KOBNO ZAKUCAVANJE
Nekako iznenada posjetih naš Bar 10. oktobra. Kako se to dogodilo? Trenerska organizacija, na čelu sa predsjednikom Miodragom Baletićem, pozvala me je da na licencnom seminaru u Nikšiću održim jedno predavanje za crnogorske trenere. Sreći mojoj nije bilo kraja i onako zbunjen kao đak prvak, bez riječi sa neskrivenim oduševljenjem prihvatih da nešto učinim za moje kolege i naravno za crnogorsku košarku. Moj jedini uslov je bio da to uradim besplatno, jer sam osjećao potrebu da nešto korisno uradim za moju "malu i napaćenu" Crnu Goru. Mislim da sam puno toga napravio za crnogorsku košarku, ali predavanja još nijesam imao. Poslije dvadeset godina predavaću svojim prijateljima, bivšim košarkašima i kolegama s kojima sam radio za vrijeme kratkog boravka u "Primorci" iz Bara i "Lovćenu" sa Cetinja. Bila je to za mene izuzetna čast. Tih pet dana provedenih u Baru, Nikšiću, Podgorici i Nikšiću bili su kao iz snova. Stigao sam sa sestrom Sonjom do neopisivo lijepog mog sela Bezjova, u kojem sam proveo najljepše dane djetinjstva, pentrajući se po okolnim brdima čuvajući krave i ovce.
Tu ljepotu života teško je opisati, pa ipak, noć u kojoj sam dobio na poklon knjigu slobodne barske novinarke Gordane Vujović "Što vjetar ne odnese" ostaće mi u vječnom sjećanju. Naime, kraj te knjige posvećen je Luizi Zlatović i meni, što me je posebno očaralo. Kad mi je za taj gest rekao urednik Željko, zamolio sam ga da mi nabavi jedan primjerak knjige i on ga je zatražio direktno od autora. Gordana je, što me je posebno oduševilo, zaželjela da mi taj primjerak lično uruči, na čemu joj se posebno zahvaljujem. Proveli smo lijepo veče na terasi jednog od barskih kafića u centru grada. Ima li ljepše stvari na svijetu kad oduševite nekog za koga ste znali da postoji, ali u ovom svom ne baš kratkom životu nikada nijesmo došli u priliku da razgovaramo?
Noć provedena sa Gordanom, Željkom i Draganom zračila je spontanošću i opuštenošću, prepričavanjem raznih uspomena iz prošlih barskih vremena. Naravno, ja se "nijesam gasio", jer sam u Sloveniji željan "naših" dugotrajnih razgovora. Primakao se dan odlaska, a u meni neopisiva bol, kao da sam prvi put odlazio od svog doma. Ponosan što sam ipak doprinio Baru i Crnoj Gori nešto pozitivno. Presrećan što je ipak još neko primijetio moju čistu dušu i jako pošteno srce, a to je za ovo vrijeme utopija.
Gordana, hvala ti još jednom, što sam postao dio tvog književnog života. Odlazak tužan, pretužan, ali morao sam otići. Naravno, poslije svakog odlaska iz Bara, pitam se - pa, zar sam stvarno morao otići prije dvadeset godina iz ovog raja na zemlji. Dok se to budem pitao - moj povratak biće izvjesniji, ali sam poslije ovog boravka u Crnoj Gori siguran da će moja životna destinacija biti moje selo Bezjovo. Neće mi biti daleko ni Podgorica (25 km), ni Bar (75 km), a ni moji Komovi (35 km). Mogao bih Vam još puno toga napisati o ovom kratkom susretu sa Crnom Gorom, sa meni dragim osobama, iz moje slovenačke sobe gdje me Radio Bar sa interneta, i ova predivna muzika, podsjeća da sam još uvijek jedan veliki dio Topolice, Trudbeničkog naselja i naravno cijelog Bara.
