 TIM "LAVLJE SRCE"
"Sve izbledi: i oduševljenje, i ljubav, i dužnost, i sažaljenje"
(Laza Lazarević)
Nemoj da se rastužiš kad počne sneg da kopni.
Davno su reke odnele našu mladost. Nemoj da se začudiš i zaplačeš
Kad ispod belog snega
Ponovo vidiš samo crnu zemlju.
I ništa više.
Taj neminovni završetak.
(Kad počne sneg da kopni – Risto Tošović)
Evo i mog novog javljanja. Poseban je osjećaj u mojoj duši kad znam da u vašim srcima, dragi moji Barani, izazovem nostalgiju i lijepa sjećanja na naš grad kojem hrlimo svakog ljeta, a poneki samo brojimo dane kad ćemo ugledati drage ljude, draga lica i prošetati već neprepoznatljivim ulicama, sad već velegrada, našeg Bara.
I tako iz daleke Švedske, jednog prijepodneva, dobijem telefonski poziv jednog od najtalentovanijih fudbalera barskog "Mornara", Beća Begzića. Bećo, dijete nadaleko čuvene Sokolane, pripada sjajnoj generaciji koju je stvarao moj dragi kolega, profesor Vasko Milošević. Toj sjajnoj generaciji fudbalera pripadali su: Zoran Koko Perović, Kendi Bišević, Beli Merdović, Isko Osmanagić, Dragoje Jegulja Leković i još mnogo dobrih momaka tog vremena. Ispričao sam se s Bećom, koji je svoje fudbalsko sidro podigao ranih osamdesetih, i preko beogradskog OFK "Beograda" stigao do hladne Švedske. Sjećam se onih davnih vremena kad sam uživao na stadionu na Madžarici u svakom potezu ove sjajne fudbalske generacije, koja je kasnije napravila fenomenalnu fudbalsku karijeru. Danas Bećovim stopama korača njegov sin, i vjerujem da ćemo uskoro čuti za novog reprezentativca Švedske u fudbalu sa prezimenom iz našeg grada - dakle, Begzić. Bećo je došao do mog telefona sasvim slučajno. Živi u istom gradu sa mojim bivšim košarkašem Slavkom Karadžićem, i sasvim slučajno su se sreli, i normalno - riječ je potekla i o našem sajtu. Čitajući moje kolumne Bećo se sjetio svoje mladosti u legendarnom naselju Sokolana. Danas je Bećo jedan od uspješnih fudbalskih trenera na sjeveru Evropskog kontinenta. Vjerujem da će svojim znanjem oduševiti mlade Šveđane, jer sigurno ima što da im pokaže.
Nekako uporedo sa razvojem ove fudbalske generacije, i ja sam počeo davne 1982. godine da stvaram nekoliko generacija barskih mladih košarkaša koje su kasnije godinama igrale za seniorski tim "Mornara". Vjerovali ili ne, neki od njih još uvijek aktivno igraju košarku. Milosav Šušić (1968.) u lideru Prve B crnogorske lige - "Budvi", Radovan Pešić (1972.) u srpskom prvoligašu "Radnički" iz Kragujevca.
U proljeće 1982. godine, zajedno sa trenerom Savom Vučevićem, oformili smo pionirski pogon našeg kluba od generacije igrača rođenih 1969. do 1973. godišta. U tim generacijama bilo je sedam grupa pionira sa po dvadesetak igrača. Pošto je u cijelom Baru te godine bilo na raspolaganju - vjerovali ili ne - samo jedno košarkaško vanjsko igralište sa dva koša u osnovnoj školi "Meksiko" na Staroj raskrsnici, morali smo napraviti raspored kako bi mogli što više trenirati. Nije bilo lako rasporediti sedam selekcija na jednom terenu za što redovniji trening. Pored tih generacija pionira, ja sam dodatno formirao generaciju djevojčica istih godišta. Da nesreća bude veća, Savo Vučević je zbog nekih svojih obaveza ubrzo odustao od daljnjeg treniranja pionira u našem klubu, tako da sam preuzeo i njegove grupe igrača.
Ne znam da li možete pretpostaviti kako je izgledao moj tadašnji život, kad sam imao po minimum pet treninga na dan - i šesti naveče - jer sam istovremeno bio i pomoćni trener u seniorskoj ekipi KK "Mornar" Bar. Pa još ako vam kažem da sam sve to radio bez dinara nadoknade, biće jasno o kakvom se ludaku radilo. Kasnije sam dobio neki honorar, ali zar vas neko može platiti za šest treninga na dan.
I sad dolazi šlag na tortu. Ljeti sam već bio iselektirao tih sedam selekcija pionira i bilo ih je samo tri, ali juniorsku ekipu je napustio njihov trener u novembru 1982. godine, i normalno preuzeo sam i tu selekciju. Znam da ćete pomisliti da nisam normalan, ali to je bilo vrijeme neviđenog entuzijazma, kojeg nikada više ne bih mogao ponoviti. O tim generacijama, a posebno o jednoj koju sam trenirao punih sedam godina, od 1982. do mog polaska u Sloveniju 1989, mogao bih napisati jedan poveći roman, ali ću sve to ostaviti da napišem u nekim budućim nastavcima.
