 EN FACE
Gospodin M.Skot mi pokazuje najčitaniju knjigu u Francuskoj 2006. godine. Ushićeno mi priča da je to sažeta i senzualna proza bez ičeg suvišnog i ne prestaje da erotski izgovara naslov knjige „Ni ti, ni ja“, pokazujući mi fotografiju spisateljice Kamij Lorans. Vrišti da je prelijepa, da je mješavina ljubavi i požude, da joj je tijelo ispisano Brajevom azbukom i da samo kao slijepac treba pružiti ruku na njega. Poslije izvjesnog vremena i insistiranja objašnjava mi da knjiga nije za ponovno čitanje, da mi je ne može posuditi, jer ju je nekoliko puta ispravljao unoseći u nju svoj orgazam i da miriše na mošus. Od tog trenutka, shvatio sam da svoju prvu jutarnju kafu ne ispijam sam, i da u mojoj biblioteci moje knjige čita i perverzni dvojnik.
Gospodin M.Skot napušta svoju elektronsku prepisku i prilazi mi sa najčistijim notama svog smijeha. Saopštava mi da bi Alenu Pokaru za knjigu „Beleške opsednutog“ dodelio Nobela ili Gonkura. Predlaže mi da osnujemo NVO „Muvam, gruvam i oduvam“. Za sebe uzima umjetničko ime Marten, zanimanje - erotski gonič, a meni predlaže da budem seksualni metronom. Poslije kratke rasprave diže ruke od mene, prigovarajući mi da samo pošteni muževi čitaju Dzemsa Džojsa. U rukama sam držao Džojsovu fotografiju sa licem u anfasu i knjigu „Pisma Nori“. Ćelavi Marten se udaljavao sa ljutitim licem u en profilu.
U groblju je carovala afonija... Tu bezglasnost narušavala je potpuna i jezgrovita misao gospodina Skota. Pitao se zašto on ne bi bio jedini leš u ovom groblju kome bi pred smrt ubrizgali kao agens ili pokretnu silu ili afrodizijak, i zatim ga prepustili zagrobnoj afekciji. Možda bi ga mogli liječiti onako mrtvog nekim novim aeroterapijama, sve dok njegov leš ne bi progovorio u tim zračnim kupkama. Znao je da agnosticizam, to idealističko filozofsko učenje, tvrdi da nema ničeg što se ne bi dalo spoznati, pa treba samo prirodne sile potčiniti mrtvom čovjeku, makar samo zato što je on to želio dok je bio živ. Možda bi tom vrstom aglutinacije napisao neku pjesmu koju nije mogao uhvatiti za života. Pošto je prestao da filozofski halucinira, iz jednog dubokog džepa legionarske vjetrovke izvukao je knjigu Džemsa Džojsa „Pisma Nori“ (Barnakl, koja mu je izašla na prvi sastanak 16. juna 1950. godine, što će kasnije biti ovjekovječeno kao datum radnje Uliksa, a tada je mali Skot imao dva mjeseca i 14 dana...). Ugledao je svoju smrt sa licem u anfasu i promucao Džojsovu udvaračku rečenicu:
...Drugima sam davao svoj ponos i radost. Tebi dajem svoj grijeh, ludost, slabost i tugu.
Smrt se udaljila sa licem u en profil, a M.Skot je već listao knjigu Simon De Bovoar „Slomljena žena“. Čitaće je u donjem vešu... Plašim se!
* * * * *
U čast milionitog Lažnog poljubca kojeg je primio za svoj rodendan i Dana oslobodenja grada u kojem živi, M.Skot je napisao svoje dvije rock’n’roll pjesme:
DVIJE TAŠTE I POLA ZETA
Imam dvije tašte
Jedna je mrtva
Druga se još vaćari sa rentgenskim zracima
Griješite:
Nijesu moju ženu rodile dvije majke
Pogađate:
Ženio sam se jednom
i još jednom
U boljim sam odnosima sa onom što me
nije podnosila
dok je bila živa
Po njenoj ljubavi
(prema meni)
raste trava i ljekovito bilje
Ponekad tako zaljubljen u svoje dvije
(po)mame
naručim pivo
hladno kao taština duša!
PROVINCIJA
Volim provinciju
Tamo sam macho
Tamo mogu poševiti svako zimzeleno drvo
Tamo na jedan šteker palim čitav kosmos
U jednoj džezvi skuvam svoje more
Svoja sam bitanga
pod svojim donkihoterijskim nebom
Ja sam antikvar
Po vokaciji zaborav
Trudim se da ništa ne pamtim
kako bih i dalje
volio život i provinciju
Arhiva kolumni:
BATLER
SKOTOVA ABECEDA
INTIMA
TABU
ALOPECIA AREATA
MAGNA KARTA
|
