SAGA O ŠULETU
21.05.2007
Ako možeš da govoriš s masama a
zadržiš čestitost,
ili hodaš sa kraljevima – a ne izgubiš
običnost,
Tvoja je zemlja i sve na njoj
i - još više - bićeš čovjek,
sine moj.
Radjard Kipling
Mislim da nema čovjeka na ovom svijetu koji ne bi želio napisati najljepšu priču svog života. Godinama se spremam da napišem knjigu o svom boravku na sunčanoj strani Alpa, ali jednostavno moje profesionalne obaveze mi to ne dozvoljavaju. Čak i puno knjiga koje ljeti nakupujem u Baru mjesecima ostaju nepročitane, no, ipak uspijevam u danima odmora da sve nekako stignem. Želim da takvu, najljepšu životnu priču napišem o generaciji košarkaša koju sam trenirao u Baru od 1982. do mog odlaska u Sloveniju 1989. godine. I još uvijek nijesam spreman, pa ću to ostaviti za neka druga inspirativnija i bolja vremena. Toj generaciji ljudi poklonio sam svoju mladost, svoje godine entuzijazma i nepresušnih ambicija. Zbog većine ljudi iz te generacije, s radošću i veseljem dolazim u moj Bar, u moju Crnu Goru. Oni su personifikacija svega lijepog što se danas može doživjeti u mom zavičaju. To su ljudi o kojima mogu napisati najljepšu pjesmu ovog svijeta. Jako sam srećan kad vidim da još uvijek igraju aktivno košarku, iako su blizu četrdesete godine. Srce mi je puno, jer sam svojim radom omogućio njima i njihovim porodicama da u ovim teškim vremenima stabilnije žive od običnih smrtnika. Nadam se da moja današnja priča neće biti ništa manje zanimljiva od pomenute.
Jedan sam od ljudi koji ima sve u košarci. Sve svoje prijatelje i neprijatelje. U svojim pisanjima, ovu drugu vrstu ljudi iz koje izvire mržnja, poltronstvo, špijunaža, ljubomora, zavist, a bogami i kriminal, ne pominjem u svojim pisanjima, samo ponekad upozorim roditelje nadobudnih školaraca. Kad bi me takvi ljudi cijenili, bio bih zabrinut za svoje vrijednosti. Čovjeku je najvažnije da ga poštuju ljudi koje i sam smatra dobrim i poštenim, pa makar ih bilo jedva desetak. Ljudi koji misle da se čast može upotrijebiti više puta - ne mogu biti dobri, a sam već od ranog djetinjstva mislim da se čast, kao i šibica, može samo jednom upotrijebiti. Govorim i ispostavljam dobre ljude. Ljude koji će svojim djelom i postojanjem ostaviti svijetli trag dobrote na ovom svijetu. Jednom je neko rekao : "Da sam znao kako je teško čo'ek biti, nebig se toga poduvata".
Jedan od dobrih nepromjenljivih ljudi iz te čuvene generacije piše na ovim stranicama, i jedan je od razloga što sam i sam pristao pisati za naš sajt. Riječ je o Mladenu Zagarčaninu, članu predivne i nenormalno normalne ekipe ljudi, koji su ostali isti kao onog davnog juna 1982. godine na našem prvom košarkaškom treningu. Tom timu normalnih ljudi pripadaju: Peđa Furo Pavićević, Srđa Pritka Dobrković, Zoran Soćo Gojković, Milosav Šule Šušić i još nekoliko ljudi iz generacije koju je moj prijatelj Radivoje Krečo Mandić slikovito zvao "Peđine mačke". Susret sa tim ljudima i ponavljanje nezaboravnih uspomena vrate me u ona naša zlatna vremena - neponovljiva.
Pa, ipak, jedan od njih obilježio je moj uspješni trenerski život u Sloveniji. Od te 1982. godine, pa do 2003. naš košarkaški put je bio samo na kratko razdvojen. Zadnji put smo bili zajedno u KK "Primorka" iz Bara, u sezoni 2002/03. Riječ je o Milosavu Šušiću Šuletu.
