PUTOVANJE U LESKOVAC
Provedoh pet lijepih martovskih dana u našem Baru. Susreti sa dragim ljudima koji vam osvježuju maštu i bude davne uspomene daju mi dodatnu snagu da u ovim dugim slovenačkim noćima pišem o danima kad smo jako voljeli život, kao što nas je život nagrađivao bezbrižnošću za tu našu odanost lijepom. Bar lijep, prelijep, ljudi nekako stalno žure, a vidi im se sve veća briga na licu. Nikako da izađemo iz ove tranzicije… Džipovi se šetaju našim prokopanim ulicama, koje su me podsjetile, iako nijesam učestvovao u njemu, na vijetnamski rat. Mada je tamo bilo puno kanala, ali podzemnih, a najpoznatiji medju njima bili su sajgonski podzemni kanali. Po tim kanalima u kojima su vojnici mogli samo sjedjeti i pomalo čučati, u košarci, tačnije u strečingu pred utakmice i treninge postoji poza koja se zove "sajgonski sjed". U stvari, ne znam zašto vam baš ovo pišem, ali podsjetiše me naše nezaštićene, iskopane ulice na dane kad se Amerika prvi put susrela sa "međunarodnim" terorizmom, pa su malo otišli baš kao u Irak da im poboljšaju život i da ih spasu od njih samih. Ma, jedna obična svjetska ludost.
Provedoh prelijepo veče sa dva iskrena i dobra mladića u našem jako lijepo uređenom "Turistu". Starobarani su vazda bili gostoprimni, ali ovo što sam vidio u "Turistu" ogromna je razlika od ljetos. Sve napravljeno sa ukusom, osoblje ljubazno, uslužno, a što me posebno raduje - higijena je na visokom nivou. Znam gdje ću dovesti prijatelje iz Slovenije, a da se ne zastidim.
Unuk Boška Krivokapića, po majci Mileni, mojoj školskoj drugarici, Dražen Matković i moj bivši košarkaš Marko Mitrović, iz dana kad sam trenirao ili pokušao da treniram "Primorku" iz Bara, nekih osam mjeseci godine 2002, priredili su mi divno veče svojom iskrenošću. Pozvali su me na piće i nisam se razmišljao, mada sam imao posla i preko glave. Dražen, inače statističar na košarkaškim utakmicama od Ulcinja do Budve, bio je jako talentovan košarkaš, ali ljubav ili nešto drugo zaustavili su njegovu košarkašku karijeru. Inače, potiče iz košarkaške porodice po majci, jer su njegovi ujaci Mićo (u generaciji 1962) i Drago (u generaciji 1964) bili članovi svih selekcija "Mornara". Pare bih dao kad bih ponovo mogao vidjeti Draga na zagrijavanju kako prebacuje jednu, pa drugu, nogu preko glave. Mogao bih se kladiti u život da to više ne može izvesti. Znate li zašto - malo je lakši od mene, ima negdje oko 110 kila.
 Marko Mitrović, sjajan momak i - što je najvažnije - mentalno normalan, mada kad vam ispričam po čemu ću ga najviše pamtiti, nećete baš tako misliti. Dok sam mu bio trener, dozvoljavao sam mu da šutira trojke, iako je igrao na poziciji centra. Nekad je znao i da pretjera, i ja mu jednom prilikom kažem poslije promašene trojke u prvoj sekundi napada: "Pa šta radiš Marko, stani malo". On meni lagano uzvrati: "Pa, treneru, vi nemate pojma kako moju djevojku uzbuđuje kad ja šutiram i pogodim trojku". Cijela klupa za rezervne igrače u nesvijest od smijeha.
Susret sa pozitivnim ljudima: Fićom, Gašom, Soćom, Furom, nekadašnjim jako perspektivnim košarkaškim trenerom Petrom Vujačićem uljepšali su mi ovaj kratki boravak u našem Baru. Šteta, Bara mi nikad nije dosta i idila se brzo završi. Posao i Slovenija čeka. Zahvaljujući pisanju na barinfo stranicama dobio sam ponudu da pišem blog na slovenačkom sportskom portalu prosti met, i sada svi u Sloveniji željno očekuju tekstove iz mojih uspomena i dnevnika. Taj posao obavljam vec mjesec dana.