S jednom sjajnom generacijom koju su predvodili: Ranko Čarapić, Srđa Dobrković, Zoran Drobnjak, Predrag Furo Pavićević, Mladen Zagarčanin, Radovan Rara Pešić, Slobo Jovićević i još mnogo njih, postigli smo istorijski rezultat u Zagrebu 1987. godine. Naime, u konkurenciji jugo-prvoligaša: "Cibona" Zagreb, "Smelt Olimpija" Ljubljana, i "Rabotnički" iz Skoplja, poslije pobjede nad "Olimpijom" i porazima od "Cibone" i "Rabotničkog", osvojili smo četvrto mjesto u tadašnjoj Jugoslaviji. Prije toga, na polufinalnom turniru u Kranju pobijedili smo sva tri protivnika - "Partizan" iz Beograda, "Zadar" i "Triglav" iz Kranja. O detaljima tih putovanja pisaću u nekom drugom nastavku.
Poslije tog istorijskog rezultata u Zagrebu, izlazilo je puno članaka i naslova u jugoslovenskim novinama, ali meni je posebno bio drag i najljepši naslov u listu "Luka Bar" tadašnjeg novinara, a danas predstavnika naroda u crnogoskom parlamentu Vaska Vasilija Laloševića. On je te mlade momke nazvao "Tim lavlje srce". Pošto je i sam bio odličan košarkaš, a i puno smo se družili, znao je koliko je u tu ekipu uloženo rada i fanatizma, i pravim je imenom nazvao taj sjajan tim. Izblijedjela fotografija iz tog vremena još uvijek krasi moj album. Ona ostaje svjedočanstvo nečega što je barem u mom životu i vijeku neponovljivo.
Bez osnovnih uslova za rad, i moram naglasiti nebrizi tadašnje uprave kluba, ti dječaci su bili prepušteni meni i mom entuzijazmu. Normalno, kad smo odlazili na državna prvenstva, bilo je više članova uprave nego ikada prije na bilo kojoj našoj utakmici. I sjećam se tog putovanja za Zagreb - mi smo putovali vozom, a uprava kluba avionom, i sa svim zvaničnicima turnira raspričali se o našem timu kao da tobož sve prate u razvoju. Da nije bilo smiješno, bilo bi tragično. O našem radu svjedoči košarkaški teren iza Gimnazije "Niko Rolović", kojeg smo koristili do decembra svake godine i onda se preselili u salu OŠ "Jugoslavija" do ranog proljeća, pa onda ponovo na beton. Volio bih da ovo pročitaju sadašnji mladi košarkaši, kojih je svake godine sve manje na betonskim terenima širom Bara, jer su današnje generacije navikle na komfor i rijetko im pada na pamet da odrade neki trening na vanjskim terenima.
Koliko smo samo puta posle poplavljenog terena od kiše čistili borovim granama košarkaško igralište kraj Gimnazije i bogami čekali, baš čekali da se teren osuši kako bi mogli trenirati. Ma, to je, dragi moji ljudi, neopisivo.
Zaposlih se negdje 1983. godine da brojim vreće u Luci Bar. Uspio sam da se izborim za privilegiju da radim prvu i treću smjenu, kako bih imao popodne i veče za treninge. Nije bilo lako raditi šest godina treću smjenu, ali zbog košarke sve je moglo. Koliko sam samo puta završavao treću smjenu u šest sati ujutro, a onda trčao na barsku plažu, jer mi je prvi trening ljeti počinjao u 07:30. Bilo je to trčanje po plaži. Oko 11:30 bio je drugi trening, a popodne još dva. I tako, poslije toliko godina rada, čini mi se - kad bih morao ponovo to raditi, teško bih izdržao, možda jedino da spasim svoju djecu od bijede.
I danas u mojoj arhivi postoje podaci o tome ko je imao koliko pokvarenih zuba i koliko je dobio vremena da ih popravi, koliko je ko imao jedinica u školi i koliko ima vremena da popravi te slabe ocjene. Ne sjećam se da je nekom od tadašnjih košarkaša padalo na pamet da pobjegne s časa ili uvrijedi profesora. A danas, baš čitam u "Vijestima" o "podvizima" učenika u Ekonomskoj školi u Podgorici, čak su i snimci na internet stranama. I kuda sve ovo vodi. Dokle, ljudi moji? Vaspitavajte svoju djecu da budu mentalno uravnotežene osobe, jer nije svako sposoban završiti fakultet, ali je sigurno sposoban da bude normalan čovjek. Strah me je da smo se malo izrodili. Roditelji su postali puno ambiciozniji od svoje djece, kroz njih liječe svoje komplekse iz mladosti i onda imamo slomljene prozore na gradskoj biblioteci, lupanje profesora novinama po glavi i još more takvih primitivnih i nekulturnih brutalnosti.
