 DEBI U TITOVOM UŽICU
Sjećanje me lakom tugom ovi:
veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
s puta idu Kari Šabanovi.
"Kari Šabanovi" (Aleksandar Leso Ivanović)
Jednom je čuveni pisac Bajron napisao: "Kaže se - dobra stara vremena. Sva su vremena kad pripadaju prošlosti - dobra". O tim prošlim topoličkim i barskim vremenima posljednjih dvadesetak dana puno razgovaram sa svojim prijateljem iz djetinjstva i rane mladosti, Ljubom Sekulićem. "Nimontov" brod "Slavutić 10", koji je prije nekoliko mjeseci doživio lakšu havariju u talijanskim vodama, trenutno se nalazi u Izoli na popravci. Ljubo je dio posade tog broda, tako da su naše večernje šetnje slovenačkim obalama pune uspomena. Možete zamisliti kakvi su to razgovori dvojice ljudi sa slonovskim pamćenjem. Moj pomoćnik u Kopru, Kosta Subotić i sin mi Savo, ne zaklapaju usta od smijeha slušajući naše zajedničke dogodovštine iz Bara. Junaci barskih ulica - Mugi, Deno, Ljubica i još mnogo obrađenih tema vraćaju me u ona dobra, dobra, nezaboravna vremena. Teškom mukom, ali moram priznati da je Ljubova memorija puno svježija od moje. Njegov prvijenac sin Šćepan imaće šta da čuje od svog oca kad poraste. Želim mu dug i bezbrižan život.
Opet je moja glavna tema košarka. Ponovo ženska košarka i jedno interesantno putovanje na prvu utakmicu saveznog ranga takmičenja u Titovo Užice. Već sam pisao o slučajnom pismu koje mi je promijenilo život, i ujedno usmjerilo sve moje životne pore prema trenerskom poslu. Krivci su bile dvije Vesne - Aleksić danas Paladin, i Jovanović danas Bokan. Već sam pisao da u Crnogorskoj ligi nijesmo imali premca. Izgubili smo samo jednu utakmicu i to u Bijelom Polju protiv "Jedinstva". Imali smo problema i na Cetinju gdje smo u zadnjem napadu košem Olivere Čarapić pobijedili ekipu "Lovćena" rezultatom 85:84 (37:34). I naravno, prvo pisanje o ženskoj košarci izazvalo je erupciju uspomena u mojim bivšim košarkašicama, naročito u Vesni Aleksić Paladin koja mi je poslala dvije lijepe SMS poruke, i ja ih sada čuvam kao lijepu uspomenu na vrijeme kad smo bili pravi prijatelji, a ne samo trener i igračica. To prijateljstvo i danas traje i mislim da se nikada neće prekinuti. Vesna mi piše: "Opet je izašao tekst u Barskim o našoj mladosti. Hvala ti što čuvaš uspomene. I pored toga, rastužila sam se! Sad bih legla na strunjače u sali gimnazije i na gramofonu pustila Josipu Lisac… "Jedna mladost, jedan cvjet nade, raste tiho u srcu mom… Tko zna? Možda me čeka…". I, naravno, poslije ove poruke, i sam sam bio nekako tužan, a po drugoj strani jako srećan što još u nekome živi ona naša mladost u kojoj smo svi bili prvo ljudi, pa sve ostalo. Nadam se da to vrijeme nije prohujalo s vihorom i da će se ponovo vratiti.
I sad, putovanje na prvu utakmicu. Mi barska djeca nijesmo imali puno mogućnosti da putujemo dalje od Titograda, Pljevalja ili Ivangrada. Pretpostavljate, problem je bio novac. Kad je žrijebom odlučeno da ćemo igrati prvu utakmicu u Titovom Užicu, odmah sam pročitao puno literature o užičkom kraju, kako ne bih bio neinformisan u slučaju dijaloga sa stanovnicima Užica. U stvari, mi smo igrali utakmicu protiv ekipe "Sloge" iz Požege, koja nije imala svoju dvoranu, pa je prvenstvene utakmice igrala u Titovom Užicu.