Pisaću vam o jednom neobičnom putovanju za Leskovac sa košarkašicama "Mornara". Neobičnost je bila u našim prevoznim sredstvima i ljudima koji su nas vozili. Te 1980. godine sa ženskom ekipom osvojili smo Kup na području Crne Gore. U polufinalu smo pobijedili ekipu "Lovćena" rezultatom 54:41 (24:15), a u finalu ekipu "Budućnosti" rezultatom 69:61 (40:29). Utakmice su se igrale u Danilovgradu, a finale je bilo 16. oktobra 1980. godine. U našem timu nije igrala Vesna Aleksić zbog povrede, dok je za ekipu "Budućnosti" prvi put zaigrala dugogodišnji kapiten jugoslovenske reprezentacije Vera Đurašković. Vera je odigrala 150 utakmica, a možda i više za reprezentaciju bivše nam domovine. Kasnije, 16. novembra 1980. smo igrali u polufinalu sa ekipom "Ježice" iz Ljubljane u Baru, i naravno izgubili rezultatom 84:49. Dobili smo veliki pehar od SOFKE Bara, zahvaljujći Vasku Miloševiću, koji je svojim velikim trudom omogućio da ženska košarka preživi bar toliko godina koliko je živjela. Prilikom ovih pisanja plašim se da ne izostavim nekog od ljudi koji su mi pomogli kao dvadesetogodišnjem treneru da ipak u našem Baru živi ovaj ženski sportski kolektiv. Jedan od tih ljudi bio je nekadašnji šef prodavnice obuće "Borovo", gospodin Bimo Garuc, i njegovi radnici u prodavnici. Bimo mi je uvijek izlazio u susret, i kupovao opremu i torbe za sve košarkašice. I ovom prilikom mu se zahvaljujem i nadam se da će mu neko od naših iseljenika u Americi prenijeti ovu moju zahvalu, jer sam čuo da i Bimo dugi niz godina živi u Americi.
I dođe putovanje za Leskovac. Kad smo izračunali u klubu koliko bi nas koštao prevoz autobusom do Leskovca, shvatili smo da je to ipak veliki zalogaj za nas. Došli smo na jednu čudnu ideju - da upitamo barske taksiste bi li nas oni vozili po nekoj pristupačnoj cijeni. Dogovor je pao i četvorica taksista: Milan Cerovšek, Šanjo Krnjić, Baćo Raspopović i Milan Kojičić upalili su svoje mašine i krenuli smo prema Leskovcu. U ekspediciji neizostavni Cuca Marković, Slavo Kovačević, Drago Leković. Na skoro svakih pedesetak kilometara smo se zaustavljali, jer su djevojke imale potrebu za pauzama. Otišli smo dan prije prema Leskovcu, jer vijugati po kanjonima srpsko-crnogorskim nije bilo lako. Moram reći, na svim ovim pauzama, iako smo imali novca za piće, naša pića i pokoji sendvič plaćali su četvorica taksista, tako da sam imao osjećaj da su više od pola honorara potrošili na tom putovanju. Nijesam siguran da bi se to sada u ovim vremenima moglo dogoditi. Davna nezaboravna vremena, kad je ljudskost vladala ovim svijetom.
Posle dugotrajne vožnje "kroz pustinju i prašumu" stigosmo na odredište. Spavali smo u mjestu Vlasotinci, nedaleko od Leskovca, nekih 15 km, u hotelu "Grozd". Ipak, u večernjim satima jedan dio ekspedicije otišao je u Leskovac do hotela "Beograd", gdje je pjevao čuveni Toma Zdravković. Cuca se totalno otkačio, a i svi taksisti. Naručivali smo pjesme tj.naši taksisti su bili velikodušni i svakom naručenom pjesmom su smanjivali svoj honorar za vožnju od Bara do Leskovca. U poslijeponoćnim satima stigosmo do našeg hotela, a nezaboravno druženje sa Tomom Zdravkovićem osta nam u sjećanjima.
