PRVA UTAKMICA U MUŠKOJ KONKURENCIJI
Ima li za čovjeka veće sreće nego kad mu napišu lijepo pismo priznanja ljudi do kojih mu je stalo? Ljudi za koje je i sam čovjek napravio puno toga lijepog i dobrog u onim godinama košarkaškog entuzijazma i nezapamćene energije. Takvo jedno pismo dobio sam iz New Yorka od najboljeg šutera u mojoj trenerskoj karijeri. Pisao mi je samouki šuter Zajo Perazić.
Objasnio mi je koliko je samo vremena proveo pod svojim košem na guvnu u Pečuricama, po kiši i vjetru, samo da stigne do savršenog šuta i igre u "Mornaru". Piše o igri "jedan na jedan" sa još jednim divnim čovjekom - Kenijem Etema Peročevića. Onih davnih i presrećnih osamdesetih godina, kada su njih dvojica svake noći dolazili iz Pečurica do Bara da prisustvuju mojim treninzima. Na žalost, i sam Zajo je konstatovao da taj njihov koš na guvnu već odavno samuje. Nema više takvih entuzijasta na tom dijelu barske opštine, kao što su bili on, Keni, Zuši Đeljošević. Danas su djeca puno modernija, naprednija i sve manje ih je na betonskim terenima širom Bara. Stara dobra, nezaboravna vremena.
Još jedno pismo dobio sam iz Londona, od jednog harizmatičnog čovjeka i u svemu posebnog, koji je takođe svoju mladost poklonio barskoj košarci. Riječ je o Milanu Kiletu Nikoliću. Znam da će mi zamjeriti na pominjanju njegovog nadimka, ali mi smo ga uvijek tako zvali i mislim da ga se u Baru po tom nadimku svi sjećaju. On je bio dio jedne odlične generacije barskih košarkaša i već duži niz godina radi kao profesor istorije u Londonu. Mićo je bio nerazdvojni dio poznate košarkaške trojke: Čile-Leko-Kile. O njihovim forama ću pisati u nekoj od sljedećih kolumni. Baš me je Mićo u svom pismu podsjetio na njih i ovom prilikom mu se na tome iskreno zahvaljujem.
Prije neki dan na TVCG gledam emisiju o Pristanu i kao kroz maglu se sjećam svih onih kućica na morskoj obali, kada sam dolazio u bioskop, čak i kolektivno sa osnovnom školom, jer je obavezna lektira bio tada najnoviji film Veljka Bulajića: Bitka na Neretvi. Oduševljavali smo se hrabrošću naših partizana, naročito kad sa jednim metkom ubiju pedesetak Njemaca. Bila su to vremena sreće. Ljeti smo preko zida preskakali u ljetnju baštu, iako su vrhovi zida bili oivičeni staklima. Za nas prepreka nije bilo. Na Pristanu oni koji nijesu mogli ući često su na limeni krov bacali kamenje, da ni oni unutra ne bi mogli u miru gledati film. Na metalnom krovu bioskopa to kamenje odzvanjalo je kao bombardovanje. Pa, ipak, bilo je lijepo i nezaboravno, kao i cijeli Pristan, grad sa srcem i dušom.
