TURNEJA PO NJEMAČKOJ
Početak nove godine, ona stara je nečujno iscurila, a svi smo se o svom jadu zabavili šta će nam donijeti ova 2009. Prijetnje sa svakih strana i narod se uspaničio, čak i u ovim kao stabilnim evropskim zemljama. Kad ne ide privredi, teško će ići i sportskim klubovima. Treba se snaći i negdje dugoročno uhljebiti dok ovo čudo prođe. Život trenera zavisi od mnogo faktora, a najčešće od dobijene ili izgubljene utakmice. Jednu utakmicu koju sam morao dobiti sinoć izgubih, ali košarka je samo igra, pa sam taj automatizam preživljavanja poraza već odavno naučio. Pa, zar je malo trideset trenerskih sezona i to bez prestanka. Na sinoćnjoj utakmici sretoh čovjeka-mladića koji jako voli Bar, iako je rođeni Podgoričanin. Nekadašnji igrač “Mornara”, “Budućnosti”, “Partizana”, “Sloge” iz Kraljeva, u ovoj sezoni igra u Sloveniji i to veoma dobro. Riječ je o Luki Sjekloći. Raspričasmo se o Baru i - naravno - sjetne, nostalgične duše rastadoše se u ranim jutarnjim časovima. Taj naš Bar ima dušu i puno dobrih ljudi, koji će sada u ovoj recesiji, nadam se ,iskreno ponovo doći do izražaja. Ovi drugi će morati malo više raditi na terenu da stečeni “ugled” ne pokvare. Dakle, ponovo u lomine Skadarskog i ostalih jezera.
Moja današnja tema je iz 1985. godine. Prelistavajući svoje dnevnike naiđoh na pisanje o turneji košarkaša “Mornara” po Sjevernoj Bavarskoj u Njemačkoj. Najzaslužniji čovjek za realizaciju te turneje bio je još jedan pravi zaljubljenik u Bar i cijelu Crnu Goru - gospodin Ljubo Dabović. Čovjek koji već decenijama pomaže Barane i Crnogorce po Njemačkoj. Dovoljno je u tom dijelu Njemačke reći njegovo ime, i sva vrata su odmah otvorena. Na Ljubov poziv i kluba naših radnika “Rudi Čajavec” iz Nirnberga, naš klub se našao u Njemačkoj od 06. do 12. maja te 1985. godine. Odigrali smo tri utakmice protiv njemačkih ekipa i visoko pobijedili, čak i jednu utakmicu protiv američke vojske. Tu utakmicu smo takođe dobili, ali puno teže nego prethodne tri i sa puno manjom razlikom.
Polazak iz Bara autobusom “Autoboke” iz Kotora i poslije desetočasovnog putovanja putevima NOB-a stigosmo u Maribor, gdje smo i prespavali. Samnom u sobi bio je te noći na žalost pokojni Jusuf Bibezić, dugogodišnji predsjednik Rukometnog kluba “Mornar” i predsjednik Opštinskog suda u Baru. On je išao s nama kao predstavnik Opštine. U kasnim večernjim satima uživao sam u njegovom čitanju već pripremljenog govora pred ogledalom u našoj sobi. Za susrete sa njemačkim opštinama trebalo je pripremiti prigodan govor.
Kao što pretpostavljate iz mog pisanja, na toj turneji ja sam bio prvi trener, iako sam tada imao samo 25 godina. Više od pola ekipe starije od mene, a moram Vam u povjerenju reći da sam se o jadu zabavio vodeći tu ekipu, jer - vjerovatno pretpostavljate - problem je bio moj autoritet. Prava je sreća da je tada Njemačka košarka bila u povoju, tako da smo sve protivnike prosto rečeno pregazili.
Kao pojačanje našem timu, išao je tadašnji igrač “Budućnosti” iz Titograda, danas ugledni trener vodećeg crnogorskog prvoligaša KK ”Danilovgrad”, Nikola Njaro Milatović. Na putu do Njemačke, u autobusu su igrači i uprava kluba igrali karte, orila se pjesma iz zadnjih sjedišta i vrijeme je jednostavno proletjelo.
 Na prvoj utakmici protiv KK “CVJM Erlangen” pobijedili smo rezultatom 125:73. Mislim da je teško bilo što komentarisati, jer rezultat govori sve. U tom gradu smo i prespavali poslije večere u klubu naših radnika. U stvari, u svakom gradu smo bili u klubu različitih nacionalnosti. Drugu utakmicu igrali smo protiv KK “Post Sv Nirnberg” i visoko pobijedili rezultatom 102:60. I na toj utakmici svega je bilo osim košarke, bar što se tiče njemačke ekipe. U trećoj utakmici protiv KK “Tsv Ansbach” pobijedili smo rezultatom 107:87 i taj tim nam je pružio nešto jači otpor, prije svega zahvaljujući nekadašnjem igraču “Zadra” Fabuliću.
