TURSKA TURNEJA – BURSA
Evo me ponovo, dragi moji, ovoga puta nešto lakši za nekih tri – četiri kamenčića koje su mi doktori u Kliničkom centru u Ljubljani izvadili iz desnog bubrega. Poenta te operacije ili tih operacija, jer ih je bilo tačno tri, da sam prvi put posle nekih četrdesetak godina doživio novu operaciju. Prva je bila neđe kad sam imao šest godina u titogradskoj bolnici Kruševac. Zaradio sam bruh skačući po katunu na Komovima i nešto kasnije sam operisao krajnike. To su bila moja jedina bolnička iskustva (operaciona) do ovog marta. I poslije svih tih godina, poslije jedne stresne utakmice dospjeh ekspresno u bolnicu i operacijsku salu.
Na sreću, sve se uspješno završilo i ponovo sam u trenerskom sedlu u kojem sam 14. aprila 2009. napunio tačno trideset godina na toj užarenoj klupi.
Uprkos teškoćama, u bolnici sam imao puno vremena da razmišljam o svemu i svačemu i u društvu ljudi u bolničkoj sobi od kojih jednom hvale noge, drugom bubreg, treći ima šećernu bolest, shvatih kako i sam premalo vodim računa o svom zdravlju, i poslije tih teških psihičkih scena odlučih da se manje nerviram i naravno više vodim računa o svom zdravlju. Uprkos svojoj vitalnosti, nijesam više u cvijetu mladosti. To je teško priznati, ali emšo nikad ne vara.
Pa, ipak, svaka škola se plaća, a ova se srećno završila.
Moje današnje pisanje vezano je za košarkašku turneju u Turskoj, u jesen 1985. godine. Tadašnji predsjednik turskog košarkaškog saveza bio je porijeklom iz okoline Bara i mi smo preko tadašnjeg funkcionera Jusufa Bibezića, koji ga je poznavao, uhvatili vezu (kod nas se ništa bez veze i ne može), i stigli u Tursku.
Bili smo gosti košarkaškog kluba “Tofaš” iz Burse, kojeg je sponzorisala istoimena fabrika automobila. Ta fabrika je radila automobile u kooperaciji sa torinskim “FIAT”om. Bursa je bila mjesto svile i prestonica otomanskog imperija, kad su u današnjem Istanbulu vladali vizantijski carevi. Putovanje avionom do Istanbula, a onda autobusom nekih sedam sati po nezapamćenoj vrućini ili tačnije reći sparini. Autobus predpotopski, sa jednim frižiderom iz kojeg smo brzinom vjetra praznili flaše vode, da ih je na kraju falilo, pa jedva preživjesmo. Pod utiskom istorijskih činjenica da su Turci vladali Crnom Gorom 492 godine, sa nekim čudnim osjećajem potištenosti i skepse, krenuli smo prema Turskoj. Meni je to bio prvi susret sa tom ogromnom zemljom, ali kasnije sam više puta obilazio Bosfor i Dardanele i divio se ljepotama Otomanskog Carstva, odnosno onome što je ostalo od njega. Dakle, bio sam skeptik, ali kad smo stigli u Bursu shvatio sam da tamo ljudi puno ulažu u turizam i razvoj svojih gradova. Smješteni smo bili u prelijepom privatnom hotelu. Odmah sam bio iznenađen da skoro cijelo osoblje tečno govori engleski jezik, dok se to za našu ekspediciju nije moglo reći, tako da smo nas par na čelu sa našim vođom puta, Mamom Alkovićem, često prevodili i najbanalnije potrebe pojedinaca iz naše ekspedicije.
Na turniru je učestvovalo šest ekipa, ali o rezultatima neću pisati. Želim vam reći da su, pored domaćina “Tofaša”, na tom turniru učestvovale i turske ekipe “Bešiktaš”, “Galatasaraj”, “Fenerbahče”, današnji grčki šampion “Panatenaikos” i “Mornar”. Reći ću da je tada grčka košarka bila u povoju i da smo na tom turniru deklasirali “Panatenaikos”, a proći će mnogo vjekova da se to ponovo desi. Ipak, to ostaje zapisano u istoriji našeg kluba.
