KRANJ ZA NEZABORAV
Ovih dana sam proputovao putevima od Triglava do Đevđelije i, naravno, sjetio se srednjoškolskih, komunističkih dana kada nas je vezivalo nadaleko čuveno bratsvo i jedinstvo. Razlog mog putovanja je bio obilazak vječne kuće, na žalost pokojnog makedonskog pjevača Tošeta Proeskog. Negdje davno pisao sam o zaljubljenosti mojeg ženskog dijela porodice (Vesna i Anđela) u tog sjajnog pjevača i još sjajnijeg čovjeka. Čovjeka za kojeg je svako, ama baš svako, imao samo jednu riječ na prostorima bivše Juge.
Putovanje autoputem od Postojne do negdje Preševa prošao je u premotavanju filmova iz prošlosti, kada smo tim putevima ispraćali Titove štafete i disali punim plućima slobode i razumijevanja. Odmah moram reći da ne žalim za tim prošlim vremenima komunizma koji je imao svoje mane, ali i pozitivne strane života.
 Prespavao sam noć u Kumanovu kod jednog od mojih košarkaša Martina Atanasovskog i jako sam bio iznenađen kad mi je objasnio kako je taj grad totalno izdijeljen na Albance i Makedonce. Svako ima svoju teritoriju, svoju školu i svoj fakultet, i nema nekog pretjeranog međusobnog druženja, osim u rijetkim slučajevima.
Ujutro polazak na put prema Kruševu, vječnoj kući čovjeka sa anđeoskom dušom i likom. Podsjetiću na taj mali harizmatični grad koji je u istoriji balkanskih naroda poznat po Kruševskoj republici i Ilindenskom ustanku. Bilo je to 2. avgusta 1903 - pripadnici VMRO-a (Vnutrašnja makedonska revolucionarna organizacija) su na čelu sa Pitu Gulijem, Goce Delčevim i ostalim makedonskim borcima proglasili Kruševsku republiku (prva republika na Balkanu). Republika je trajala samo deset dana i njen prvi predsjednik bio je Nikola Karev. Na žalost, 1200 makedonskih boraca nijesu uspjeli zaustaviti 15.000 turaka na Mekinom kamenu i Kruševo je ponovo bilo pod turskom vlašću. Na Mekinom kamenu poginulo je 300 makedonskih boraca i među njima vođa ustanka Pitu Guli, čiji se grob nalazi na metar od vječne kuće Tošeta Proeskog.
Cijelo mjesto je u znaku pokojnog pjevača. Njegove slike su na velikim panoima pored puta u svakoj gradskoj ulici. Takve tuge u očima ljudi pri pomenu njegovog imena još nijesam od davnih dana vidio. Sasvim slučajno, u manastiru koji je Toše finansirao, sreli smo njegovog oca Nikolu. Ne postoje riječi kojima bi se opisala ljudska tuga u očima tog čovjeka. Otišla je jedna mladost neprebolna. Bar desetak dana sam bio pod utiskom tog putovanja, tako da nastavak putovanja do Ohrida, pa istim putem nazad prema Sloveniji nije registrovan u mojoj glavi.
 Toše je bio jedan jedini na ovom svijetu. Rijetki su takvi, ali oni obično odlaze prvi sa ovog svijeta, bez riječi i bez pozdrava. Ipak, za takvim ljudima ostaju njihova djela i topla ljudska duša. Neka počiva u miru i neka mu je vječna slava.