Na dan utakmice, u jutarnjim časovima sa djevojkama odigrasmo fudbal u otvorenom hotelskom bazenu. Bio je decembar, ali hladnoću nismo osjećali, bili smo mladi. Danas, na svaku promjenu vremena počinju kosti da me bole i čini mi se da je to baš od onog vlasotinačkog fudbala. Utakmica protiv leskovačkog "Jugexpresa" završi se porazom, iako smo držali dosta dugo priključak, ali nijednom na utakmici nismo vodili.Tu utakmicu igrali smo bez naše najiskusnije igračice dr.Dragice Ćurulić, i samim tim bili osuđeni na poraz, jer je ekipa bila premlada za taj rang takmičenja. Rezultat utakmice je bio 77:64 (41:33). Na toj utakmici nastupili smo u sljedećem sastavu: Mitrović Vesna, Borović Dragica 9, Vujošević Ana, Jovanović Vesna 6, Stjepović Vera, Čarapić Stanka 14, Kovačević Blaženka, Rujović Mirsada, Aleksić Vesna 10, Lekić Radmila 23, Čarapić Olivera 2, Džaković Sonja.
.jpg) Ekipu "Jugexpresa" vodio je čovjek koji mi je poklonio prvu košarkašku literaturu. Čovjek sa zvučnim imenom i prezimenom - zvao se Jovan Jovanović. Još u prethodnoj sezoni ponudio mi je pomoć, jer je vidio moju mladost koja ga je oduševila, i sam mi je poslao brdo literature. Za uspomenu na tog čovjeka, tu literaturu još uvijek čuvam u svojoj kolekciji. Poslije nekih desetak godina, kad je moja trenerska zvijezda bila u usponu, sreli smo se na košarkaškom seminaru na Igman planini. Hvalio se svima kako je on prvi u meni otkrio talentovanog trenera. Hvala mu za sve što je učinio za mene. Mnogi se u našem gradu ne bi složili sa ovom Jovanovom konstatacijom, ali zar su takvi ljudi bitni za razvoj ovog prelijepog sporta među obručima. Poslije takvih komplimenata postajao sam ambiciozniji i, naravno, život me je nagradio za to, pa sam došao u jednu poznatu košarkašku zemlju, Sloveniju, koja je dala veliki broj NBA igrača, a mogao sam i drugačije završiti - u nekim egzotičnim zemljama gdje je košarka na marginama sportskih događanja. Uz njega, još jedan odlični trener mi je iz Slovenije slao puno literature, koja mi je kao mladom treneru željnom znanja puno značila. Njegovo ime je Peter Brumen, starijim ljubiteljima košarke jako dobro poznat kao trener "Olimpije" i dugogodišnji sudija. Upoznali smo se u Čakovcu na reprezentativnim susretima za Dan Republike, 29. novembar. Peter je vodio reprezentaciju Slovenije, a ja Crna Gore. Dakle, bio sam preteča selektora, a samim tim i preteča države Crne Gore. Danas, kad se sretnemo pričamo o tim našim maratonskim telefonskim razgovorima. To je izgledalo nekako ovako. Ja pozovem u Ljubljanu i njegova supruga se javi na telefon, kad kaže Peteru da je Peđa iz Crne Gore, Peter joj samo naredi: "E, onda mi donesi stolicu".
Putovanje od Leskovca do Bara proteklo je na isti način kao i u dolasku, uz dosta pauza i trošenje honorara taksista. Mislio sam da im neće padati na pamet da nas ponovo prebace na neku utakmicu, ali sam se prevario, jer su ti ljudi još nekoliko puta vozili našu ekipu širom Jugoslavije. Danas nijesam siguran da bi se to moglo ponoviti, a bogami nešto su nam i granice jako blizu. Smanjila se jedna divna zemlja zvana Jugoslavija, a čini mi se da se smanjilo i ljudsko dobročinstvo, samim tim i ljudska duša.
Ostajte mi u zdravlju i veselju, dragi moji Barani širom ove planete. Skoro će ljeto, a samim tim i naši susreti.
Svako dobro vam želi Peđa Milović
Postojna, 27.03.2008
|
