KILE, LEKO I ČIBULE
Ponovo taj mejl strave, urednik piše do pet zaključujemo novinu, ako ne pošalješ tekst, neki ljudi će biti tužni, a neki presrećni, jer se ne baviš puno legendama, već pišeš o normalnim ljudima koji su napravili puno za barsku košarku, a od nje su dobili samo čir na želucu ili poneku uvredu primitivnijeg dijela naše ljubavi iz mladosti. Na žalost primitivci će vječno ostati nepromijenjeni, možda će se još ponekom "uvući" da završe poneku rabotu, ali sve je to kratkog daha. Svi oni možda malo bolje žive, ali isto tako spavaju u jednom krevetu i pojedu samo jednu večeru, a samo je pitanje u čijem društvu i ko ih sve sa neba gleda i vjerujem da će jednom sve doći na svoje mjesto.
I stiže recesija, ona sirotinja se ne sjekira za to, ali ovi "bizmismeni", vjerujem da ne spavaju, jer više neće biti kredita od prijatelja, kumara, širom naše lijepe Crne Gore, nego će i one što su apili morati da vraćaju, jer na kraju krajeva direktori banaka kad zagusti moraju spašavati sebe i svoj "teško" stečeni kapital. Malo se i radujem ovoj recesiji, jer će svi ljudi postati siromašniji, a poznato je iz svetske literature da su siromašni ljudi - dobri ljudi. Ponovo će se družiti svi ljudi međusobom, bar nekoliko godina, dok ovo čudo od recesije bude trajalo. Ponovo će našoj djeci uzori postati fakultetski naobrazovani ljudi koji nijesu stekli enormno bogastvo i to će biti potvrda da ovi obrazovani, što su često čekali u nekim žbunovima širom Skadarskog jezera ne mogu biti primjer dobrog čovjeka, a još manje kreatori naše budućnosti. Baš sam malo radostan.
 Ovih dana, uprkos kopačkama i košarkaškim patikama, najviše sam oduševljen iračkim cipelama broj 44. Pretpostavljam da znate zbog čega. U pitanju je novinar Muntazir al-Zaidi. Čovjek koji od ljudskih osobina ima samo Pavlovljev refleks za izbjegavanje cipela odlazi kao zadnji cirkusant, sa željom da se nikada niko sličan ne pojavi na ovom svijetu. Čovjek koji se igrao u svoja dva mandata životima miliona ljudi, koji je shvatio Planet kao svoju kućnu zabavu, a mnogobrojni poltroni i sljedbenici nijesu birali sredstva da mu se debelo "uvuku" i sa instrukcijama sa Wall-strita unište i ono malo nacionalnih privreda. Sada su sve oči uprte u čovjeka čiji su preci do samo nekoliko desetina godina bili robovi. Obama Ante Portas.
Sreća je da naši nikuda ne odlaze, jer mi smo barem stabilni, da stabilniji ne možemo biti. Samo para i igara i šta će nama više, jer mi smo ratnički narod i navikli smo vjekovima na glad, ali samo borbe da nam ne hvali. Sada je samo borba za golu egzistenciju, a živim u strahu da će i poslije ovog čuda od recesije, kao i poslije ove tranzicije isplivati primitivci koji su spremni stići i uteći i na svako osim na zatvorsko mjesto postojati. Ma, mi smo genijalci.
Ne dajte se ljudi, dobri i pošteni, proći će i ovo, ali niko ne zna kad.
Moja današnja priča vezana je za jednu ludu košarkašku trojku, koja je, pored Doda Peličića, imala najoriginalniji smisao za humor. Taj njihov humor svodio se na to da je dovoljno da im čovjek vidi facu i sve mu je jasno. Riječ je o sigurno najboljem školovanom šuteru u istoriji barske košarke Slavku Lekiću. Namjerno govorim školovanom, jer sam već pisao da je samouki najbolji šuter bio Zajo Perazić. Drugi u tom triju bio je Zlatko Čikić, kojeg je tadašnji trener Rajko Bojić zvao Čibule i, naravno, čovjek koji je po svemu bio poseban - Milan Kile Nikolić, već dugi niz godina stanovnik Londona. Pripadali su istoj košarkaškoj generaciji i čak su učili u istom razredu, ako se ne varam. Kod autobusa tete Danijele Čibule je imao ribarsku baraku od oca Muse u kojoj smo danima i noćima sjedeli i smišljali svakodnevne nestašluke.