U školskim obavezama mi je puno pomagao profesor Rajo Ćalasan, koji se dogovarao sa profesorima za koliko će vremena ispitati mog igrača koji je imao slabu ocjenu. Sjećam se da je jednom od njih čak i on bio profesor matematike. I pošto taj moj igrač nije baš dobro kapirao, a samim tim ni volio matematiku - upitah Raja što da činimo. Rajo mi šeretski odgovori: Samo neka bude miran na časovima i neka piše ovo što predajem, pa ću mu na kraju godine pregledati svesku, i ako sve bude tačno prepisano - dvojka mu ne gine. Tako i bi. Rajo je održao svoju riječ.
Od velike pomoći u normalnom razvoju tih mladih ljudi bila mi je jedna sjajna žena, kojoj se i ovom prilikom zahvaljujem za sve što je učinila za mene i te sjajne generacije mladih košarkaša. Riječ je o doktorici Katici Skoković. Jedan od mojih prvih košarkaških trenera bio je njen muž profesor Ljubo Skoković, pa je znala s kakvim se problemima srijeće jedan košarkaški trener. Na svaka tri mjeseca u barskoj ambulanti pregledala je tadašnjim košarkaškim mališanima zube, uši, ruke, radila ekg testove i savjetovala djeci i meni šta je potrebno uraditi u higijeni, kako bi pravilno razvijali i održavali svoje tijelo.
Te godine, juniorski tim je bio igrači godište 1965. i mlađi. U generaciji 1965. godišta jedan od najboljih bio je Keni Peročević, sin Etemov koji se zajedno sa Zajimom Zajom Perazićem svakodnevno vozio iz Pečurica na treninge u Bar. Danas je Keni profesor, a Zajo živi već duže vremena u Americi. Nadam se da mi neće zamjeriti mlađe generacije košarkaša, ali u svojoj trenerskoj karijeri još nijesam imao takvog šutera kao što je bio Zajo Perazić. Samim tim, mislim da je bio i ostao najbolji šuter u istoriji barske košarke. Eto, vidite kako igrač može sam sebe naučiti šut. Zajo je bio samouki šuter. Pored njega, u toj generaciji je imao odličan šut Dejan Tomašević. Imali smo odličan centarski par Zoran Žile Dragović i Zija Đeljošević Zuši, koji danas živi u Americi i - kako čitam na netu Mrkojevića - redovno gubi fudbalske utakmice u ligi Čikaga. O Zušiju, samoukom centru iz Gretve, postoji puno anegdota, a o njegovoj neviđenoj snazi redovno pričam sa generacijama mojih košarkarša. Jedna od tih anegdota bila je kad je Zuši došao na prvi seniorski trening, i laktovima pobacao nekoliko prvotimaca u prvi red tribina, da bi ga tadašnji seniorski trener morao zamoliti da ne udara prvotimce, jer bi ih mogao povrijediti. Žile se vratio u naš Bar poslije dugo godina života u Londonu, i bavi se privatnim biznisom. Na poziciji takozvanih krilnih centara igrali su Željko Bulatović i Vanja Budimić. Željko danas ima lanac butika u Baru, a Vanja je uspješan košarkaški trener u Obrenovcu.
Toj ekipi treba dodati uvijek borbenog i požrtvovnog Blaža Popovića koji danas radi u Baru. Na krilnim pozicijama bili su već pomenuti Slavko Karadžić koji živi u Švedskoj, i Srđan Vukić, danas diplomirani ekonomista. Njima se uvijek dodavao univerzalni Milosav Šušić, koji je sa visinom od 202 cm igrao na svim pozicijama, pa čak dugo vremena i na poziciji plejmejkera. Na poziciji pleja u tim generacijama igrao je Dejan Labović, danas profesor fizičkog u Poljoprivrednoj školi, i Miško Petrović koji je takođe završio fakultet. Na bekovskoj poziciji je bio i danas priznati košarkaški sudija u Crnoj Gori Đuro Kićović. Jedan od bekova u toj generaciji bio je i Željko Ojdanić. Nadam se da će mi oprostiti oni koje sam izostavio, ali - vjerujte mi na riječ - nije lako sjetiti se svega poslije 25 godina.
Namjerno naglašavam koliko je ljudi iz ovih generacija završilo fakultete, kako bi mlađi čitaoci i košarkaši uvidjeli da je, bez obzira na ambicije, danas teško postići vrhunske rezultate u sportu, pa je puno bolje završiti fakultet i košarkom se baviti uzgred. Naravno, ako je čovjek veliki talenat, onda je sve opravdano, ali i tada bi trebalo školom obezbjeđivati svoju egzistenciju. Svaki dolazak u Bar, poslije susreta sa svim ovim momcima, kao i onim mlađe generacije, koje sam stvarao tih davnih godina, meni je puno ljepši, jer znam da sam uradio nešto pošteno za neke mlade ljude, iako sam i sam bio na granici djetinjstva.
Još jedan srdačan pozdrav svim mojim dragim Baranima širom planete od Peđe Milovića iz danas veoma hladne Slovenije. Ostajte mi u zdravlju i veselju.
Kopar, 11.01. 2008
Vaš Peđa Milović
|
