POČETAK PROFESIONALIZMA
U BARSKOJ KOŠARCI
(posvećeno Petru Blaževiću)
Povratak sa ljetnjeg odmora uvijek u meni izaziva neku prikrivenu tugu. Proradi u meni neka neprolazna sjeta i filmovi svih onih barskih dana provedenih po topoličkim ulicama ponovo ožive. Provedoh još jedno lijepo ljeto sa prijateljima iz djetinjstva i srednjoškolskih dana. Susret sa tim ljudima koji su sačuvali svoju originalnost, a samim tim i čistu dušu, uvijek u meni izaziva erupciju oduševljenja.
Moja dva zadnja pisanja o generaciji košarkaša koje sam trenirao od 1982. pa do 1989. godine u meni su izazavali neku čudnu prazninu. Jednostavno, kao da sam i Vama, dragi moji Barani širom planete, poklonio neku dječačku tajnu, koja mi je sve ove godine punila srce, daleko od svog zavičaja. Imam osjećaj kao da sm premalo napisao o svemu onome što smo prošli, ali ne bih želio da neko pomisli da se previše hvalim (mada su ti momci zaslužili puno više), pa sam pokušao da to nekako upakujem u prikrivenu skromnost.
Ne osjećam se starim, jer sam još uvijek i te kako mlad u duši, ali danas kad ugledam po barskom korzou te moje nekadašnje klince sa svojom djecom, htio-ne htio ukapiram da sam već u nekim godinama gdje se ne mogu hvaliti mladošću.
Pa, ipak, kad ih vidim srce mi je puno ljubavi, i s ponosom koračam kroz život, srećan da sam nekim mladim ljudima dao prve sportske korake u životu.
Pisao sam o trenerima koji su uglavnom bili entuzijasti i održali naš košarkaški klub, od "Gimnazijalca", preko "Mladosti" do "Mornara", sve do 1980. godine. A onda, u sezoni 1980/81. iz tadašnjeg Titograda u naš Bar se preselio Petar Blažević, do tada trener KK "Budućnost". Možemo računati da je njegovim dolaskom u Bar počeo pravi razvoj i procvat košarke u gradu pod Rumijom. Pero je tada bio ubjedljivo najbolji trener u Crnoj Gori. Prije dolaska u Bar vodio je osam godina kao trener titogradsku "Budućnost". Istovremeno je bio sa bratom Jakovom i savezni košarkaški sudija. Bavio se i atletikom, veoma uspješno. Moram reći da nam je tada bilo nevjerovatno da jedan tako kvalitetan trener dođe u Bar i preuzme treniranje našeg kluba. Jako smo se obradovali tom potezu uprave i Pero je zasukao rukave, osjetivši ogroman potencijal u barskim košarkašima.
U sezoni 1980/ 81. barski košarkaši imali su na kraju prvenstva isti broj bodova sa ekipom "MZT Skoplje". O prvaku Druge lige grupa Jug odlučivala je majstorica .Ta utakmica se igrala u Beogradu i na tom prvom koraku košarkaši "Mornara" nijesu uspjeli. Pobijedili su Skopljanci rezultatom 72:68. Ipak, za početak Perovog rada u Baru to je bio odličan rezultat i još više je učvrstio temelje pravog organizovanog kluba.
 Sljedeće sezone, dakle 1981/82, ponovo je samo malo falilo da se košarkaši "Mornara" domognu Prve B lige, ali ni ovoga puta to nije uspjelo odličnom timu iz Bara. U Prvu B ligu je otišla ekipa KK "Iskra" iz Kumanova. Poslije te sezone nekoliko igrača je napuštilo naš klub. Mihailo Pavićević je otišao u "Budućnost", Rajko Čarapić, Mišo Nedić i Đorđije Pavićević su otišli u vojsku, tako da je ostala jedna sasvim mlada ekipa u sljedećoj sezoni. Ipak…
U sezoni 1982/83. prvi put sam postao pomoćnik Petru Blaževiću i u našoj budućoj saradnji sljedećih šest godina naučio sam puno košarke od njega, i za to mu se i ovom prilikom zahvaljujem. Dao mi je prve prave trenerske osnove koje sam kasnije uspješno koristio u slovenačkoj košarci. Bilo je i trenutaka kada se nijesam slagao sa nekim njegovim potezima, ali to nijesu bili potezi taktičke prirode, jer sam bio isuviše mlad da bih puno znao o košarkaškoj taktici, već su se te primjedbe više odnosile na organizaciju stručnog rada u klubu i odnosa prema mlađim kategorijama. Sjećam se da sam mu posle mog odlaska u Kranj 1989. godine poslao pismo zahvalnosti za sve što sam od njega naučio, iako tada nijesmo bili u dobrim odnosima, a te godine sam postao prvak Slovenačke lige, i mislim da je bio red da mu se zahvalim za sve što je učinio za mene i barsku košarku.