 Pričaću par dogodovština sa ove turneje. Prva se dogodila druge večeri po dolasku u Bursu, dok smo šetali po lokalnim trgovima. Bursa je u azijskom dijelu Turske i svaki telefonski poziv u naš Bar odnio bi pola imanja koje imam u Bezjovu. Bijah freško oženjen i svaka riječ sa voljenom ženom bila je tada zlata vrijedna. Pričajući tako, jedan od nas uđe u govornicu na trgu i ubaci dva jugo dinara, pa poče da okreće brojeve Crne Gore. Kad, vidi čuda, veza se uspostavila i čovjek progovori par riječi. Naravno, mi smo mislili da se on zeza sa nama i nijesmo vjerovali u to. Počesmo po džepovima tražiti sitne pare i napadosmo govornicu u centru Burse. Ispričasmo se sa svojima u okvirima svojih mogućnosti i izlazili iz govornice mrtvi od smijeha. Ko će pomisliti da takvo nešto može uspjeti. I uspjelo je, ali samo te noći, jer već sjutradan bravica na telefonskom aparatu u toj govornici promijenjena, pa smo prikupljeni novac od članova naše ekspedicije morali vratiti pravim vlasnicima. Bila je to jako smiješna scena, kad smo posle večere masovno šprintali prema govornici u centru grada.
Naravno, trebalo je naći drugi način kako čuti glas najdražih u Baru, pa sam se poslužio lukavstvom koje mi, gledajući sa ove distance, ne služi na čast, ali moram i ovu tajnu podijeliti s vama. Kao i svaka barska “ljapa”, iskoristio sam svoje znanje engleskog jezika i svakog dana, dok su košarkaši išli na obavezan dnevni odmor, negdje oko tri, silazio sam na recepciju i razgovarao sa prelijepom recepcionerkom Binjur, koja je studirala u Lionu, a u tom hotelu je bila na praksi. Padajući u nesvijest od njene ljepote, rekoh joj jednom - da li bi ona htjela doći kod mene u Crnu Goru, jer mi je toliko lijepa i simpatična da bih je rado vidio u svom domu. I prelijepa Turkinja se upecala. Objasnio sam joj da bih joj morao rezervisati kartu preko mog prijatelja koji radi u JAT-u par mjeseci ranije, jer je tolika gužva da to jednostavno moram uraditi baš sad. Odmah mi je dala telefon sa recepcije i ja sam pozvao Vesnu. Kad sam se javljao na telefon, često sam govorio engleski, jer sam pitao prelijepu recepcionerku kad bi mogla doći u Crnu Goru. Vesni ništa nije bilo jasno i kad sam joj objašnjavao kako zovem iz daleke Burse nije vjerovala. Negdje oko Nove godine, tek kad sam dobio razglednicu od prelijepe Binjur, samo me je pogledala i rekla da nijesam normalan. Ne ponosim se ni danas ovim činom, ali morao sam se snalaziti. Znam da vas interesuje šta je poslije bilo, pa moram reći da sam se izvinio mladoj dami i objasnio joj da nijesam baš normalan.
Treći slučaj, ako ne brojim svakonoćno gledanje turskih plesova u noćnom klubu našeg hotela koje je organizovao vođa puta Mamo Alković, bio je slučaj sa braćom Čarapić i turskim novinarima. Naime, tadašnji fudbalski klub “Bursa” igrao je utakmicu nekog evropskog kupa sa slavnim “Ajaksom” iz Amsterdama, u kojem su igrali fantastični fudbaleri: Van Basten, braća Kuman, Rajkard…
Naš tim se spremao da ide na jednu od utakmica ovog turnira i svi igrači su bili u trenerkama, u holu našeg hotela. Kad, odjednom, pojavi se na vratima gomila turskih novinara, vičući: “Ajaks, Ajaks”. Mi, kao mi, prihvatismo foru i na njihovu molbu da im poziramo za novine, skupismo se u holu i počeše da škljocaju blicevi. Mrtvi od smijeha nijesmo ih se oslobodili petnaest minuta. Kad su pitali neki od njih za Van Bastena, Mamo Alković lagano pokaza na starijega od braće Čarapić, Rajka. Čapo se lagano namjesti i poče da pozira zainteresovanim novinarima.
Drugi su pitali za braću Kuman. Opet je Mamo imao rešenje tako da su Ranko i Rajko, onako zagrljeni, napravili par fotografija za vječnu uspomenu prisutnih novinara.
No, ipak neko iz vođstva im je na kraju objasnio da je “Ajaks” u nekom drugom hotelu, tako da su novinari otrčali u gradsku gužvu, ne osvrćući se na našu barsku šalu. Bila su to vremena ludosti, kojima nikad nije bilo kraja. To bi bilo sve za danas od čovjeka bez kamenja u bubrezima, sa ponekim nostalgičnim u srcu i duši.
Ostajte mi u zdravlju i veselju dragi moji Barani širom ove prelijepe planete, koju će ova recesija možda poslati na pravi kolosjek poštenja i časti. Samo da ta čast ne bude kao ona moja sa prelijepom Binjur. I danas me je sramota zbog toga. Ali, što je govorila moja baba Milosava: “Ne bilo ti veće sramote, moj sine”. A moja baba je bila mudra žena i morao sam joj vjerovati…
24. april 2009. godine.
Svako dobro, Peđa Milović iz Slovenije.
|