Opet ću pisati o generaciji sa kojom sam postigao nešto nezaboravno u mom trenerskom, pa ne samo trenerskom, životu. Riječ je o generaciji koja je pronijela slavu barske košarke širom nekadašnje Jugoslavije. Oni su indirektni krivci što sam već 19 godina stanovnik Slovenije. Da Zoran Gojković nije u posljednjoj sekundi pogodio koš ekipe "Zadra" za pobjedu u produžetku, mi se sigurno ne bi plasirali na finalni turnir za kadete u Zagrebu, a ja možda ne bih danas bio stanovnik Slovenije. Kad se sve moje trenerske godine saberu, a na pragu je moja trideseta sezona, ipak su ti momci bili i ostali moje najveće remek-djelo, jer iz dvije ili tri osnovne škole napraviti toliko dobrih igrača, trenera, košarkaških sudija, mislim da nije mala stvar. Ali, to su bila vremena kad su ti dječaci bili puno ambiciozniji od današnje djece i bilo ih je lakše trenirati. Posebno sam ponosan na naše učestvovanje na kampovima na Zlatiboru. Toliko smo bili superiorni da je protiv našeg tima igrala reprezentacija kampa i redovno smo ih dobijali sa visokom razlikom. Meni kao mladom treneru rastao je ponos i potvrda da sam na dobrom putu, jer pobijediti školu jednog "Borca" iz Čačka, "Sloge" iz Kraljeva i "Prvog Partizana" iz Titovog Užica, koji su bili poznati širom Evrope po stvaranju mladih igrača, nije bila mala stvar.
Kao pobjednici Crnogorskog kadetskog prvenstva te 1987. godine stekli smo pravo da učestvujemo na polufinalnom turniru cijele Jugoslavije. Žrijeb je odlučio da to bude u Kranju. Kad smo vidjeli ko je u našoj grupi brzo smo se spustili na zemlju, računajući da možemo pobijediti samo domaćina, jer su ostale dvije ekipe bile "Partizan" iz Beograda i "Zadar". Dakle, dva prvoligaša i moji mladi, ali najhrabriji momčići koje sam ikada trenirao u životu.
Putovanje do Kranja, naravno vozom, do Beograda, pa preko Zagreba do Ljubljane i Kranja puno međusobnog razumijevanja i druženja, prošlo je kao tren. Mladen Zagarčanin je cijelim putem odsvirao na gitari milion puta one tri pjesme koje je znao, tako da smo se cerekali od prve do zadnje stanice. Naš vođa puta Dragan Božinov je bjesomučno dijelio vizit-karte mnogobrojnim djevojkama koje bi zastale da čuju Mladenovo djelo.
Dolazak u Kranj, i to ni manje ni više nego u Titovu vilu na Brdu kraj Kranja. Bilo je prelijepo zdanje isprepletano istorijom. Već sam vam rekao koliko godina sam u Sloveniji, nikada više nisam bio u tom zdanju.
Prva utakmica protiv "Partizana" iz Beograda. Moji momci su izašli na zagrijavanje kao neka zemljoradnička zadruga, sa majicama koje sam samo par dana pokupio od mojih drugara sa kojima sam ljeti bio na Igrama Bratstva i Jedinstva u Vinkovcima, i na kojima je pisalo Bar. Naime, bila mi je želja da moji igrači, kao svi normalni timovi, izađu na zagrijavanje istovjetno obučeni. Kad su izašli košarkaši Partizana, svi obučeni od glave do pete u opremi "Simod", prvi put sam primijetio od kada treniram ovu generaciju, da su se ustrašili od košarkaša iz Beograda. Petnaestak minuta pred početak utakmice ponovo sam uveo moje momke u svlačionicu i rekao im da "Partizan" može da nas dobije, ali ne može da nas prebije. Zna se ko je najhrabriji tim. Ruku na srce, "Partizan" je imao šest igrača preko dva metra, a mi samo Srđu Dobrkovića, i negdje oko dva metra imali su Zoran Drobnjak i Aleksandar Mitrović.
Kad je počela utakmica, nije se znalo ko je "Mornar", a ko "Partizan". Poveli smo za 16 koševa, i onda je sudija isključio Srđu Dobrkovića, jedinog čovjeka od dva metra. Na kraju drama na dva koša razlike za nas - u zadnjoj sekundi igrač "Partizana" Parežanin je pogodio samo jedno slobodno bacanje od dva i pobjeda je pripala najhrabrijim momcima u mojoj trenerskoj karijeri. Rezultat je bio 87:86.
