SVE NAŠE DVORANE
“I čudim se suncu kako može zaći, kad ljepote ove nigdje neće naći”
( Ljuba Nenadović o Boki Kotorskoj)
Prošli su dani, nedjelje i mjeseci da ponovo napišem par redaka iz svojih sjećanje, davnih ili sadašnjih. Iznenada, par dana pred Novu godinu posjetih naš Bar. Okupan suncem sijao je na ovoj planeti zvanoj Zemlja. Moj dolazak, u stvari bio je bijeg iz Slovenije, Postojne koja je tih dana bila okovana ledom. Pa, gdje ćeš pobjeći nego kući. O toj dilemi gdje mi je stvarno kuća i dom, već sam Vam pisao i, naravno, ako Vas interesuje tu dilemu uprkos životu u jednoj uređenoj, čistoj državi, bez previše “đipova”, kumara i burazera, još uvijek nijesam riješio.
Kad se ukaže Debeli Brijeg, srce zatreperi, na Kufinu zaigra one najljepše nostalgične pjesme “Katapulta” i Gule, ali kad prođem Crvenu plažu, moje srce lupa u ritmu tam-tama kroz noć i taj ritam danima ne prestaje.
Izljubim se i ispozdravljam sa meni dragim ljudima i pravim istinskim prijateljima, i ta sreća traje nekih desetak dana. Onda nastaje realnost. Šta bih ja u mom Baru mogao raditi, pa ne samo ja nego desetine drugih Barana s kojima preko raznih chatova i neta razgovaram. Otišli su iz Bara prije desetak i više godina, da potraže svoju sreću u tuđini, ali tuđina je tuđina. Moja baba je govorila da od tuđega tuga bije.
Posao kojim se ja bavim već odavno je zauzet i kontrolisan da se što dobro ne dogodi i, naravno, golubovi prevrtači su se vratili svom jatu. I sasvim je logično - mi, pravi zaljubljenici u Crnu Goru, pored onih što poslije Brodareva mijenjaju kapu, nemamo šansi da nešto napravimo za grad u kome smo odrasli i veći dio svog života poklonili. Ipak, moja nada nikad ne umire, jer nije svačija gorjela do zore, kaže stara mudra izreka. Od izreka se ne živi, nego samo hrani sujeta i neopisiva nostalgija da će jednom biti bolje. Bojim se da ja i moja generacija to nećemo dočekati.
Bar, sav u sjaju one otkačene prirodnosti ljudi koju čovjek ne može često doživjeti i sresti. Ponosan sam što je moj grad baš takav. Čak ni iznenadni kvar mog automobila nije mogao pokvariti raspoloženje prilikom susreta sa dobrim barskim ljudima: Krečo, Miško, Šule, Bobo, Pritka, Furo, Soćo, ma mogao bih još puno toga nabrajati, jer vjerujte mi na riječ - u Baru ima još puno, puno dobrih ljudi. U našem Baru.
 Moja današnja tema je nastala pod neopisivim impresijama prilikom noćnog dolaska iz Slovenije u Bar. Prolazeći Bulevarom, dah mi je zastao gledajući novu sportsku dvoranu. Nevjerovatno lijepo zdanje. Posebno sam oduševljen što nije dobila ime po nekom heroju ovih tranzicijskih ratova, nego po mjestu našeg zajedničkog stasavanja. Tu, prije svega, mislim na originalne i rođene Barane. Generacije sportista, a posebno košarkaša, dočekale su taj dan, da u ovakvoj dvorani gledaju utakmice sadašnjih i budućih generacija.
A sjećam se kad je u Baru bila jedna, jedina dvorana. Davne 1971. išli smo u dvoranu Poljoprivredne škole na Topolici. Ta dvorana je bila vikendom otvorena, tako da smo mi, mališani iz Trudbeničkog naselja, ponekad ugrabili da odigramo po neki basket tri na tri, kad bi ostali “domaši” išli na ručak ili odmarali po sobama, jer je u sastavu Poljoprivredne škole bio i đački dom. Obično bi startovali iz Trudbeničkog naselja koje se nalazilo pored mora (danas su tamo dva betonska stola za stoni tenis), neđe oko 12 sati. Planirali smo da odigramo neki basket, a onda da produžimo do Darovih topola, na fudbalsku utakmicu naših fubalera “Mornara”.