Odlazak iz Bara, petak 16. novembar 1979. godine, prevozno sredstvo - poslovni voz koji je godinama išao tačno u 13 časova. Jedan od rijetkih vozova koji nije kasnio bez nekog velikog zveka. Putovanje s puno pjesme i igre po kupeima. Vođe puta Slavo Kovačević i Dragan Leković, kao i nezaobilazni i nezaboravni fizioterapeut Zoran Marković Cuca. Djevojke, ne računajući doktoricu Dragicu Ćurulić, najstarija dvadeset godina. Danas kad sve ovo posmatram, mislim da je bila prava roditeljska hrabrost pustiti svoju djecu s kraja na kraj Jugoslavije sa ljudima koji su bili samo koju godinu stariji od njihove djece.
Raspored u kupeima mislim da je već odavno napravljen, ali se tu išlo iz kupea u kupe, pjevalo i - što bi rekli Barani - provaljivalo fora do besvijesti. Sjećam se da sam upitao Draganu Plamenac da li mogu da joj postavim jedno pitanje. Ona mi odgovori da mogu, ali da ne bude teško. Pitao sam je da mi nabroji sve klubove u našoj ligi. Ona mi odgovori kao iz topa: "Pa, ti si rekao da neće biti teško pitanje". Kupe mrtav od smijeha, a ja ostah bez odgovora. Cuca je u drugom kupeu imao svoj šou program i ko god bi prošao hodnikom morao je da se javi kod Cuce "na recepciju", a tek kad bi mu Cuca dozvolio mogao je da se udalji od našeg kupea. Ma, jednom riječju, nezaboravno doba košarkaško.
Stigosmo u Užice. Poslovni nikad ne kasni. Smještaj u hotelu "Turist", jer za popularni hotel u centru Užica "Sivac" nije bilo novca. Poslije večere prošetasmo skoro kolektivno Užicem i nešto kasnije na spavanje.
Sjutradan poslije ručka smo imali obavezan odmor. Što se utakmica više približavala, postajao sam svjesniji gdje se nalazim i, moram priznati, uhvatila me neopisiva trema. Ekipu našeg protivnika vodio je čuveni jugo-reprezentativac Sreten Đurić. Dugogodišnji igrač "Crvene Zvezde", a ja samo mjesec dana ranije napunio dvadeset godina. Pomislih u sebi, što ću crni u gori kukavac, samo da se ne obrukam. Bio bi to crn obraz za cijelo Bezjovo i Kučko pleme, da se izgubim na utakmici. Hrabrio sam sebe, ne daj se junački sine, a đed Mijajlo ti je puca' iz trešnjevog topa po ratištima Crne Gore, a ti da se prepadneš od prve utakmice. Ajde, ne sprdaj se, no se bori i ko zna zašto je to dobro. Sjetih se Njegoša, da je i on sam sobom govorio i sebe hrabrio, pa se i ja okuražih, a samo ja znam kako mi je bilo. A blijed kao krpa, jedva sedamdeset kila, ma se ohrabrih i krenuh u boj, dug da rijetko duži može biti, evo već dvadeset deveta godina.
Ponio sam i pravo odijelo koje sam nosio na gimnazijskoj maturskoj večeri i onu kravatu, ako se neko sjeća, široku, preširoku, a kratku koja je uspješno čuvala moja pluća. Danas kad se toga sjetim, mrtav sam od smijeha. Bio sam blijed u licu, ljudi moji, kao da mi je došao sudnji dan. Samo da se ne onesvijestim i biće dobro. A da mi se to dogodilo, znam zasigurno da bi se obruka.Da ne prevarim, imao sam samo par brijanja iza sebe.
Dođe trenutak zagrijavanja naše ekipe i, naravno, pod košem je stajao Cule sa ogromnom bradom, jer pomoćnog trenera nisam imao, dok sam ja nervozno šetao pored zapisničkog stola. Kad dođe vrijeme da potpišem zapisnik utakmice, i odredim prvu petorku, sudija Prodanović iz Čačka mi priđe i zamoli da pozovem trenera Baranki, onoga bradonju što šeta ispod koša, da dođe i potpiše zapisnik. Kad sam mu rekao da sam ja taj trener, on me začuđeno pogleda, i ne moga izdržati da me ne pita: "A koliko imaš godina, časti ti?". Kad sam mu rekao da imam dvadeset, nekako se uozbilji, i pretpostavljam kad se okrenuo u stranu da je pukao od smijeha.
