MIŠO ZA SVA VREMENA
(posvećeno profesoru Mišu Lukiću)
Opet taj mejl strave i užasa… do sjutra veče čekam tvoju novu kolumnu. A kako pisati kad mi klub visi nad ponorom, kad mi je svaka utakmica kvalifikacijska, ali što reče Željko: sam si kriv, ne možeš ti bez đavola. I pisanje počinje u ponoćnim satima na sjeveru bivše nam domovine, daleko od svoje Topolice, Šušanja, Tombe i ostalih krajeva našeg prelijepog Bara, gdje mi srce još uvijek živi i cvjeta.
Prije neki dan čitam knjigu Borislava Pekića “Pisma iz tuđine”, i pade mi za oko njegov opis života u tuđini. Ne mogu izdržati i moram vam ovo napisati: “Govoriću o osjećanju tuđinstva proisteklom iz okolnosti da, ma kakvi bili razlozi, ne živite u svojoj zemlji sa svojim narodom u prostorima njegovog duha, mentaliteta, običaja. U prostorima što ih krvlju, grijesima, zabludama, ali i ponekim trijumfom obilježila njegova istorija. Svako ko je duže vremena živio u geografskoj tuđini zna šta to znači. I koliko, čak iako je dobar, život gubi kada se ne živi na pravom mjestu, kada se živi izvan njega. A pravo je mjesto uvijek ono na kome smo porasli. Jer, od sviju tuđina na koje je čovjek osuđen, najsnošljivija je ipak sopstvena”.
Ta Topolica uvijek živi u meni, ili je ta nostalgija tako izražena samo zbog toga što sam daleko od morskih plaža, od meni dragih ljudi sa kojima sam proveo mladost i djetinjstvo. Pa, ipak, dok postoje snovi o povratku i snaga je veća da se to i ostvari.
Pokušao sam dva puta sa povratkom u košarkašku Crnu Goru i moram reći da se to veoma tužno završilo, ali Vas ne želim s tim daviti. Reći ću samo da sam na junačkom Cetinju doživio nešto što u svojih trideset pet godina košarkaškog trajanja nikada nijesam niti približno, a iskreno se nadam da neću niti ubuduće. Tako nešto ne vjerujem da se može dogoditi običnom smrtniku, ali poput velikih zemalja, osjetio sam da i naš mali, junački narod itekako zna biti dvoličan, podmukao i prije svega - jako primitivan. A otišao sam na Cetinje sa puno elana, pozitivne energije da učinim nešto veliko za Crnu Goru. Sahranila me slovenačka kultura i poštenje prema igračima, koji su poštenim radom zarađivali hljeb svojoj porodici i sebi. Ma, uopšte ne znam zašto ovo pišem, ali mislim da je jedini razlog za to što je moja današnja priča o jednom čovjeku koji je bio i ostao sastavni dio svih uspona i padova barske košarke - to je kondicioni trener, profesor Mišo Lukić, porijeklom iz sela Dračevica, a stanovnik Starog i Novog Bara više od pedeset godina. Na Cetinju sam imao kondicionog trenera koji ništa slično sa ljudskošću nije imao, ali neću sada pisati o tome.
Za razvoj košarke u Baru zaslužni su svi košarkaški treneri koji su radili u Baru, ali sa svima ili skoro sa svima sarađivao je jedan čovjek pozitivnog duha i velikog znanja u svojoj specijalnosti – fizičkoj pripremi košarkaša. Taj čovjek je profesor Mišo Lukić. Davne 1983. godine sa ulaskom iz Druge lige grupa Jug u Prvu B saveznu ligu, našem klubu je bio potreban pravi kondicioni trener. Izbor je pao na tada mladog profesora fizičkog vaspitanja u Poljoprivrednoj školi Miša Lukića. Onako tamnog tena više je ličio na junaka iz karate filmova, poput Brus Lija, nego na profesora u srednjoj školi. Autoritet među igračima i njegovo znanje automatski ga je izbacilo u prvi plan, tako da je uvijek bio oslonac prvom treneru ekipe. Sa svojim neobičnim govorom i smislom za humor, godinama je bio, zajedno sa legendarnim fizioterapeutom Zoranom Markovićem Cucom, glavni pokretač šou programa i humora na svim putovanjima.
 Trebala bi mi cijela vječnost da ispričam sve anegdote u kojima je učestvovao Mišo na našim turnejama i putovanjima. Moram reći, ono što me uvijek kod Miša najviše oduševljavalo bila je njegova profesionalnost. Kad je bio sa igračima van dvorane ponašao se kao njihov prijatelj, ali kad se radilo na treninzima nije se smjela čuti ni mušica u dvorani. Takav način rada i sam zagovaram, i mislim da je to pravi način rada u klubovima sa malim budžetima i poluprofesionalnim igračima.
Ispričaću jednu anegdotu sa profesorom Lukićem, koja se dogodila u dalekoj Poljskoj davne 1986. godine. Tamošnji klub “Košalin” pozvao nas je u goste, da budemo učesnici njihovog slavljeničkog turnira. Njihov košarkaški klub je bio dio košalinskog Univerziteta, pa se KK “Mornar” našao u društvu kineske reprezentacije, a na tom turniru bila je i mlada reprezentacija Njemačke. Neću pisati o našim rezultatima na tom turniru, ali ako Vam nešto znači, reprezentaciju Kine smo pobijedili lagano, iako smo imali veoma mlad tim sa kadetima Srđom Dobrkovićem, Peđom Furom Pavićevićem, Zoranom Drobnjakom i Zoranom Soćom Gojkovićem. Soća se možda ne bih ni sjetio, jer je prošlo mnogo godina, ali mi pade na pamet da je u jednoj diskoteci plesao sa djevojkom koja je imala naočare sa tolikom dioptrijom kakvu nisam vidio u svom vijeku. Igledala je kao da je imala na očima dna od flaše.