Ispričaću par njih. Jedne davne godine bili smo gosti u Poznanju (Poljska) i kao vječiti ribolovac na rijeci Željeznici (kuća mu je uz samu rijeku), Kile je kupio nekoliko plovaka za pecanje. Kad je stigao u hotel, jedan stariji prvotimac, a malo naivniji, upita Mića - šta ti je to za plovke. Mićo ga pogleda i reče mu onako šeretski - to mi je pojačalo za kasetofon, jer mi nešto slabo radi i bogami je dosta star. Još mu je objasnio gdje ga je kupio i da do tamo mora uzeti taksi i voziti se bar pola sata. Stariji prvotimac ga zamoli da mu proda bar tri od njih. Naravno, Mićo mu je prodao tri plovka za nekih 50 maraka, i prvotimac mrtav zadovoljan ispriča ostatku ekipe kako je jeftino dobio pojačalo za kasetofon, jer, kad je sabrao cijenu taksija i cijenu pojačala (plovka) za kasetofon, shvatio je da je u velikom dobitku. Mićo, Čile i Leko u nesvijest od smijeha. Svi ti plutasti plovki stajali su jedva deset maraka.
Po odlasku Bora Vučevića u "Bosnu" iz Sarajeva, naš tim je otišao na pripreme u Sarajevo kao dio obeštećenja za Borov prelazak. Tako smo se mi našli u sarajevskom hotelu "Evropa". U to vrijeme, u našem Baru se održavao legendarno takmičenje Prvi glas Bara, pa se ova čuvena trojka sjetila, uz pomoć Doda Peličića, da to isto uradi u Sarajevu u sobi Čileta, Milana i Leka. I, naravno, takmičenje je bilo u kasnim večernjim satima, a trener je naredio da se mora spavati u deset naveče. Kad je Rajko negdje poslije ponoći čuo Dodovu pjesmu, a naročito danas uglednog dentiste Gojka Baranina, ušao je u sobu i svi su se na brzinu posakrivali gdje je ko stigao. Čuvena trojka je poskakala u svoje krevete, a trener je bio neprijatno iznenađen kad je ustanovio da su takmičenje u svojoj sobi organizovali do tada uzorni mladići sa početka moje priče. Trojka je bila kažnjena, a trener je izgovorio čuvenu rečenicu, razočaran ponašanjem do tada uzorne trojke: "Il' ja pričo, il' pas lajo, tako ti je bolan Smajo".
 Sjutradan je naš tim išao na svečanu godišnju skupštinu košarkaškog kluba "Bosna", što je bio značajan datum za taj tada evropski klub. Čile je cijelog života volio da nosi čuvenu zelenu vjetrovku iz Barija od Nikole i vojničke rašnirane čizme. Ispod vjetrovke obično bi nosio neki dzemper na "v" izrez, tako da je na sve ličio osim na košarkaša. Na sebi je imao farmerice, ako se sjećate onaj kombinezon gdje mu onaj gornji dio nije išao preko ramena, nego niz gaće. Kad ga je obezbjeđenje vidjelo, niti pod razno nije htjelo da ga pusti u svečanu salu. Legenda nikšićko-sarajevske košarke, pokojni Vule Vukalović na molbu prisutnih košarkaša ubaci Čileta u svečanu salu, a Rajko Bojić - kad ga je vidio - samo što se nije onesvijestio.
Naveče, dok su se spuštali sa petog sprata hotela "Evropa" na večeru, u liftu su se našli nerazdvojna trojka, i odnekud i trener. Dok su se spuštali, Leko je pritisnuo lift umjesto na prizemlje na drugi sprat. Trener, onako zamišljen, izađe na drugi sprat i nastavi da ide. Trojka ode na prizemlje i kad je Bojić pristigao na prizemlje, Čile prsnu u smijeh, a uvrijeđeni trener mu reče: "Kako možeš bolan da se smiješ, ja se tebi nijesam smijao kad si stigao na skupštinu 'Bosne' kao kočijaš i osramotio cijeli klub".
Kao najpametniji u timu i pravi vođa, trener je za večeru preporučio i naručio poznati specijalitet, za koji ama baš niko prije nije čuo. Riječ je o bosanskom loncu. "Bosna" je plaćala pripreme, pa rekoše da probaju i to čudo od specijaliteta. Kad su to igrači dobili, niko ga nije ni okusio, već su samo razmišljali kako će stići do Baš-čaršije da pojedu po desetak Hasetovih ćevapa, najpoznatijih ćevapa na svijetu. Rajko je lagano prikupio sve specijalitete koje igrači nijesu probali i pojeo bar desetak. Nevjerovatno, ali istinito.
Takvih događaja bilo je na pretek, ali neću sve sada ispričati. U ovom mom pisanju mi je pomogao Mićo svojim mejlom iz Londona, jer sam dio ovih detalja bio već zaboravio. Ovim putem mu se najiskrenije zahvaljujem. Do mog sljedećeg pisanja, dragi moji Barani širom plenete, želim Vam svako dobro.
Srdačan pozdrav iz danas hladne Postojne.
Peđa Milović,
Postojna , 21.12.2008.
|
