13.11.2006
»Lutam, još vitak sa srebrnim lukom, rascvetale trešnje iz zaseda mamim, ali iza gora zavičaj već slutim, gdje ću smeh, pod jablanovima samim, da sahranim« M.Crnjanski
Pogledam na svoju kompjutersku poštu, pa još jednom, pa još nekoliko puta. Iz klupske kancelarije mi pišu da je jedan novinar iz Bara (na pomen Bara srce ludo zaigra) izgubio moj telefonski broj, i da ga oni ne žele dati bez mog odobrenja (praktični Slovenci). Kad sam napokon dobio mail, vidim prezime isto kao moje. Zadnjih par godina se intenzivno bavim istorijom Crne Gore, mog plemena (Kuči), kao i porijeklom svog prezimena. Samim tim se i dopisujem s puno ljudi širom bijelog svijeta koji imaju moje prezime. Pomislih, možda je neko od njih?
Kad ukapirah ko je, malo mi laknu, i pomislih da je Željko u nekoj nevolji, da treba moju pomoć. Kad sam poslije samo dva tri sata pročitao Željkov novi mail, shvatio sam da ga nijesu napustile, mogu slobodno reći samoubilačke ideje, o slobodnom novinarstvu, poštenom pisanju bez recenzije, nezamjeranja "moćnicima", političkih, stranačkih ili ne-daj-bože političkih opterećenja. Jednostavno, da spremaju nešto normalno. Kao "čoek širokija evropskija svatanja" ("Mješoviti brak"), ponuda da budem jedan od učesnika stvaranja nečeg normalnog u mom Baru jako me je raznježila - i naravno obradovala - tako da je nijesam mogao odbiti. Kasnije, kad sam pročitao spisak svih ljudi koji će učestvovati na stvaranju ovog portala, pomislih: "Ovaj Željko je uvijek bio na svoju ruku, pa njegova ekipa mora biti ista". Pristadoh da pričam o događajima koji bi mogli ili su već otišli u zaborav. Pokušaću to da radim na način kojim sam 0radio od najranijih dana mladosti. Smatram to kao doprinos mom zavičaju, da pojedini ljudi i događaji ne odu u zaborav, povodeći se rečenicom I. Aljende: "Uzmi, piši, da vjetar ne izbriše".
Neka od mojih sjećanja potiču iz dječačkih dnevnika, kad nam je u petom razredu osnovne škole nastavnica Vasiljka Đurišić dala ideju da pišemo dnevnik. Od tada do današnjeg dana to još uvijek radim. Često se u tim dnevnicima vraćam u prošlost, ponekad dječački ismijem našim ludorijama iz Bara kojeg više nema. Kad prepričavam svojim drugarima iz srednjoškolskih dana pojedine situacije u kojima su učestvovali, obično se sjete onih u kojima su oni "pobjeđivali", onih drugih teško!
Oduvijek sam želio da napišem nešto o počecima barske košarke, tj. o samoj osnivačkoj skupštini kada je nastala preteča današnjeg košarkaškog kluba "Mornar", koji je svih ovih godina (32) nosio slavu barske, a samim tim i crnogorske košarke!
Pokušaću onako iz glave i već pomenutog dnevnika, tada četrnaestogodišnjeg dječaka, da napišem pojedine detalje. Interesantno je da je za ime važio samo jedan predlog, i to "Mornar". Taj predlog niko od košarkarša nije prihvatao sa oduševljenjem, i razmišljalo se kako da se zaobiđe.
U barskoj gimnaziji "Niko Rolović" u vidu košarkaške sekcije formiran je klub "Gimnazijalac". Treneri tih prvih košarkaša u Baru bili su profesori Branka Korać i Slobodan Petrović (došao u Bar iz Vrbasa - tako piše u mom dnevniku). Prvi gimnazijalci koji su igrali u tom klubu, po nekom mom sjećanju, bili su Dragan Dedić, Branislav Prentović, Vesko Nikčević, Dragan Stojović, Rade Vukadinović, Rajko Vujović, Dragan Radović, Žarko Petrović, Cakan Krnjić, Brano Radović... Izvinjavam se onima koje sam zaboravio. Ta ekipa je uglavnom igrala prijateljske utakmice protiv školskih centara širom Crne Gore. Najljepši susreti bili su za dan škole (20. IV) sa ekipom ŠC "Ivan Goran Kovačić" iz Herceg Novog. Revanš je uvijek bio u Novom za dan njihove škole. Uporedo sa tom muškom ekipom postojala je i ženska, u kojoj su po mojem sjećanju igrale Ankica Barlović, Snežana Smatljik, Lola Šoć, Zorica Banović, Vojka Vuksanović...