 Poslije završenih zimskih priprema u Kolašinu te 1983. godine vratili smo se u Bar, ali pošto je za vrijeme zimskog raspusta naša dvorana u Poljoprivrednoj školi "Dušan Vlahović" bila u renoviranju, nijesmo imali gdje trenirati, tako da smo uglavnom trčali po okolnim livadama i ponekad u nekoj od barskih malih dvorana. Pa ipak, uspješno smo startovali u drugom dijelu prvenstva, gdje smo sa fantastičnom koš razlikom (2023 – 1751, tj. + 272) osvojili prvo mjesto, sa samo tri poraza i devetnaest pobjeda. Ipak, ta sjajna ekipa imala je dovoljno snage jos od ljetnjih priprema sa Žabljaka. Na početku tih priprema prvoj ekipi su bili priključeni i tri mlada igrača: Radivoje Krečo Mandić, Drago Krivokapić i Dejan Pile Vujanović.
Ovo o čemu ću Vam večeras pisati dogodilo se u prvom dijelu prvenstva, u onom nezaboravnom, u kojem je ovaj sjajni tim dobio svih 12 utakmica i zadivio ciijelu tadašnju Jugoslaviju. Jednu od tih dvanaest utakmica dobili smo bez borbe, i to protiv ekipe KK "Ramiz Sadiku" iz Peći, koja je ubrzo poslije početka prvenstva napuštila takmičenje.
Igrali smo utakmicu u Makedoniji, u Titovom Velesu. Standardan odlazak ispred "Agave" u jutarnjm časovima obično oko deset sati, autobusom "Rumijatransa". Za volanom iskusni vozač Rasim Lukač i kompletna ekipa za šou program u autobusu. Putovanje do Turjaka gdje je uobičajeno bio ručak. Na utakmice u Makedoniju i na Kosovo odlazili smo dan ranije, kako bi ekipa odmorna dočekala utakmicu. Prije početka prvenstva naš prvi trener Petar Blažević u novinama je proglašavao ekipu "Boreca" iz Titovog Velasa za jednog od glavnih konkurenata za osvajanje prvog mjesta. Po onome što su pokazivali na terenu, Perovo mišljenje je bilo opravdano. Bio je to tim niskih igrača i veoma dobrih šutera. Njihovi centri nijesu imali ni po dva metra, ali su zato igrali veoma brzu košarku i - što je bila karakteristika svih makedonskih klubova - imali su odličan šut. Sa distance i poludistance šutirali su centri i bekovi. Ova utakmica zakazana je bila za nedjelju u 12 časova.
Poslije putovanja po snjegovima Crne Gore, Kosova i Makedonije stigosmo u jedan mirni, lijepi grad. "Borec" je imao prelijepu novu dvoranu u koju je moglo stati skoro 5000 gledalaca. Umjesto parketa, na podu je bila jedna tvrda plastična masa zelene boje. Ono po čemu sam najviše zapamtio njihovu dvoranu bile su veoma kose tribine, i kad bi se ta dvorana bar malo napunila, osjećali smo se kao u vulkanskom grotlu ili gladijatorskoj areni. Međutim, ta dvorana je imala jednu veliku falinku, izgrađena je bila pored same željezničke pruge, tako da su gledaoci, ako žele doći do dvorane, morali prelaziti preko nje, što je ponekad završavalo i tragično. I baš pred naš dolazak se dogodila jedna od tragedija na tom prelazu preko pruge, pa su vlasti zabranile košarkašima "Boreca" da igraju u toj dvorani, dok se ne obezbijedi siguran prolaz preko pruge. Pa, ipak, mi smo tu utakmicu odigrali baš u toj dvorani, iako nije bilo predviđeno. A kako se to dogodilo…
Nedjelja, dan utakmice. Trebali smo igrati u jednoj puno manjoj dvorani, čini mi se iz Drugog svetskog rata, na spratu neke srednje škole. Male tribine bile su pune do posljednjeg mjesta. Svi su htjeli pobijediti lidera. Publika je zviždala i u pauzama jela sjemenke i kokice, pomalo nas gađala i provocirala. Vodio sam zagrijavanje našeg tima koje je uobičajeno trajalo nekih 30-40 minuta. U onim vremenima nije bilo pregibnih obruča, ni ovih novih manjih tabli. Tada tabla nije bila čvrsto zakačena za konstrukciju koša, tako da bi svako zakucavanje na zagrijavanju donosilo potencijalnu opasnost da se tabla razbije u paramparčad. Konstrukcija ovog koša je bila zabetonirana u zid dvorane.