Inače sam jako volio da idem u bioskop, ali tih sedamdesetih bio sam u dubokom siromaštvu i nije bilo novca za svakodnevno gledanje filmova. Onda sam pribjegao fori da sam na starim kartama cijelo popodne šivaćom iglom bušio jedan dio stare karte, i flomasterom napisao na njoj kao da je to kupon. Naravno, kolektivno sam sa drugarima sa Topolice išao u kino i svoju bih kartu stavio negdje u sredinu. Na vratima novog kina u Domu kulture Nikola Vuksanović, samo bi nam pocijepao karte i mi bi ušli unutra. Ipak, poslije toliko godina, i danas imam osjećaj da je Nikola sve to znao i vidio da ja švercujem te karte, ali znajući moju porodičnu situaciju nije reagovao. Ako ga neko vidi uskoro, volio bih da mu postavi ovo moje pitanje i neka odgovor pošalje našem uredniku, a ja ću ga već dobiti. Bilo je to vrijeme sreće i siromaštva. A danas, uključim televizor i vidim more priglupih ljudi koji se trude da budu pametni, a ni jednu rečenicu ne umiju sastaviti, da o padežima ne govorim. Toga se plašim u našoj Crnoj Gori: da su primitivci i glupantropi došli do novca i svi znamo kako, a najgore je što oni postavljaju pravila igre i života. Postaju uzori omladini, a da ima pravih zakona već odavno bi se družili u nekim mnogo tješnjim gradićima, oivičeni bodljikavom žicom. Toga se stvarno plašim, gluposti i primitivizma.
Sa ovog svijeta je 27. oktobra otišao čovjek kojeg nijesi mogao da ne zavoliš na prvi pogled i prilikom prvog susreta. Čovjek koji ni mrava ne bi zgazio. Čovjek koji vas je na ulici uvijek pozdravio sa dubokim naklonom poštovanja. U rukama mi njegove zbirke koje mi je poklonio davne 1983. godine "Zauzdati kornjaču", pa onda 1987. "Oslobođenje Šavnika" i 1990. "Pljunuti tata". Otišao je Božidar Filipović Fićo, čovjek koji je uvijek za svakog imao toplu riječ. Neka počiva u miru njegova čista, boemska duša, a Bar je ostao prazniji za još jednog dobrog čovjeka.
 Tema današnjeg pisanja je moj debi na klupi seniorskog muškog tima KK "Mornar" Bar. Biti pomoćni trener je jedna od lakših funkcija u košarci, bar je tada tako bilo, tih ranih osamdesetih godina. Pokušaš biti lojalan prvom treneru, ponešto kažeš, ali ne previše i uglavnom stvaraš dobru atmosferu u timu. Tada nije bilo neke velike odgovornosti pomoćnog trenera, već je za sve bio odgovoran prvi trener. Danas se uloga drastično promijenila, tako da pomoćni trener mora napraviti kompletan skauting protivničkih timova i odgovornost je puno veća nego onih davnih godina. Na treninzima, pomoćnik podjednako radi kao i prvi trener.
Pisao sam o timu koji je ušao u I-B jugoslovensku ligu u sezoni 1982/83. U maju te 1982. postao sam pomoćnik treneru Petru Blaževiću. Poslije završenih priprema na Žabljaku počeli smo prvenstvo 9. oktobra pobjedom u gostima protiv ekipe "Vardara" iz Skoplja rezultatom 82:77. Kao što rezultat pokazuje, tu utakmicu smo veoma teško dobili. Hladna, prehladna dvorana "Kale" u Skoplju, bučni navijači, sudije Hodža i Rifati iz Prištine navijali su za "Vardar" od prvog minuta. U stvari, taj sudijski tandem bio je poznat kao "domaće sudije", pa smo se u klubu više njih pribojavali nego od igrača "Vardara". Naš strah bio je opravdan i uz sto crnih jada dobismo prvu utakmicu u tom prvenstvu. Međutim, najgore je tek slijedilo. Na toj utakmici naš prvi trener Petar Blažević je bio isključen i dobio je kaznu da na sljedećoj utakmici ne može voditi naš tim. Pa, pošto u normalnom svijetu, umjesto prvog trenera tim vodi pomoćni trener, a taj sam bio ja, morao sam, htio-ne htio, debitovati sa vođenjem utakmice seniorske muške ekipe u 23. godini života. Tačnije, 23 godine sam napunio samo dvadesetak dana ranije.
