PREDRAG MILOVIĆ, košarkaški trener

TRENERI ZA RAZVOJ BARSKE KOŠARKE

Završih svoju 29-tu trenersku sezonu. Kad malo bolje razmislim, biti 29 godina u pogonu bez neke veće pauze nije mala stvar. Košarka je prelijep sport, ali ta ljepota krije u sebi more neprospavanih noći, stresnih situacija i vječite borbe za egzistencijom. Ponekad žalim što ne završih Pravni fakultet, pa da se riješim tih neprospavanih noći. Ali, to me drži nekih par dana, pa ponovo kao đak-prvak sa neviđenim elanom i entuzijazmom krećem prema svim dvoranama ovog svijeta. Kroz taj divni sport upoznao sam milione dobrih ljudi, a bilo je i onih drugih koji nijesu tema mojih kolumni. Ipak, i takva vrsta ljudi me uvijek motiviše da se ne predajem, da ipak potvrdim teoriju da se poštenim radom, iskrenim i kulturnim ponašanjem može daleko dogurati i takođe biti uspješan, bez prečica, bez kumara, burazera ili drugih aktivnosti koje često nemaju veze sa moralom i načelima fair-playa. Teoriju potvrđuju moji bivši i sadašnji košarkaši, čija su mi vrata uvijek širom otvorena na bilo kojem kraju svijeta. (Mada ima manji broj košarkaša koje sam trenirao i koji su se takođe dobro uklopili u ovaj proces tranzicije, pa baš tim prečicama stižu do trenutnih uspjeha - ne samo u košarci, nego i u drugim oblastima života). Vjerujte mi na riječ - ti su uspjesi kratkog daha, a zalutali pojedinci će se, prije ili kasnije, vratiti osnovama koje su baš od mene učili. Osnovama čojstva i junaštva.

Moje današnje pisanje je vezano za ljude koji su svojim radom doprinijeli razvoju košarke u Baru u njenom najranijem periodu, i svojim radom omogućili da košarka živi od 1974. godine. Omogućili da se košarkaški klub "Mornar" izgradi u jedan moderan klub kao što je danas.

Ispred mene, moja prva košarkaška sveska iz davne 1980. godine. U njoj sam napisao sve trenere koje smo imali u tom periodu od 1974. do te 1980. Nijesu to bili samo naši stalni treneri, nego i ljudi koji su u neku ruku bili povezani sa Barom i košarkom u njemu. Bilo je tu ljudi koji su dolazili na ljetovanje i u ljetnjim mjesecima pomagali jednoj talentovanoj ekipi da ugleda sunce moderne košarke. Zbog jednog od takvih ljudi i sam sam se zaljubio u trenerski posao - i postao trener. Ime tog čovjeka je Božidar Maljković.

No, ići ću redom. O mladim i talentovanim barskim gimnazijalcima govorilo se širom bivše Juge više nego što smo i sami mislili. O Slobu Petroviću koji je bio prvi trener "Gimnazijalca" pisao sam u mojim prethodnim kolumnama. Profesoricu Branku Korać pominjao sam u svim pričama razvoja ženske i muške košarke, ali mi se čini niti približno koliko je zaslužila. Po dolasku u Bar, jedan mladi profesor fizičkog vaspitanja preuzeo je u nekoliko navrata u ruke košarkaše "Mladosti". Riječ je o Ljubu Skokoviću, koji je tih ranih sedamdesetih bio naš trener. Došao je iz Arilja ili Užičke Požege, i odlučio da ostane u lučkom gradu. O pomoći njegove žene Katice u razvoju jedne od najtalentovanijih generacija barske košarke pisao sam u jednom od prethodnih nastavaka. Ljubo je nekoliko puta dolazio i odlazio sa kormila kluba, ali je neosporno da je imao veliki udio u stvaranju košarke u Baru. Poslije njega je došao čovjek apsolutnog autoriteta, ali se nije dugo zadržao, jer je i tada bio problem biti autoritet pojedinim samoupravljačima. Riječ je o Tomu Nediću, jednom od legendi ivangradske i crnogorske košarke. Na mene je ostavio jako dobar utisak, jer smo kod njega svi bili ravnopravni i nije dijelio ljude na zvijezde i obične smrtnike. Moram reći da mi je to bio prvi susret sa apsolutnim autoritetom u košarci. Na žalost, Tomo već dugi niz godina nije među živima, ali je njegov rad ostao u pamćenju poštenih ljudi u Baru. Zamijenio ga je jedno kratko vrijeme naš bivši igrač Dragan Stojović, koji je kasnije preuzeo ženski tim.

Naši ljetnji treneri dolazili su iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Čovjek od kojeg sam puno naučio o košarci bio je Bratislav Đorđević, tadašnji trener "Crvene Zvezde", otac popularnog Saše Đorđevića. Po mojoj skromnoj ocjeni, Saša je najbolji igrač u istoriji jugo-košarke. Sjećam se koliko je Saša samo odradio treninga sa nama u sali Gimnazije "Niko Rolović". Ne pomenuti Nikolu Vujovića iz Kruševca koji nas je takođe ljeti trenirao, bio bi grijeh. Normalno, tu je tadašnji trener mlađih kategorija u KK "Partizan Beograd" Predrag Živojinović – Penja, koji je služio vojsku u garnizonu na Biskupadi, i u popodnevnim časovima bio naš trener.

