POSLJEDNJA ZAGREBAČKA SEKUNDA
Na postoje riječi u mojem rječniku kojima bih opisao neizmjernu sreću povodom osvojene zlatne medalje crnogorskih vaterpolista na Evropskom prvenstvu u Malagi. Imati čak tri bazena, a biti na krovu Evrope, i imati tri ozbiljna kluba i tačno 120 registrovanih vaterpolista, rezultat je za divljenje. Fenomen crnogorskog vaterpola godinama će se analizirati i teško će biti ikada dostignut.
Pridružio sam se slavlju mnogobrojnih Barana na ulicama našeg grada i proveo jednu prelijepu noć u "Dublin pubu", okružen pravim i istinskim zaljubljenicima u nešto svakom na svijetu normalno - u svoju zemlju. Vijorile su se crnogorske zastave, pjevalo se do ranih jutarnjih sati i to sasvim opravdano. Doživjeh svoje drugo životno pijanstvo i ujutro se jedva probudih da dočekam naše zlatne momke na tivatskom aerodromu.
 Jutarnju povorku prema Tivtu predvodila je moja bivša i neumorna košarkašica Nada Marstijepović, a pored mene u autu, osim članova porodice Vesne i Anđele, sjedio je prvi kapiten barske košarke Rajko Vujović. Otvoreni prozori automobila, zastave, šalovi, kape, neopisiva idila, bili su znak da ipak ta Crna Gora živi, sija, pjeva i pleše, samo joj treba pravi povod. A ljepšeg povoda za to nije bilo. Meni je i ovo dovoljno za ovaj život, i više ništa ne tražim. Bio bih presrećan kada bi putem vaterpola krenuli i drugi sportovi u Crnoj Gori, čak i ovi u kojima su pojedini klubovi poluprivatizovani i uglavnom služe za liječenje kompleksa iz djetinjstva pojedinim na baš pismenim tipovima.
Barsko ljeto prelijepo, manje gužve na ulicama, ima vode u svim ili skoro svim zgradama i to po cijeli dan. Smeće se odvodi na rate, doktori štrajkuju, u nikšićkoj livnici radnici - štrajkači dobiše dozvolu slobodnog kretanja, čak i uzimanja hrane. Talijanski vlasnik najavljuje prestanak saradnje, a radnici presrećni rekoše: kamo sreće da nikada nije ni dolazio.
Barske plaže lijepe, prelijepe. Posebno mi je pao u oči detalj o proširenju djelatnosti na Crvenoj plaži, gdje smo mi, topolička djeca proveli svoje djetinjstvo i ranu mladost provlačeći se kroz guste drače da dođemo do mora. Naime, prelijep miris mora prepliće se sa leskovačkim ćevapčićima i dimljenim vješalicama koji nas podsjećaju da je Evropa definitivno stigla i kod nas. Doduse leskovačka Evropa, ali je Evropa. Na dobrom smo putu ka elitnom turizmu. Na moje šeretsko pitanje šta će se desiti kad meso ostane neprodato, prodavac mi lagano odgovori: "Će napravimo mućkalicu od njega, bre".
Pa ipak, opet se vraćam košarci. Danas ću pisati o najljepšem događaju u mojoj trenerskoj karijeri. Bilo je to davne 1988. godine u Zagrebu - finalni turnir za kadete one Jugoslavije. Na turniru tri velikana Jugo-košarke, tri prvoligaša: "Olimpija" Ljubljana, "Cibona" Zagreb, "Rabotnički" Skoplje i barski "Mornar", tim sastavljen iz tri osnovne škole u barskoj opštini.
Finalnom turniru u Zagrebu prethodilo je Kadetsko prvenstvo Crne Gore, na kojem smo u finalu visoko pobijedili ekipu "Budućnosti" rezultatom 72:53. Na tom turniru najbolji strijelac je bio igrač iz naših redova Zoran Drobnjak sa 101 košem, a za najboljeg igraca proglašen je Peđa Furo Pavićević.
Prošli put sam pisao o polufinalnom turniru u Kranju, gdje smo uz obilje sreće pobijedili sva tri protivnika, "Partizan", "Zadar" i "Triglav" i stigli do finalnog turnira u Zagrebu.