Dvorana je bila i tada stara, prestara. Neodržavana i samim tim puna prašine. U njoj se igrala košarka u cipelama, krinkama, pa bilo je igre i u patikama, mada rjeđe. Drvene table, metalni, zavareni obruči. Na jednom obruču je čak bila i mrežica, tako da su stariji i jači momci uvijek igrali na košu sa mrežicom, dok je nama mlađima ostajao koš bez tog košarkaškog rekvizita. Iza jednog od koševa postojalo je nešto nalik na binu iz filma Emira Kusturice “Sjećaš li se Doli Bel”. Na toj pozornici stajale su sprave, kojih nije bilo previše, ali dovoljno da su se dječaci koji su čekali na red pentrali na njima. Dobro se sjećam starog razboja, na kojem je jednom prilikom moj komšija Rade B. slomio ruku čekajući na sljedeći basket. Parket, koji se skoro nije ni vidio, bio je rebrast i postavljen u cik–cak.
I onda je došla nova dvorana. Izgradnjom nove Gimnazije “Niko Rolović”, u njenom sastavu izgrađena je i nova dvorana, koja nam je tih godina izgledala kao “Medison skver garden”. U njoj smo igrali utakmice novoformiranog kluba, od te 1974. do izgradnje nove Poljoprivredne škole "Dušan Vlahović" i poslije zemljotresa 1979. godine osnovne škole "Jugoslavija".
Pošto je naš košarkaški klub već 1977. ušao u Savezni rang takmičenja, nijesmo mogli utakmice igrati u Sali Gimnazije, pa smo se preselili u Poljoprivrenu školu. Kao prelazno rješenje Košarkaški savez nam je dozvolio da igramo u Gimnaziji, ali bez publike. Onda su se ljudi u upravi našeg kluba dosjetili da dvoranu Gimnazije “malo” skrate. Tako je i bilo. Tu operaciju izveo je naš tadašnji trener Rajko Bojić uz pomoć nekolicine entuzijasta. Operacija je bila uspješna, i mi smo mogli igrati u toj dvorani utakmice Druge lige - grupa Jug. Vi koji ste učili u Gimnaziji ili vi koji znate kolika je ta dvorana, možete zamisliti koliki je bio taj teren kad se skratio za nekih desetak metara. Ali, publika je mogla u dvoranu, a protivnik teško sa pobjedom iz nje.
Zahvaljujući jako pedantnim profesorima fizičkog vaspitanja Branki Korać i Ljubu Skokoviću, nešto kasnije i Žarku Trifunoviću, dvorana je bila održavana kao hram. Prilikom ulaska u dvoranu na vratima su nas čekali pomenuti profesori i pokazivanje patika je počinjalo. Kome nijesu patika bile čiste nije bilo teorije da uđe u dvoranu, čak ni da gleda izvođenje nastave.
Uz trud pomenutih profesora bio bi grijeh ne pomenuti jako vrijednu i pedantnu čistačicu toga doba Đinu, koja je takođe zavodila red u dvorani.
Izgradnjom Poljoprivredne škole,skoro sve košarkaške aktivnosti su prešle u njihovu novosagrađenu dvoranu. Naravno negdje u isto vrijeme ( čini mi se 1983 godine, sagrađena je i nova Osnovna škola “Meksiko” i u njenom sastavu nova dvorana, tako da je Bar odjedanput imao tri dvorane.
Naš klub tada nije koristio dvoranu škole Meksiko.
 U Poljoprivrednoj školi, sam teren i ambijent za igru bio je fenomenalan, ali uslovi za gledaoce bili su, i ostali, jako nekomforni. Balkon koji se prostire duž cijele dvorane,iznad klupa za rezerve jako je visok i strm, pa se publika mora naginjati da bi vidjela jedan dio terena. Posebna priča je to što je taj balkon paralelno sa aut linijom, tako da pojedina dodavanja u tom dijelu terena , često završavaju u tom balkonu. Nažalost , kod izgradnje tih dvorana, niko nije razmišljao da se u njima igraju utakmice, nego samo da izvode časove fizičkog faspitanja.
Zahvaljujući katastrofalnom zemljotresu, te davne 1979. godine, izgrađena je Osnovna škola “Jugoslavija” (kako ovo “Jugoslavija” pišem s nostalgijom), koja se u početku zvala “Volani”, po firmi koja je ekspresno izgradila školu i dvoranu. Do ovih dana ta dvorana je bila hram barske košarke. U početku, umjesto parketa na podu je bio obični linoleum, koji je bio postavljen na betonu. Tako opasnu podlogu još nijesam vidio u svom životu. Pamtim nekoliko lomova ruku i nogu na toj podlozi, koja je bila posebno opasna kad se od znoja pokvasi. Na utakmici protiv “Metalca” iz Valjeva, naš igrač Zoran Đ. je tako pao da mu je ruka odmah pukla i nosio je gips dva mjeseca.