Od tadašnjeg selektora juniora i kadeta Jugoslavije puno smo naučili u Baru. On je dolazio u Bar nekoliko puta, tj. kad god bi ga pozvali. Sve njegove treninge vrijedno sam bilježio i danas  ih imam u svojoj evidenciji. Dolazak Luke Stančića bio je izazvan time što smo u našim redovima imali i reprezentativca Miodraga Dragana Otaševića.

I onda nas je jednog dana u Baru ogrijalo sunce. S obzirom da je Bratislav Đorđević bio oduševljen našim talentom, sledećeg ljeta je poslao svog prvog pomoćnika da vidi to čudo od mladosti, i da nam pomogne da se domognemo Druge lige. Ime tog čovjeka upisano je zlatnim slovima u moje sjećanje. Svojim radom širom Evrope potvrdio je svoj kvalitet, a nama koji smo radili s njim daje posebnu čast da smo bili u društvu takvog čovjeka. Riječ je o Božidaru Maljkoviću, koji je kod nas u Baru boravio oko dva mjeseca. Za to vrijeme smo toliko napredovali da sam imao osjećaj da smo prije trenirali neki drugi sport. Božo je tog ljeta došao sa specijalizacije iz Amerike. Imao sam posebnu čast da se družim s njim, jer je boravio u hotelu "Agava", a pošto sam živio naspram "Agave2 u ulici Branka Čalovića, blizina hotela je učinila da se jednostavno "zaljubim" u tog čovjeka. Tada je Božo imao jedva 28 godina. Pun humora, discipline, rada, principijelnosti. Jedina ideja u tom trenutku mi je bila da postanem trener kao on. Normalno, teško bih se ja sa Božom družio da nije bilo Raja Ćalasana koji je po cijeli dan bio sa njim. Pošto sam ja u tom vremenu bio Rajov i Kekov "privjezak", i sam sam bio svakodnevno u društvu tog sjajnog čovjeka. I eto, da nije bilo tih bliskih susreta sa Božom, vjerovatno bih danas bio diplomirani pravnik, bez stranačkog opredjeljenja, i pitanje je da li bih košarku uopšte gledao, pa makar kao navijač. Božo je bio na onoj istorijskoj utakmici, majstorici između nas i "Sutjeske" iz Nikšića, ali ga u onoj kolumni nisam pominjao da ne bih degradirao rezultat trenera koji nas je preuzeo po odlasku Boža Maljkovića iz Bara.

U Drugoj ligi nas je vodio trener došao iz Višegrada, a porijeklom iz Kolašina - Rajko Bojić. Stigla su loše odabrana pojačanja u naš tim i rezultat je bio primjeran tome. Rajko se nije dugo zadržao u Baru, ali moram priznati da sam njemu bio prvi put u svom životu pomoćnik, jer sam posle ljekarskih pregleda u Beogradu morao zauvijek napustiti košarku. Naime, pregledom je utvrđeno da imam slabo srce i da je opasno nastaviti sa aktivnim igranjem košarke. To da imam toplo i osjećajno srce znam od rođenja, ali da bi mi to moglo škoditi - nisam razmišljao. Kada sam napustio aktivno igranje košarke, bio je to za mene jedan od najtežih dana u životu. Nijesam danima mogao doći k sebi. Naravno da tada nisam vjerovao da sam zbog slabosti srca napustio košarku. Vjerovao sam da sam to doživio zbog dugog jezika, jer sam se bunio kod trenera što puno manje igram od pridošlih pojačanja. Činilo mi se da sam puno bolji igrač od njih.

Negdje oko zemljotresa u naš klub je stigao pomoćni trener Bogdana Tanjevića iz KK "Bosna Sarajevo" - Draško Prodanović. Odličan trener i čovjek. Koliko je godina od tada prošlo, znaćete kad Vam kažem da je Draško prije dvije godine trenirao mog sina Sava u Kelnu. Ovo za Draška Vam pričam jer je Draško onog zemljotresnog jutra 15. aprila 1979. godine bio jedan od stanovnika srušenog hotela "Agava". Kad je počeo hotel da se ruši, Draško je skočio sa drugog sprata i ostao živ. Prilikom svakog našeg susreta o tom događaju redovno pričamo.

Pored Draška, bilo je još par trenera iz Bara na našoj klupi, koji su bili prelazno rešenje, i u povjerenju Vam moram reći da nijesu imali baš nikakve veze sa košarkom. Jedan je bio fudbalska legenda, a drugog smo samo zapamtili po tome što je jednom prilikom rekao našem centru umjesto "spusti se na posta" - "spusti se na postera".

Ma, bilo je toga u istoriji naše košarke, a pošto me Željko čeka k'o zapeta puška završavam i ovo pisanje.

Dragi moji Barani širom planete, želim Vam svako dobro, a kolege kolumniste sa Barinfa upozoravam da je vrijeme da ponešto napišu kako ne bih samo ja pisao na ovom sajtu. Inače, ako ovako nastavim ispasće da sam privatizovao mjesto za kolumne.

Srdačan pozdrav iz Slovenije,