Odlazak iz Bara naravno vozom, spavaćim kolima oko 22:30 do Beograda, a onda prvim jutarnjim prema Zagrebu. Uvijek sam učio svoje igrače da nam nije osnovni cilj pobijediti lokalne, crnogorske timove, već da uspijemo uspješno igrati protiv velikih timova iz Prve lige. Posle dolaska iz Kranja. i da prosto rečem - nikakvog dočeka u klubu, bio sam definitivno odlučio da napustim tim moje mladosti, moj "Mornar" o kome su sva moja mladalačka maštanja počinjala i završavala se. Za mene nije postojao baš nijedan klub na svijetu osim "Mornara", ali sam shvatio da je moj trud uzaludan i da je došlo vrijeme da napustim najljepšu uspomenu mog djetinjstva i rane mladosti. Reći ću i ovo - sanjao sam da samo jednom u našoj dvorani doživim utakmicu između "Mornara" i "Barselone" ili "Reala". Ali, kao i svi snovi, tako se i moj san o velikom evropskom "Mornaru" završio.
Tu svoju odluku sam saopštio kadetima i moram reći da je tuga bila pregolema. Teško je riječima opisati kakva smo mi bili družina. Među nama nije bilo tajni, živjeli smo kao jedna iskrena porodica. Sve probleme bilo koje vrste rješavali smo zajedno, a tih problema bilo je veoma malo, jer su ti dječaci toliko voljeli košarku da je to teško opisati običnim riječima.
Dolazak u Zagreb, hotel "Plava laguna". Prilikom dolaska u velike gradove, ja sam iz prikrajka gledao u svoje igrače, da vidim njihove reakcije na veliki grad, na veliku dvoranu, na velike klubove. Na ovom turniru imao sam osjećaj da su ti momčići bili pod utiskom mog odlaska iz kluba i da je njihov motiv bio još veći nego na običnim utakmicama. Nijesam primijetio strah ili tremu u njihovim očima i to mi je davalo nadu da ćemo uspjeti bar nekog od favorita da iznenadimo. Bili smo poznati po agresivnoj odbrani i mislim da nas niko u tih sedam godina zajedničkog rada, osim na tom "Turniru Cibona", nije pobijedio sa razlikom većom od desetak koševa.
Četvrti februar 1988. godine. Dan prve utakmice. Protivnik "Smelt Olimpija" iz Ljubljane. Ekipa sastavljena od samih reprezentativaca Jugoslavije i Slovenije. Najbolji igrači su bili Jaka Daneu i Lojze Šiško. Izuzetno visoka ekipa, a o našoj visini sam pisao u prošloj kolumni- Srđa Dobrković nešto malo preko dva metra, Zoran Drobnjak oko dva metra, a sve ostalo bekovi i krila. Ipak, mi smo imali nešto što je imao rijetko koji tim na onim prostorima. Imali smo srce, imali smo hrabrost, imali smo zajedništvo i bili spremni ginuti "svi za jednoga i jedan za sve". U tom timu zavisti nije bilo.
Pocela je utakmica, "Olimpija" je vodila, ali nikada preko desetak poena. Na poluvremenu njihovo vođstvo je bilo 39:33. Nijesmo se predavali, ali za nas je bio nerješiva zagonetka bek Šiško. Pri njihovom vođstvu od 12 poena razlike, Šiško je ušao pod naš koš i odjednom se našao na podu. Lakat Srđe Dobrkovića pronašao je njegovu arkadu i to je bio kraj utakmice za njihovog najboljeg igrača. Ljubljančani kao da su izgubili kompas i nesigurnost se uvukla u njihove redove, a mi smo se, korak po korak, primicali.
I onda dolazi jedan od najljepših, ako ne i najljepši trenutak moje dosadašnje trenerske karijere. Sekundu i dvije desetinke do kraja utakmice "Smelt Olimpija" je vodila rezultatom 81:78. Na jednom od naših igrača je bio napravljen faul. Tadašnje košarkasko pravilo je dozvoljavalo da izaberemo između dvije solucije, pošto su igrači "Olimpije" bili ispunili bonus - da loptu izvedemo sa strane na centru ili da izvodimo slobodna bacanja "jedan za jedan". To znači, ako pogodimo prvo slobodno bacanje - imamo pravo i na drugo.
