnik i tiho šaputao:
Timotijev kao tišina i tama, kao tren i treperenje, kao tespih i tok, kao talisman i tajna, kao toga i tisovina, kao trag... Timotijev kao tmušta i tma, kao tijelo i tango, tankovita i Ticijan, kao telal i Troja, kao tabu i trousta riječ, kao tuga i terc... Timotijev kao Tvorac i Tantal, kao tačka i taš, kao točak i tok, kao tajac i tuga, kao trina i tar, kao trska i tetrijeb... Timotijev kao trozubac i tron, kao Talmud i talac, kao tifus i teška rima, kao tvrđava i trava, kao trešnje i tinejdžerke, kao troguba riječ, kao tane i tjeme ... Timotijev kao tvorenje, kao tajna i Temenos, kao Titanik i tangenta, kao tocilo i tinta...
Timotijev kao T... T kao tihotvorna glina...
Gospodin Skot i ja rijetko razgovaramo, jedino kad nas savjest pozove. Inače, bogato ćutimo, ubijeđeni da neko drugi vječnosti u goste petama dolazi. Noću zasvijetli sijamski žig...
EUKSINSKA ŠKOLJKA
Kao sasvim mali bio sam, često, zaboravljano dijete. Tada sam, po pričanju onih onih koji su me pronalazili, bio sav umrljan blatom oko usta. Jeo sam zemlju. U to vrijeme, svi su bili zabrinuli, a majka koja me je vodila vračarama, umivala svetom vodicom i pravila mi amajlije, često je plačući šaputala: -Bog se kamenom bacio na mene! Mali Skot je nastavio da jede zemlju tražeći taj božji kamen. Kasnije kad je mali Skot porastao u velikog Skota često je ponavljao jednu pseudo rečenicu: “Svaki dan iznad zemlje, sjajan je dan!”
Docnije, kao đak čitajući Henri Gilberta, kao čitalački brucoš, pojeo sam nekoliko stranica “Robin Huda“, čime sam obogatio svoj neobični jelovnik.
L’art pour l’art ili doslovno umjetnost radi umjetnosti. Želio sam postati piscem i bukvalno sam gutao knjige. Čitajući Egziperijevog “Malog princa” pojeo sam očev šešir, misleći da jedem znijskog cara koji je već progutao slona. U snu sam pojeo Kolodijevog čudesnog lutka - Pinokija, Dikensovog Tvista, Šelijevog Frankenštajna, Sfivtovog Gulivera i čitavu carevinu Blefuksa i mnoge poznate likove iz Bisera dječije književnosti.
Prije nekoliko dana ponovo čitajući Harry Pottera ostao sam gladan. Baš sam se spremao da večeram hogvortskog Velikog inkvizitora Dolores Ambridž, kad u biblioteku uđe moj sin Teofan i zamoli me da mu iz knjige Red feniksa 2 pročitam dvadesetsedmo poglavlje - Kentaur i tužibaba. Znao sam da će pomislitii da sam kanibal ako pojedem njegovu omiljenu knjigu. Kanije sam čitao “Širom otvorenih očiju”, Margerit Jursenar i tužno primijetio da mu ni Nobelovci više ne otvaraju apetit. Izgubio sam još jedno čulo...
Ni sablast među ljudima
ni čovjek među sablastima
Sablastaur sam
najveća mjera samoće...
Ustao sam iza pisaćeg stola, poljubio Puškinov portret i otišao u šetnju pored mora. Ovako možda umiru euksinske školjke...
Dragi brate Tvist,
( pismo prvo)
Sačinjavajući naš tužni rodoslov svakako znaš da svako naše klovnovsko koljeno rodi po jednog nesoja. Ti Adamovi Kaini, ti kariotski izdajice, završavaju metamorfozu u nekom od nas. Znam da si naš razgovor odgodio do grčkih kalenda (do nikad) ili za prvi dan poslije naše smrti. Do tada vježbaćemo kaligrafiju po svojim samoćama. Neko je kriv za ovo kalk srodništvo, za čistu kopiju i slijepo i potpuno imitiranje bratske ljubavi. Možda i ne znaš da postoji kameja-dragi kamen sa ispupčenim likom Momusa-boga klovnova koji na lutkarskom koncu udešava naše živote.
Kao što vidiš, nije me još zahvatila lijenost govora. Tu moju potrebu uvijek si smatrao bespotrebnom i upoređivao je sa jeftinom i vulgarnom artistikom koju si sretao po raznoraznim kafešantanima po zapadnoj Evropi. I poslije svega, sa tobom razgovaram kao sa sebi ravnim. Iako je Havijer Marijas rekao da je sadašnjost nepovjerljiva, ja kršim kodeks Velikih tajnara i nemam namjeru ni jednu tajnu ponijeti sa sobom u krematorijum. Možda ih ti ne možeš prepoznati zbog mog života u vječitoj mladosti.
Svoju djecu smo mnogo voljeli iako je moju rodila Žena bez sna, a tvoju Žena sa plagijatorskim snom... U našoj porodici žene uvijek iskoriste trapavost muške krvi. Ni naša majka nije izuzetak iako će te ta, kao i svaka, istina uvrijediti. Kad sam te prestao voljeti morao sam te zaštititi od svoje mržnje. Kako? Dok sam gladovao i jeo jedva jednom na dan, čitao sam Hanifa Kurješija i Selmana Ruždija i tako zaboravljao na glad; dok sam posuđivao novac kod kojekakvih dilera i zelenaša slušao sam albume Roling Stounsa; dok sam išao u prslim cipelama po andervskim ulicama plesala je Isidora Dankan; dok sam pijan tražio Put, Stazu, Marasmus... bio sam srećan što sam snijeg i padam u pahuljama na krov kuće u kojoj živi moj jedini brat Tvist. Bila je privilegija biti snijeg i zahvatati stvarnost u kojoj ti postojiš.
Ledna tišina. Nemoj putovati prema zaboravu moj brate Tvist!
Putuj prema svetioniku, prema suzama Virdžinije Vulf. Mene je u liku čiča Gliše nacrtao Uroš Toshkovich. Taj portret sam zatvorio u pivsku flašu da sanja grudi mulatkinja dok na sve nas pada paučina.
Tvoj M. Smit
|