Poslije te utakmice, rukovodstvo kluba i ja posjetili smo dom gospodina Ljuba Dabovića u kojem se osjećala sva toplina i nostalgija za našim Barom. Evociranje uspomena iz mladosti napravili su atmosferu kao da smo tog trena bili na pristanskoj plaži, na Starobarskoj pijaci ili u kafani kod Oma.
Posljednjeg dana naše turneje čekala nas je najteža utakmica protiv “US ARMY” iz Firta. Bilo je jako interesantno uću u američku vojnu bazu uz milion kontrola. Naravno, na svim ovim utakmicama mi smo imali podršku naših navijača koji su mahali zastavama (tada trobojkama, jer je bila Jugoslavija). Takođe, u tu vojnu bazu su Ameri pustili desetak naših navijača, tako da nijesmo bili prepušteni velesili na milost i nemilost. Počela je utakmica, marinci ko marinci , ne predaju se do smrti. Možda su dvojica od njih imali blizu dva metra, ali su dobošali i udarali po nama kao da su imali po 2,20. Naravno, njihove sudije iz baze puštali su nekontrolisanu agresivnost do besvijesti, kao da će poslije eventualne pobjede nad tamo nekim komunistima iz Crne Gore dobiti unaprijeđenje. Posebna meta agresivnih marinaca je bio naš centar Ljubo Vujačić, pretpostavljam zbog velike brade, jer ih je podsjećao na ruskog pisca Maksima Gorkog, a poznato je da oni nikad nijesu voljeli “baćuške”. Međutim, Ljubo nije bio iz Rusije, nego iz ravne Zete, a engleski mu baš i nije nešto išao da ga zamoli da ga više ne udara, pa se u jednom trenutku okrenuo prema puno nižem Ameru od sebe i lagano ga patosirao. Amer je legao, ali ostali su krenuli prema nama želeći da nam pokažu sve čari borilačkih vještina. Ipak, kad je došao k sebi, najagresivniji je bio baš nokautirani marinac. Gledao sam u svom vijeku da se ljudi naljute i izobliče svoju facu, ali tako nešto još nijesam vidio. Baš zbog toga se i svježe sjećam ovog događaja. Na terenu je zavladala neopisiva gužva, utrčali su naši navijači, ali dugo vremena se nije stišalo. Naravno, sudije su se sjetile da isključe ratoborne košarkaše. Američki marinac je i nakon pola sata nekoliko puta ustajao s klupe i kretao prema nama da se obračuna s Ljubom, a naši su mu govorili, ono po Barski: “Pušti ga Ljubo, vidiš li da je tršen”.
Na kraju, uz puno sreće dobismo i ovu četvrtu utakmicu rezultatom 105:103. Naveče smo bili gosti našeg radničkog kluba i posebnu čast su doživjeli naši radnici kad su im u goste došli i američki marinci sa svojim porodicama. To je bilo prvi put od postojanja našeg kluba, a vjerujem i posljednji, s obzirom da smo mi okrenuti majčici Rusiji, da su Ameri kročili u jedan jugoslovenski klub.
Eto, to su bile moje prve međunarodne pobjede, a kako mi je bilo - to samo ja znam. Svi igrači stariji od mene i niko me ne tretira ni za suvu šljivu, ali eto preživjeh i to. Tu turneju pamtim i po našem vodiču Mićkoviću iz mog sela Bezjova, kojeg je Ljubo bio odredio da nam bude pri ruci dok smo u Njemačkoj. Nekoliko puta se moglo dogoditi da se naš autobus sudari s kakvim vozilom u njemačkim gradovima, jer je naš vodič zaboravio dugo živeći u Njemačkoj, koje je lijevo, a koje desno. Tako da je nekoliko puta rekao šofer “idi lijevo”, a mislio je da je to desno, dok to nijesmo ukapirali poslije nekoliko potencijalnih sudara. Posebno mi je ostalo u sjećanju njegovo oblačenje. Bio je obučen u kaubojske čizme, na glavi kaubojski šešir, a na sebi ona tunika kao Old Šetrhend u filmu “Vinetu”.
Neki dan kasnije, na poziv našeg radničkog kluba “Rudi Čajavec” iz Nirnberga, povodom proslave Dana mladosti i Majskih susreta, došla je delagacija iz Bara na čelu sa predsjednikom našeg košarkaškog kluba Veljom Vlahovićem, predsjednikom SO Bar Čedom Ratkovićem i sekretarom naše opštine Jusufom Kalamperovićem. Sa predstavnicima kluba “Rudi Čajavec” su vodili razgovore o mogućoj društvenoj i sportskoj saradnji.
Ovog ljeta gledao sam emisiju na našoj televiziji o neumornom Ljubu Daboviću i njegovom entuzijazmu, te o tome kako pomaže svom voljenom gradu. Kad mi je te 1985. godine u svom domu govorio o nostalgiji za Barom nijesam baš sve u potpunosti razumio, ali danas kad već 20 godina živim van mog Bara, sve razumijem itekako. Ponovo brojim dane kad ću prošetati mojom Topolicom.
Do mog sljedećeg javljanja želim Vam svako dobro, dragi moji Barani širom bijelog svijeta.
Vaš Peđa Milović
|