Nešto kasnije, 1978. godine, u Baru je stasala jedna jako dobra generacija košarkašica sa kojom sam i sam započeo svoju trenersku karijeru. Ta karijera i danas traje bez prestanka, dakle punih 27 godina!
Petak, 15. mart 1974. godine. Skupština kluba u staroj zgradi distribucije, danas je tamo zgrada MUP-a. Golobradi mladići, veliki broj košarkaških entuzijasta, profesori, treneri, prava ljudska idila. Sjednicu vodi tadašnji presjednik SOFKE Bar Drago Prelević. Uz usvajanje svih mogućih pravnih akata, izabrali smo jednoglasno za prvog predsjednika košarkaškog kluba u Baru Petra Radovića. Dugi niz godina u svojoj karijeri nijesam imao ni približno tako dobrog predsjednika, koji je za nas igrače brinuo kao otac.
Na kraju skupštine, kad su nas pitali da predložimo ime novog kluba, jer je g-din Prelević predlagao "Mornar", iz zadnjih redova sale ustao je naš tadašnji kapiten Rajko Vujović i predložio ime "Mladost". Taj predlog smo sa oduševljenjem prihvatili, i od tada se prvi organizovani i registrovani klub u našem gradu zvao KK "Mladost" Bar.
To je stvarno bio klub mladosti, drugarstva, prijateljstva, i nešto što se nikada više neće (na žalost) ponoviti u našem gradu. U tom timu najstariji igrač je bio upravo Rajko Vujović sa 18 godina. Uz iskusnog Dragana Stojovića koji se vratio iz Beograda, taj mladi tim je učestvovao na kvalifikacijama za ulazak u Prvu crnogorsku ligu, u proljeće 1975 godine. Kvalifikacije su se igrale u Budvi (na betonu).
Kuriozitet je bio da smo na tom prvom nastupu u Crnogorskoj ligi 1975/76. godine, poslije šest kola bili na prvom mjestu. Bili smo pravi hit prvenstva. Košarkaši iz tog perioda bili su Rajko Vujović, Dragan Stojović, Miško Marković, Zoran Sekulović, Zoran Žinić (iz Petrovca), Nikola Kovačević, Mihajlo Pavićević, Žarko Petrović, Rade Vukadinović, Dušan Pavlović, Dragan Otašević, Savo Vučević, Brano Radović i moja malenkost (da ne bude zabune, bio sam rezervni igrač)
Naš prvi trener u tom prvenstvu bila je jedna divna žena, kojoj se nikada niko u našem gradu nije ni približno odužio, i zahvalio za sve što je uradila za generacije učenika i košarkaša. To je profesor Branka Korać.
Njene riječi na mom prvom treningu (09. II 1974.), vjerovali ili ne, i danas ozvanjaju u mojoj glavi. Ostale su moja zvijezda vodilja kroz cijeli trenerski život, i ne samo trenerski. "Djeco, ako mislite da se ozbiljno bavite košarkom, ne smijete piti alkohol, pušiti i piti kafu. A osnova svega je da budete dobri ljudi jer, ako si dobar čovjek, sve dobro će ti se vratiti u životu" - tako je govorila profesorica Branka.
Ja još uvijek vjerujem u ove Brankine riječi, i u tom duhu sam vaspitao svoju djecu. Sin Savo, iako je star 20 godina, već šestu godinu igra košarku u Njemačkoj, ćerka Anđela je takođe košarkašica, a supruga Vesna, jedna od prvih rukometašica u Baru, strpljivo nas čeka da se okupimo u naš dom, u našu luku mira, poslije silnih putovanja po svijetu. To je život porodice koja je svoj život posvetila sportu.
Tako radim već 18 godina u Sloveniji, i moram priznati, to poštenje naslijeđeno od profesorice Branke, moji igrači jako cijene, naročito u ovim vremenima kad je poštenju odzvonilo.
Do mog sljedećeg javljanja, svim Baranima želim srećan Dan Bara i svako dobro u životu.
Novo mesto, 13. novembar 2006.
|