U klubu je zavladala panika, imao sam osjećaj da su tražili pravo rješenje ko bi mogao sjedjeti pored mene na klupi da se ne izgubim na utakmici, jer mladost je mladost, a tek neiskustvo. Ipak, Pero je presudio i rekao mi da samo hrabro povedem našu klapu u novu pobjedu. Tih sedam dana bili su mojih najtežih u sportskoj karijeri toga vremena. Oka nijesam sklopio razmišljajući kako će to sve izgledati. Kako ću se ponašati prema svojim vršnjacima u dresovima i kako ću vršiti izmjene na utakmici? Uzdao sam se u svoje prijateljstvo sa igračima i da me neće iznevjeriti i neozbiljno shvatiti. Jednostavno, morao sam preko noći odrasti i iz jednog lagodnog života, bez odgovornosti, preskočiti srednju školu i početi s fakultetom. Naš sljedeći protivnik bila je "Priština", tim odličnih pojedinaca i jako iskusan. Takođe su imali ambicije da uđu u I-B ligu, ali su na kraju završili na drugom mjestu, sa zaostatkom od tri pobjede za nama.
Došao je taj 16. oktobar 1982. godine. Subota, dan prelijep, da ljepši ne može biti. Trema me ubija da ne znam u kojoj se zemlji nalazim. Pero je često znao reći za igrača koji očigledno ima tremu: da ga sad pitam kako se zove, rekao bi - Šekularac. Jednostavno, previše je to bilo za moju mladost. Da je slučajno mene pitao kako se zovem, od sreće bih mu skočio u zagrljaj da ga zamolim da tu utakmicu neko drugi odvodi, pa makar to bio neki član uprave kluba.
Posao mi je u neku ruku bio olakšan, jer su u timu bili sve sjajni momci, i sami svjesni moje mladosti. Na toj utakmici su mi puno pomogli, iako sam imao pravih početničkih grešaka. Najveća od njih je bila ta što sam pustio u prvom poluvremenu našeg drugog centra Milana Rondovića da igra do kraja poluvremena, iako je imao četiri faula. Kad je u posljednjem minutu prvog poluvremena napravio petu ličnu, samo što me nije kap pogodila. Odmah sam znao da sam ja isključivi krivac što ga nijesam zamijenio.
A počelo je sjajno, Pero mi nije dao nijednu instrukciju pred početak utakmice, samo mi je rekao: "Radi kako ti misliš da je najbolje". Znao sam da moramo pobijediti, jer je "Priština" bila naš glavni konkurent za viši rang.
Dvorana Poljoprivredne škole "Dušan Vlahović" puna do posljednjeg mjesta, nekih 600 gledalaca. Sudije Beli Popović iz Titograda (sadašnji novi direktor KK "Budućnost" Podgorica) i Čolović iz Skoplja. Na teren izlazi naša prva petorka: Bogdan Ljutica, Slavko Lekić, Dodo Peličić, Milan Rondović i Duško Pavlović. Utakmicu smo sjajno otvorili i u osmom minutu poveli 20:5 .Pomislio sam: dobro je, spašen sam, neću ništa uprskati, i "Mornar" će nastaviti pobjednički niz. A tek kad smo u dvanaestom minutu poveli 32:14, rekoh u sebi: Ovi nijesu trebali ni dolaziti iz Prištine, obrali su bostan usred Bara. Ali, košarka ne bi bila nepredvidljiva igra da nas od pobjede do poraza ne dijeli ponekad samo stotinka sekunde. Kao i za sve u mom životu, morao sam se krvavo potruditi da bih uspio, pa je tako bilo i na ovoj utakmici.