Uzeo sam tajm-aut i dogovorili smo se da loptu izvedemo sa strane, sa centra. Više se ne sjećam šta smo se dogovorili, koju akciju treba izvesti. Čini mi se da nikome ništa nije bilo jasno ni u dvorani, a ni u našem timu, ali poštene i hrabre ljude uvijek sreća prati. Dakle, sreću treba zaslužiti. Ja iskreno mislim da su je članovi te ekipe uvijek zasluživali poštenim radom i ponašanjem.
Loptu je izvodio Srđa Dobrković. Igraci "Olimpije" su se koncentrisali na dva do tada najbolja šutera u našem timu, Zorana Drobnjaka i Fura Pavićevića, dok nije punim sprintom, mimo svake logike, u desni ćošak terena (koji i danas sanjam) istrčao naš kapiten Ranko Čarapić, i preko "Olimpijinog" najvisočijeg igrača Aleksandra Rusića (206 cm) pogodio nemoguću trojku. Tu putanju lopte iz ćoška često vidim pred očima. Zvuk rasparane mrežice odzvanja u mojim ušima kao najljepša muzika koju sam čuo u životu. Taj Rankov šut u zagrebačkoj dvorani bila je nagrada za sve moje neprospavane noći, za sve one mnogobrojne treninge tih divnih dječaka koji su se navikli šta znači biti vojnik košarke. Većina njih su i danas fanatici svoga posla i ako sam im svojim radom i ponašanjem usadio bar dio svog fanatizma, danas sam jako srećan kao čovjek i kao trener.
 Ekipa "Olimpije" je poslije tog koša bila u totalnom šoku, slijedio je produžetak. U produžetku, za nas nije bilo prepreka. U dodatnih pet minuta pogodili smo četiri trojke. Zoran Drobnjak dvije, Peđa Pavićević i Ranko Čarapić po jednu. Pobijedili smo rezultatom 95:93. Teško je opisati našu sreću, ali moji momci su tom pobjedom definitivno ušli na košarkasku kartu Jugoslavije, a i šire.
Sjutradan smo zbog prevelikog slavlja ubjedljivo izgubili protiv "Cibone" rezultatom 97:75 i trećeg dana takođe bili poraženi od "Rabotničkog" 74:68. "Olimpija" je, na iznenađenje cijele zemlje, pobijedila "Cibonu" i postala prvak Jugoslavije. "Mornar" će definitivno biti upisan u knjigu istorije, jer je pobijedio kadetskog prvaka one Jugoslavije.
Dok sam ovo pisao, navirale su mnogobrojne uspomene na rad sa tom fenomenalnom generacijom koja je napravila odličnu košarkašku, trenersku, sudijsku, naučnu karijeru.
Na tom turniru naš igrac Zoran Drobnjak bio je najbolji strijelac prvenstva sa 96 postignutih koševa. Na kraju ovog pisanja biću i malo neskroman, i napisaću da smo sa potencijalom kojim smo raspolagali igrali najljepšu košarku na prvenstvu. O tome svjedoče izjave poznatih košarkaških trenera i igrača, a jedna od najljepših bila je izjava legendarnog Iva Daneua koji je rekao da ga ne čudi da prvoligaši igraju odličnu košarku, ali kad vidi da se u malom Baru igra izvanredno, za budućnost toga sporta ne treba brinuti. Ta Ivova izjava bila je još jedna potvrda o sjajnoj, čini mi se neponovljivoj generaciji barske košarke. Presrećan sam, i kao čovjek, i kao trener, što sam i sam dio te generacije sjajnih košarkaša i jako dobrih ljudi. I danas, poslije dvadeset godina, oni su neraskidivi dio mene, i tako će i ostati.
Dragi moji Barani širom planete, naš Bar cvjeta, a volio bih da Vas je bilo više ovdje, da doživite novi Bar u punom sjaju.
Svako dobro želi vam Peđa Milović
|