Skoro sve priče o tadašnjim rezultatima i barskim igračima su već ispričane, ali s nostalgijom moram reći da je ta dvorana imala dušu. Doduše, malo više izranjavanu dušu, jer je kao što to obično biva od nesavjesnih građana, publike, pa i samih aktera, mnogo puta pretvorena u ruinu.
Želim vam ispričati ovaj slučaj sa jednog mog treninga u toj dvorani. Te 2003. godine, poslije 15 godina vratio sam se u Bar. Trenirao sam KK “Primorka”. Januar mjesec, sjever onaj naš barski koji kosti ledi. Naravno, polovina prozora na dvorani bila je polupana. Jedan zdravi prema košu dalje od semafora, u naletu sjeverne zduve, pao je tačno ispod koša i razbio se u paramparčad. Stakla su se razlećela po dvorani. I sada nailazi poenta priče, samo koju sekundu prije moji igrači su bili ispod tog koša, ali su nevjerovatnom životnom srećom izveli napad na drugu stranu terena. Da nije bilo te sreće, danas bih pisao o tragediji nekog od mojih košarkaša. Srce nam je svima stalo, a bio je petak. Sjutradan smo igrali u Pljevljima i pobijedili.
I, eto, stigosmo do ostvarenog sna svih barskih sportista, a posebno košarkaša. Nekako mi se srce stezalo kad sam vidio da svi gradovi dobijaju po jednu, a neki i po dvije dvorane, jedino Bar nikako da dobije Hram sportova. I ko čeka, pa makar i decenijama, taj i dočeka. Izgrađena je ova prelijepa dvorana “Topolica”, čiju ljepotu teško mogu opisati. Njena izgradnja trajala je po onoj narodnoj, kao Skadar na Bojani. Počela se graditi davne 2001. godine, uz pompezno postavljanje kamena temeljca. Poslije osam godina čekanja 2009. godine, kompletna dvorana je ugledala svijetlo dana. Gledam te prelijepe svlačionice, tuševe, sanitarne uređaje i kao da sanjam. Bar izrasta u velelepni grad, ali ovakav objeklat, recimo u Sloveniji postoji u samo jednom ili dva grada. Živim u Postojni i moram vam reći da su ovdje u roku tri godine izgradili dvije nove dvorane. Postojna ima desetak hiljada stanovnika i to sa okolinom, a raspolaže sa četiri dvorane.
Ako znamo da je Bar četvrti grad po veličini u Crnoj Gori, onda je čuđenje samim tim veće da nijesmo do sada imali ovakvu dvoranu. Pa, ipak, nije bilo lako nakupiti tih devet miliona eura za izgradnju ovog zdanja. Zato zaslužuju čestitke svi ljudi koji su učestvovali u ostvarenju snova svih generacija.
 Naravno, sad je sve u rukama sportskih radnika, a posebno košarkaških. Razgovarao sam sa mnogim od njih, pa i sa predsjednikom Košarkaškog saveza Bara Zoranom Džigijem Jovićevićem i sa Draženom Šekularcem, i vidi se da imaju sjajne ideje, ali mi se čini da košarkaški poslenici premalo sarađuju među sobom. Sada bi bio pravi trenutak da se u Baru napravi još jedan pravi košarkaški klub koji bi pružao šansu što većem broju prije svega barske djece, u seniorskoj košarci. Na žalost, kako sam ih razumio, premalo je zainteresovanih sponzora za sport uopšte.
Naravno, bilo bi prelijepo za sve Barane, sad kad imamo uslove, vidjeti ponovo u barskom dresu Ivana Jelenića, Gorana Martinića, Gaga Pejovića, a što da ne i Đura Ostojića i Mladena Šekularca. Bio bi to potez vrijedan hvale, jer su ti igrači proizvod barske škole košarke.
S posebnim oduševljenjem i impresijama završavam ovu možda i neobičnu kolumnu, ali sam ipak poželio da ostanu zabilježene sve naše košarkaške sale.
Ovdje nijesam pomenuo dvoranu u Starom Baru u Osnovnoj školi “Srbija”, koju smo takođe povremeno koristili, ali se nadam da mi moji dragi Starobarani neće zamjeriti na tom propustu. Nju smo koristili zahvaljujući predusretljivosti tamošnjeg profesora Radovana Radosavovića zvanog Radovan Kuč.
Eto, dragi moji Barani širom planete, poslije dugo vremena dočekao sam jednu Novu godinu u Baru. Prelijep osjećaj opuštenosti uz ljude koje jako volim. Večernja šetnja zadnje decembarske večeri ostaje u nezaboravnoj uspomeni. Barani moji širom planete, želim da vam ova godina bude uspješnija od prethodne i da vas prati porodična sreća.
Predrag Peđa Milović
Postojna, 24. januar. 2010
|