Opijeni slavom i zanosom zbog sjajne igre na početku utakmice, pojedini igrači u timu počeli su rafalno šutirati iz svih pozicija, i naše vodstvo se počelo topiti. Odbrana je bila šupljikava kao švajcarski sir i dva minuta prije kraja prvog poluvremena ekipa "Prištine" je smanjila naše vodstvo na 46:42. Preznojavao sam se od muke, a još kad je iz igre izašao Milan Rondović koji je do tada postigao 12 koševa, kao da mi se balkon u Dvorani Poljoprivredne škole srušio na glavu. Ipak, prvo poluvrijeme smo dobili rezultatom 52:48. U poluvremenu je Pero ušao u svlačionicu i iskritikovao igrače zbog ležerne igre pri kraju prvog poluvremena, tako da smo drugo poluvrijeme počeli puno ozbiljnije i odmah poveli desetak razlike. Tu razliku održavali smo do kraja utakmice i na kraju pobijedili rezultatom 94:83. Moj pogled je lutao po semaforu, jer sam želio da se što prije završi utakmica i da postignem svoju prvu trenersku pobjedu u seniorskoj muškoj konkurenciji.
U drugom poluvremenu mog debija zablistao je, pored kapitena Duška Pavlovića, koji je postigao 40 koševa, i mladi tada dvadesetogodišnji Milan Kile Nikolić, čovjek sa početka moje priče, svojim dalekometnim i preciznim šutevima. Postigao je u drugom poluvremenu 12 koševa. Pobijedili smo, osjećao sam se kao narodni heroj, pomalo prepotentno išao sam parketom, ali drugi ljudi me nijesu primjećivali, jer su znali da sam na klupi bio nužno zlo i da su igrači skoro sami igrali. To što sam imao pogriješiti na toj utakmici uspio sam, ali pobjeda se pisala.
Interesantno je da je izveštaj za "Pobjedu" sa te utakmice pisao sada ugledni košarkaški trener u Francuskoj, naš Baranin Savo Vučević, koji je samo godinu dana prije mene bio pomoćni trener Peru Blaževiću u "Mornaru". I on je konstatovao u svom tekstu da sam slabo vodio utakmicu: "Mora se napomenuti da ekipu nije vodio trener Blažević zbog kazne, pa je i to imalo uticaja na igru pojedinih igrača".
Na toj utakmici su igrali: Slavko Lekić 4 (2-2), Bogdan Ljutica 6, Milan Nikolić 12, Željko Ojdanić, Gašo Radonjić, Darko Knežević, Nenad Vujanović, Dušan Pavlović 40 (3-2), Drago Krivokapić, Miomir Dodo Peličić 14, Dragan Rondović 6 (2-2), Milan Rondović 12.
 Eto, to je bio moj mali doprinos sjajnoj generaciji da postigne istorijski rezultat i dodje do I-B košarkaške lige. Počeo sam pobjedom i svoju tridesetu trenersku sezonu u dvanaestom klubu u Sloveniji. Vratio sam se u grad u kojem živim. Preuzeo sam košarkaše iz Postojne poslije njihovih pet poraza i zadnjeg mjesta na tabeli. Sa puno sreće uspio sam da dobijem moju prvu utakmicu na njihovoj klupi. Ako se po jutru dan poznaje, ove godine će biti puno snijega u Sloveniji. Željko mi piše: "Opet ti đavo ne da mira i ponovo radiš zaludnu rabotu". U pravu je, časti mi, ali što ću - takav sam. Košarka je otrov.
Često se sjetim iskustava sa moje prve muške seniorske utakmice i tek sada vidim kako su godine prošle, a u košarci puno toga sam preživio. Ipak, kao što se pamte prve ljubavi, kao što se pamte najiskrenije ljubavi, tako se pamti i prvo vođenje prvenstvene utakmice.
Još uvijek nijesam odustao od ideje da ostatak života provedem u svom selu Bezjovu, ali bez košarke ne mogu. Skupljam ideje iskrenih prijatelja iz Podgorice kako da se vratim kući, ali da ne izgubim košarku.
Toliko od mene dragi moji Barani. Dok ovo pišem, sa radija naše otadzbine čuju se stihovi našeg sjajnog, ali na žalost pokojnog pjevača Ljuba Ševaljevića: "Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore". A srce mi se steže. Lijeka nema, nostalgija ubija.
Svako dobro želi vam Peđa Milović
Postojna 12. novembar 2008.
|