Sjutradan smo igrali protiv "Zadra". U regularnom dijelu utakmice, pet sekundi prije kraja, vodili smo tri koša, ali uprkos mojim upozorenjima dobili smo "tricu" i morali igrati produžetak. U produžetku nova drama. Deset sekundi prije kraja ponovo smo vodili za tri koša, i uzeo sam tajm-aut. Pretpostavljate da sam mojim igračima rekao da je samo bitno da ponovo ne dobijemo tricu. Naravno, svi su razumjeli i klimali glavom. Košarka ne bi bila najzanimljiviji sport na svijetu, kad ne bi bilo iznenađenja. Samo što su stali na teren, "Zadar" nam je pogodio tricu. I onda, jedan od filmova koji se nikada ne zaboravlja, niti briše iz sjećanja. Ostalo je bilo šest sekundi do kraja utakmice, košarkaši "Zadra" se grlili i ljubili poslije pogođene trice, a neko od mojih košarkaša je brzo izveo loptu i dodao do Zorana Gojkovića Soća, koji je napravio najbolji šprint s loptom (a čini mi se i bez nje) u svom životu, i dok su se Zadrani veselili stuštio se po desnom krilu prema njihovom košu. Sa zvukom sirene pogodio je koš, tj. lagano položio. Da li je potrebno da opisujem kakvo je to bilo slavlje u našoj maloj, ali iskrenoj košarkaškoj porodici? Rezultat je bio 88:86. Godine su prošle, ali to Soćovo vođenje, zaprepašćena lica Zadrana i neopisivu radost mojih majstora s mora, nikada neću zaboraviti.
U trećoj utakmici smo bez drame pobijedili "Triglav" iz Kranja rezultatom 93:87, i plasirali se na finalni turnir u Zagreb. O tome ću pisati nekom drugom prilikom. "Tim lavlje srce" se vratio u Bar, neopisivo srećan i još više povezan međusobnim prijateljstvom koje još uvijek traje i poslije više od dvadeset godina. Pa, zar ima veće sreće za jednog trenera nego kad s radošću dolazi u svoj grad, jer zna da je stvorio jednu generaciju dobrih ljudi i vrhunskih sportista. Meni je to najveća satisfakcija u životu.
Na kraju ću napisati imena tih ljudi koji su mi indirektno pomogli da danas živim u jednoj, ipak razvijenoj, košarkaškoj zemlji.
Prva petorka tog tima je bila: Ranko Čarapić, Predrag Furo Pavićević, Zoran Drobnjak, Srđan Pritka Dobrković i Aleksandar Mitrović; Ostali članovi su bili: Mladen Zagarčanin, Radovan Pešić, Đuro Kićović, Zoran Soćo Gojković, Dejan Labović, Omer Bucko Mustafić, Goran Jovović.
Moj pomoćni, i ujedno vođa puta naše ekspedicije, bio je Dragan Levi Božinov. Kad budete čitali ova imena, shvatićete da se oni ipak razlikuju od mnogih ljudi u našem prelijepom Baru. Razlika je u načinu razmišljanja, ambicijama i neizmjernoj želji za poštenom afirmacijom. Bio sam mlad i premlad trener kad sam ih počeo trenirati, ali od mene su mogli čuti samo riječi poštenja, međusobnog poštovanja. Mislim da sam te momke naučio da se u sportu, pa i u životu, ne može uspjeti bez reda, rada i discipline.
Ponosan sam na sve njih, ma čime se bavili u ovim godinama, jer su do kraja mog života dio mene i tako će uvijek ostati. Čeka me Bar i sve naše plaže.
Srdačan pozdrav za sve moje Barane širom planete.
P.S.
Moj dugogodišnji košarkaški asistent Konstantin Subotić je baš dok sam pisao ovaj tekst dobio sina Nikosa, kojem želim dug i srećan život. Rodio se je još jedan čovjek od dobrih ljudi, Danijele i Koste…
Postojna 23. 06. 2008. Predrag Milović
|