Košalin je grad na Baltičkom moru i poznat je po “bijelim noćima”. Naša barska ekspedicija bila je smještena u malom gradiću Melno, desetak kilometara od Košalina i tamo je bilo puno diskoteka koje su radile po cijelu noć. S obzirom da je turnir bio prijateljskog karaktera, naši mladi, a bogami i stari, igrači koristili su za večernje izlaske do ranih jutarnjih časova, po obližnjim kafićima.
Na našu žalost, nijesmo imali dovoljno novca da platimo ulaz u najveću diskoteku u Melnom, koje je takođe poznato u Poljskoj kao jedan od centara mafije. Naravno, za taj naš problem rekli smo profesoru Mišu, koji je odmah našao rješenje. Rekao je: “Ne brinite, ja ću vas uvesti”.
Cijelo popodne smo se spremali za večernji izlazak i krenuli prema “mjestu zločina”. Predvodio nas je profesor Mišo. Kad smo stigli na vrata diskoteke, jedna grdosija od čovjeka nije htjela ni da čuje da nas pusti besplatno da uđemo u disko. I dok smo ga mi ubjeđivali, pojavio se Mišo iz gužve. Bio je obučen u crnu trik majicu, a pošto je turnir bio usred ljeta, njegov ten je bio potpuno crn, tako da je stvarno ličio na Brus Lija. Onako mišićav, još više je nategnuo svoje mišiće na rukama i prišao je onom redaru na vratima. Pričao mu je o svim mogućim jugo mafijašima, kako su sve to njegovi prijatelji, da se ne zeza s nama, jer smo jako opasna ekipa. Mi smo sve to gledali iz prikrajka i padali od smijeha. Kad odjednom, onaj tip koji nije htio da čuje za naš besplatni ulazak u diskoteku, mahnuo nam je rukom i mi smo čoporativno ušli unutra. Naravno, onaj tip je toliko bio oduševljen Mišovim nastupom da mu je cijelu noć slao besplatno piće.
Poenta je bila u tome da je Mišo tipu objasnio kako je on vođa jednog mafijaškog klana u Jugoslaviji, i čovjek mu je povjerovao, a još kad mu je rekao da je on tu da brine za nas kao neka vrsta Državne bezbjednosti, sve je bilo puno lakše.
Od te noći, sljedećih desetak dana mi smo se stalno pozivali na Miša i kad nije bio sa nama, i besplatno ulazili u disko.
Jednom prilikom je na poluvremenu zaprijetio sudiji da neće živ izaći iz dvorane ako “Mornar” izgubi. Tih dana, kad su sve sudije i protivničke ekipe drhtale u Baru, nerado se sjećam, iako su to bili dani najvećeg uspjeha barske košarke - zato veoma teško pišem o tome. To je bilo vrijeme kad nijesmo iskoristili entuzijazam i ime jednog, po meni najboljeg predsjednika u istoriji barske košarke Velja Vlahovića, da napravimo veliki moderan klub. Na žalost, Veljo je obezbijedio puno novca za razvoj košarke u Baru, ali nije imao vremena da kontroliše na šta se sve troši toliki novac. Tu mislim na minimalno ulaganje u razvoj mlađih kategorija u Baru. Njegovim odlaskom nestao je sa karte svijeta košarkaški klub “Mornar”. Entuzijazmom pojedinih košarkaških radnika taj klub je ponovo oživio i nadam se da će nastaviti svijetlu tradiciju generacija koje su ga osnovale one davne 1974. godine iz srednjoškolskog kluba “Gimnazijalac”, preko “Mladosti” do današnjeg “Mornara”. Dakle, punih trideset pet godina. Posebna mi je čast što sam bio pionir tog početka barske košarke.
Neizostavni član svih “Mornarovih” radosti i tuga, čovjek bez kojeg se barska košarka nikada nije mogla zamisliti, bio je i ostao profesor Mišo Lukić. Posebnu zahvalnost mu dugujem zbog pomoći koju mi je pružio prilikom mog povratka u Bar te 2002. godine. Radili smo zajedno u KK “Primorka” i uprkos svim podmetanjima bogatijih klubova, koji su namješatali svaku drugu utakmicu u prvenstvu, usidrili smo naš brod u mirnu luku Prve B lige.
Trideseta trenerska sezona prolazi, i moram priznati da u svojoj trenerskoj karijeri nijesam imao tako dobrog kondicionog trenera i čovjeka kao što je profesor Mišo Lukić, u Starom Baru (Brbot) poznat pod nadimkom Limo.
Dragi moji, tuđina ubija, ali naše ulice mirišu jorgovanima, a ja brojim dane do nove šetnje pored Malog dvorca u društvu meni dragih ljudi. Do sljedećeg javljanja ostajte mi u zdravlju i veselju širom bijelog svijeta, dragi moji Barani.
Srdačan pozdrav od Peđe Milovića iz Postojne.
|