Na utakmici svi smo bili iznenađeni, jer smo vodili tokom čitave utakmice. Izgubili smo u posljednjih dvadeset sekundi rezultatom 68:65 (28:28). Izgubili smo dvije odlučujuće lopte i "Sloga" je iz dvija kontre postigla koševe, tako da smo ostali praznih šaka. Na toj utakmici za ekipu KK "Mladost" nastupile su: Vesna Mitrović, Dragica Borović (4), Vera Stjepović, Vesna Jovanović (12), Dragica Ćurulić (13), Dragana Plamenac, Stanka Čarapić (18), Olga Vukčević, Mirsada Rujović, Vesna Aleksić (8), Radmila Lekić (10) i Lutvija Cenović.
To prvo iskustvo nam je dalo dodatni motiv da još više treniramo, ali su uslovi rada u tadašnjem Baru bili veoma loši. Domaće utakmice smo dugo igrali u Kotoru, jer u našoj dvorani nismo imali semafor.
Poslije utakmice i večere u hotelu otišli smo na ponoćni voz za Bar. Na žalost, to naše prvo putovanje obilježila je i jedna tragedija na pruzi. Naime, na dijelu puta kroz Crnu Goru voz je naišao na odron zemljišta. Mašinovođa je uzaludno kočio, tako da je lokomotiva zajedno sa mašinovođom završila u jednom od ambisa na pruzi Beograd-Bar. Taj tragični događaj danima se prepričavao u našem klubu. Roditelji su se plašili da svoje kćerke šalju vozom, pa smo gostovanja u Novom Sadu i Zrenjaninu (a igrali smo dvije utakmice u paketu zbog troškova) prvog i drugog decembra 1979. godine igrali bez nekih glavnih igračica.
U cijeloj tragediji na pruzi zapamtio sam riječi Dragane Plamenac: "Kuku njoj ako joj otac sazna za ovu tragediju, nikad je više neće pustiti na utakmicu vozom". To je baš bio crni humor. Naš vagon nije bio puno daleko od pomenute lokomotive, ali se za nas sve srećno završilo.
I eto, moj trenerski brod plovi već dvadeset devetu godinu nemirnim morima ovog veoma lijepog, ali teškog posla. Čini mi se da doživljavam svoju katarzu i mir radeći u Kopru, na moru okružen istinskim prijateljima: Kostom, Kokosom, Džozijem, Klokijem, Dakijem i svim koji mi puno, puno znače u životu. Kopar me podsjeća na Bar i to mi daje dodatnu volju da s veseljem odlazim na treninge, što nije bio slučaj u nekim drugim klubovima.
Da ne dođe "Slavutič 10" u Izolu, ne bih sreo Ljuba Sekulića, i ne bih se sjetio puno detalja iz svog života, kao onog kad nas je Bato Kinez vodio na regrutaciju, a mi smišljali kako ćemo nabaviti vezu da dobijemo pravi rod vojske. Ljubo se sjetio kako sam smislio pjesmu od željezičke stanice Titograd do garnizona: "Ne treba nam sad nikakva veza, jer imamo Baticu Kineza". Kasnije mi je Bato puno pomogao u vojsci, jer se - čini mi se - godinama ne bih vadio iz vojnog zatvora. Mnogo sam bio dobar vojnik. Ne daj Bože.
Nezaboravno doba naše mladosti, dok je Vesni, Milica, Ljuba i ostalih ne nestaje iz mojih sjećanja. Srdačno Vas pozdravljam, dragi moji Barani širom bijelog svijeta, i ujedno Vam želim svako dobro, puno dobrog zdravlja, sreće i ljubavi u Novoj 2008. godini.
U Kopru, 10. decembra 2007. godine
Vaš Pedja Milović
|