Pero je uvijek imao specifičan stil humora koji je donio iz čuvene Hercegovačke ulice u tadašnjem Titogradu. Redovno smo svi mi na treninzima čekali neku njegovu provalu i kasnije je po barskim kafićima prepričavali. Jednostavno, bio je naš košarkaški uzor. U toj sezoni 1982/83. košarkaši "Mornara" zabilježili su nesvakidašnji kuriozitet - bili su jedina ekipa u bivšoj Jugoslaviji koja je prvi dio prvenstva u saveznom rangu takmičenja završila bez poraza, dakle 12 pobjeda iz 12 utakmica. Svoje pratioce "Prištinu" i "Slogu" iz Skoplja ostavili su na osam bodova razlike. U drugom dijelu prvenstva od 12 utakmica izgubili su samo tri utakmice i to od "Primorja" u Herceg Novom, "Prištine" u Prištini i od "Sloge" u Skoplju. Tri kola pred kraj prvenstva košarkaši "Mornara" postali su prvaci Druge lige grupa Jug i postali prvi muški klub iz Bara u saveznom rangu takmičenja. U timu je bila fenomenalna atmosfera, pravo drugarstvo koje je pomoglo suverenom osvajanju prvog mjesta. Najbolji strijelac tog tima, a samim tim i cijele Druge lige, bio je naš kapiten Dušan Pavlović sa 561 košem (27 koševa po utakmici), za njim je bio Miomir Dodo Peličić sa 478, Milan Rondović sa 464, Slavko Lekić 219, Bogdan Ljutica 149, Dragan Rondović 102, Milan Nikolić 28, Nenad Vujanović 10, Darko Knežević 8, Igor Ojdanić 4, Drago Krivokapić 4. Jedino se u listu strijelaca u toj sezoni nijesu upisali mladi Goran Gašo Radonjić i Blažo Popović.
Bio bih nepravedan kad u ovoj cijeloj priči ne bih pomenuo i velikog sportskog entuzijastu, tadašnjeg i kasnije dugogodišnjeg presjednika kluba, Velimira Velja Vlahovića koji je svojim radom i iznalaženjem finansijskih sredstava omogućio da košarkaški klub "Mornar" postane jedan od vodećih klubova u našoj republici, a i šire.
Sve utakmice u tadašnjoj Drugoj ligi igrali smo u sali Poljoprivredne škole koje je mogla primiti najviše 600 gledalaca i (naravno) bila je uvijek puna do posljednjeg mjesta. Poslije te sezone izgradila se današnja dvorana u OŠ "Jugoslavija" (sad Vam je jasno koliko je stara), gdje smo započeli prvenstvo u Prvoj B jugoslovensko ligi tog 8. oktobra protiv ekipe bivšeg prvoligaša "Kvarnera" iz Rijeke. O tim danima ću Vam pisati nekom drugom prilikom.
 Eto, zahvaljujući Petru Blaževiću, barska košarka je poslije samo desetak godina postojanja izašla na kartu tadašnje Jugoslavije i ostala do dana današnjih. Doduše, na granicama sada već bivše Jugoslavije, ali kad govorim sa ljudima iz bivših krajeva Jugoslavije o košarci u Crnoj Gori, poslije "Budućnosti" svi se sjećaju jednog od najluđih, najvrućijih terena, a to je bio teren u našem Baru.
Poslije toliko godina, i danas žalim što naš košarkaški klub nije iskoristio tadašnju neopisivu euforiju da se puno bolje organizuje i napravi pravi temelj za dugogodišnje stvaranje domaćih igrača i samim tim pravog stabilnog evropskog kluba.
Dragi moji Barani širom svijeta, Vi koji nijeste bili ljetos u Baru, imate za čim i da žalite. Bar prelijep, sunčan i - što je najvažnije - pun duha i lijepe muzike.
Ostajte mi u zdravlju i veselju.
Vaš sugrađanin Peđa Milović Postojna 24. 08. 2008.
|