Stalno sam upozoravao svoje igrače da ne zakucavaju, uostalom - to su radili tada svi treneri na svijetu, ali ne lezi vraže, taman kad smo se pripremali da završimo zagrijavanje i da počnemo utakmicu, jedan od najmlađih u našem timu, tada devetnaestogodišnji Darko Knežević zaleti se da zakuca jednu loptu da se ispiše, jer je bila mala vjerovatnoća da će ulaziti na tako važnoj utakmici. Darko je silovito zakucao, ali prilikom tog zakucavanja isčupao je cijelu konstrukciju koša iz zida dvorane. Tabla je pukla i obruč se iskrivio. Nastala je prava panika oko Darka. Publika je zanijemila, ne mogavši vjerovati svojim očima. Darko od straha i zbunjenosti nije se pomakao ispod koša. Po njegovoj glavi su padala stakla od table i bio je sav u krvi. Najprisebniji je bio naš fizioterapeut Cuca Marković, koji mu je prišao i peškirom omotao glavu i polako rukama vadio djelove stakla iz nje. Poslije toga su došla kola hitne pomoći i Darko je završio u bolnici. Zbunjena publika, kad je vidjela da su svi živi i zdravi i na broju, aplauzom je ispratila Darka iz dvorane. Bila je to prava sreća u nesreći da je bio kraj zagrijavanja i da nijedan igrač nije bio ozbiljnije povrijeđen.
 Preselili smo se u onu novu dvoranu sa početka priče i, pod utiskom Darkovog nesrećnog zakucavanja, dugo smo se mučili sa ekipom "Boreca". U drugom poluvremenu uspjeli smo da se odlijepimo i pobijedimo rezultatom 87:78. Po običaju, najbolji strijelac u našem timu bio je Duško Pavlović sa 22 koša, a do njega bili su Dodo Peličić sa 18, Milan Rondović sa 15 i Bobo Ljutica sa 14 koševa. Kod domaćina najbolji su bili Ivković sa 21, Vasilev sa 19, Andov i Mitev sa 14 koševa.
Tako se završilo to neobično gostovanje u Titovom Velesu. Darko je pristigao negdje u drugom poluvremenu sa bijelom čalmom oko glave i zbog toga smo bili neizmjerno srećni. Na većini tadašnjih klupskih fotografija, Darko se slikao sa kačketom na glavi. Ipak, sve se dobro završilo i taj sjajni barski tim se vratio kući sa dva nova boda u toj šampionskoj sezoni. Mislim da je Darku najteži bio povratak kući, jer su ga Dodo, Kile, Leko i Bobo ubijali zezanjem zbog njegovog fantastičnog skoka i uspješnog čupanja konstrukcije koša iz zida, a to je, koliko ja znam, malom broju ljudi na svijetu pošlo za rukom. U stvari... ja ne znam ni jednog.
Eto, dragi moji Barani širom svijeta, završih i ovo pisanje pun neke čudne inspiracije i zanosa pored našeg Radio Bara i noćnog programa, kojeg večeras vodi Željko, a što garantuje sjajnu muziku koja me još više ubija u ovoj ludoj noći bez kraja. Priznaću, i lice mi je orosilo. U Baru je i u oktobru ljeto, ljudi šetaju u kratkim rukavima, a sunce nekako drugačije sija… Nemojte nikad prestati da maštate o vašim barskim sokacima i pravim prijateljima, jer to će Vas uvijek vraćati onamo odakle ste (ili smo) pošli. Kao što i mene večeras vraća ovaj papir na kojem mi je duša.
Ostajte mi u sreći i dobru, dragi moji širom svijeta.
S neizmjernom ljubavlju vaš,
Predrag Milović
Postojna, 23. X 2008.
|