Ljeto 1982, trenirah pored sedam selekcija pionira, i selekciju djevojčica. Na treningu djevojčica, na već izlizanom betonskom terenu naše gimnazije, trening je gledao mršuljav, plavokosi dječačić. Glodao je nezainteresovno neku jabuku, na nogama plastične papuče, a trenerka nekako podignuta iznad članaka zvana trofrtaljka, bar tri broja manja nego što je obično. Kad dobih odgovor na postavljeno pitanje - da je to brat Mire Šušić, koja je bila na tom treningu, odlučih se da ga pitam što ne trenira košarku. Lakonski mi odgovori da je on fudbaler i to veoma dobar, golman. Na moju primjedbu da će biti visok 205 cm i da mu ta visina neće koristiti za ulogu golmana, blago se nasmija i tako je krenulo do dana današnjeg. Taj naš odnos je uvijek bio prijateljski, bratski iskren do beskraja. Prolazile su godine, Šule je napredovao, a naše prijateljstvo je cvjetalo. Negdje sa šesnaest ostadoh bez oca, a brata rođenog nisam imao, i danas posle toliko godina mogu reći da mi je Šule tu prazninu ispunio. Međusobno poštovanje. Iskreni razgovori bili su zvijezda vodilja našeg druženja. Na treninzima od prvog dana vladao je pravi profesionalni odnos i tu nije bilo popuštanja. Po završenom treningu bile su tu beskrajne šetnje morskim obalama, priče o djetinjstvu, njegovo preseljenje iz Peći u Bar i još mnogo tema koje vezuju mlade ljude. Ubrzo je postao prvotimac, ali veoma malo cijenjen u našem Baru, kao i mnogi drugi normalni ljudi toga vremena (čini mi se da nas ta praksa ni danas nije napustila). Zavlada kriza u našem "Mornaru" i dođe do raspada kluba. Odosmo zajedno u Sloveniju i u prvoj sezoni postadosmo prvaci republike sa "Triglavom" iz Kranja, u prvom prvenstvu samostalne Slovenije 1991/92. igrali smo u finalu državnog prvenstva sa "Olimpijom" iz Ljubljane, pa u Kupu Radivoja Koraća. Tako su se ređale destinacije - Kranj, Postojna, Idrija, Domžale, Sežana i desetak godina prođe kao tren. U svakom klubu Šule je ostavljao širok trag poštenja, odanosti i nepokolebljive požrtvovanosti. I danas, kad govorim sa prijateljima u Sloveniji o Šuletu, mogu se čuti samo riječi hvale.
Dođe vrijeme ženidbe i dobar čovjek nađe sebi dobru saputnicu. Čak su se i datumi njihovog rođenja podudarali - 10. februar. Šuletova supruga Danica, rodom iz Bijelog Polja iz ugledne porodice Rovčanin, donese na svijet troje predivne djece Marka, Mariju i prije samo nekoliko mjeseci najmlađeg člana porodice - sina Andriju. Bajka o dobrim ljudima se nastavlja. Naše prijateljstvo se je učvrstilo međusobnim kumstvom za koje se u našem narodu kaže: Bog na nebu, a kum na zemlji.
Prolazili smo zajedno Scile i Haribde, ali preživjesmo i ostadosmo ljudi. Čestita porodica Šušić, otac Đoko - majka Bosa od Vukovića, rodiše čovjeka koji je svojim ponašanjem postao uzor velikom broju djece. Porodica Šušić uspravno korača bez ijedne mrlje kroz ovaj život i kroz naš grad. Danas, kad ga vidim kao tridesetdevetogodišnjaka u dresu Ulcinja, vratim se u ona stara vremena kad sam uspio mršavog, plavokosog, dječaka nagovoriti da se bavi sportom sa čarobnom loptom, srce mi zaigra u ritmu tam-tama i uspomene naviru baš kao i ove beskrajne slovenačke noći. Za većinu svojih rezultata moram zahvaliti baš njemu. Šuletu sa druge planete.
Hvala ti Šule za sva prošla i buduća vremena. Hvala ti što si ostao čovjek. Dok imam tebe, Fura, Pritku, Mladena, Soća i ostale - slika o Baru i Crnoj Gori kakvu želim da bude, u mom srcu nikad neće izblijeđeti. I dođoše mi stihovi Mike Antića na pamet: "Postoji trenutak kad čovjek poželi da nekom stavi glavu na grudi.Postoji trenutak kad čovjek poželi da ljudi zaista budu ljudi".
P.S.
Srećan sam da se moja pisanja sve više čitaju u Sloveniji. Na jednoj od posljednjih utakmica, na par minuta prije kraja, sudija Damir Javor izvadi iz dzepa odštampane riječi vojvode Marka Miljanova iz moje poslednje kolumne i pruži mi ih. Reče da veće životne istine još nije pročitao. A meni uprkos katastrofalnom porazu na toj utakmici, srce puno da punije ne može biti, veliko kao moji Komovi, Zagoni, Bjelasica i Prekobrđe. To je još jedna potvrda da je na svijetu još puno dobrih ljudi, ali su se nakako pritajili, brate, i ne mogu doći do izražaja od onih sa početka ove moje priče, koji misle da se čast i obraz mogu upotrebiti više puta. Drago mi je da je i košarkaški sudija Željko J. promijenio svoje mišljenje o meni nakon čitanja ovih mojih kolumni. Ljude treba cijeniti na osnovu međusobnog ponašanja, a ne na osnovu priča ili laži zavidnih i ljubomornih ljudi.
I, na kraju, još samo nekoliko nedjelja me dijeli od ljepotice moje crne. Brojim dane kao u vojsci, jer zagrljaj mora, Rumije, Lisinja, Sutormana, a i Veljeg Brda neumitno zovu. Ljubav prema Crnoj Gori u meni će posljednja umrijeti. Ojhaa!
Sve najljepše u životu i da vam se svi snovi ostvare želi Vam Predrag Milović
Postojna, 30. april 2007.
|
