PISMO SUDBINE
10.10.2007
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni
imao šesnaest godina, pre…
i devojka je - drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: "Ne"!
Daleki dragi dani nesveli!…
Nikad da mine ta slika i glas.
Tih godina smo mi svi voleli,
Ali su, bogme (malo),
Voleli nas.
Sergej Aleksandrovič Jesenjin ("Ana Snjegina")
Bijela sviću oktobarska jutra… svakog oktobra prate me ti poznati Desankini stihovi. Čekajući da Gašo napiše svoju kolumnu, jer je on sada na red, umalo da zaboravim temu mojeg pisanja. Pa, ipak, odlučih da ga preteknem. Prošlo je mnogo oktobara, tačnije trideset od kada su košarkarši "Mladosti" postali prvi barski klub koji je ušao u savezni rang takmičenja. Bilo je to tačno 01. oktobra 1977. godine. Majstorica izmedju "Sutjeske" iz Nikšića i "Mladosti" iz Bara odigrana je u Titogradu (Podgorici) na neutralnom terenu. Na sto crnih jada dobili smo, tj. dobili su (igrao sam zadnjih 47 sekundi, bar tako piše u mom sedmom dnevniku) jako neizvjesnu utakmicu. Ali, to nije tema mog pisanja, jer ću to ostaviti za neka druga vremena. Rezultat je bio 76:74 (39:37)
Danas ću pisati o ženskoj ekipi KK "Mladost" iz Bara. Uporedo sa muškom košarkom, zahvaljujući neopisivom entuzijazmu naše drage profesorice Branke Korać, razvijala se i ženska košarka. U prvoj generaciji košarkašica koje su igrale negdje od 1973. do 1979. bile su Ankica Barlović, Snežana Marković, Zorica Smatljik, Aida Kacila, Vojka Vuksanović, Zorica Banović, Seka Gagović, Lovćenka Šoć, Zorica Paljokić… Iskreno se nadam da mi zaboravljene košarkašice iz ove generacije neće zamjeriti. Unaprijed im se izvinjavam.
Poslije te, došla je nova generacija još uspješnijih košarkašica koja je pod mojim vođstvom (opet se hvalim) 1979. godine postala prvak Crne Gore, osvojila KUP Crne Gore i na kvalifikacionom turniru u Danilovgradu (12-14. oktobar 1979.) po završenom prvenstvu Crne Gore, kao prvoplasirana ekipa na tim kvalifikacijama ušla u Drugu saveznu ligu.
Tadašnja druga liga bila je izuzetno jaka, jer su u njoj igrale ekipe iz Srbije, Vojvodine, Makedonije, Crne Gore i Kosova. U tom društvu uspjeli smo da se održimo pune dvije godine. Po mom odlasku u vojsku, uprava kluba je jedva dočekala da rasformira žensku ekipu i veći dio ekipe je otišao u druge klubove, tako da je prestanak ženske ekipe KK "Mladost" označen u jesen 1981. Iz tog tima u "Budućnost" iz Titograda su otišle Vesna Aleksić i Stanka Čarapić, u "Partizan" iz Beograda Radmila Lekić, i u "Lovćen" sa Cetinja kapiten tima Vesna Jovanović.
I reći ću vam otkud baš ja na čelu ove ekipe sa nepunih dvadeset godina. Za sve je krivo jedno iznenadno pismo. Kad pomislim kako je bilo divno dobijati pisma prije ovog interneta. Ako su ljubavna još lijepo namirisana, pa ti glava dimi sledećih deset dana od parfema. A tek ako su i usne neke lijepe djevojke na posebnom listu tog pisma, nakarminisane i obojene kao jaje za Uskrs, tvojoj sreći nije bilo kraja. Bilo je toga, bilo. Znam da mi nećete vjerovati, ali reći ću moju malu tajnu. Pošto se spremam da u penzionerskim danima pišem nešto o svom životu, većinu svojih pisama iz djetinjstva i mladosti čuvam u poštanskim kutijama u barskom stanu. Što bi rekli - neka stoje, ljeba ne jedu. Ponekad požalim što više nema pisama, samo neki suhoparni mejlovi, jer su sadašnji ljudi stalno u nekoj žurbi.
Jedno davno pismo je promijenilo moj život iz korijena. Te 1978. upisah Pravni fakultet i oko Nove godine, uz debelu vezu, tj žalbe i molbe, dobih i ja Studentski dom u Titogradu. Kao osveta mojim žalbama, pretpostavljam da su me namjerno stavili u sobu sa vjerovatno najstarijim studentom u domu, mislim da je imao negdje oko trideset godina. Sa njim možda i ne bi bio problem, ali je cimer Rizo imao i svog ilegalca, brata od tetke Hitka, a bogomi i Hitko je imao svog ilegalca. I sad možete pretpostaviti kako su oni gledali na nekog pridošlicu iz Bara koji se tada još nije ni brijao ljudski. Izgledao sam ko "andio ćosavi". Rizova djevojka Fernala svake noći je morala gazdi pržiti nešto za jelo, tako da mi je ostajalo vrijeme za učenje negdje oko dva sata po ponoći. Ipak, odlučio sam da izdržim, iako sam zbog više sile otišao na Pravo.
Prolazili su dani, mene je sve više mučila nostalgija, ali kako da kući kažem o Rizu i njegovim ilegalcima, i da u mom krevetu za vikend spava pola Bijelog Polja, a i šire. Rekoh sebi, ne daj se junački sine, i ćić ne ževni, ostadoh.
Jednoga martovskog dana, slučajno pregledavajući studensku poštu na stolu u menzi, naiđoh na pismo adresirano meni. Još kad vidjeh da je iz Bara, malo se zabrinuh. Otvorih ga i polako čitajući u njemu nađoh spas i izbavljenje od studentskog doma, cimera, ilegalaca, palačinki, kafenisanja i nikotina.
Kapiten ženske ekipa Vesna Jovanović, uz asistenciju Vesne Aleksić, mi piše da je uprava odlučila da rasformira ženski tim, jer za njih ne mogu da nađu trenera. Dosadašnji trener Dragan Stojović (bivši košarkaš) prelazi na novo radno mjesto i nema dovoljno vremena da se bavi trenerskim poslom. Dale su mi punih nedjelju dana da razmislim - da li bih ja želio da budem njihov trener. Ako ne pristanem, ženske košarke više neće biti u Baru. Kako me je Bog uvijek dao da budem revolucionar, bez razmišljanja prihvatih.
U Baru proljeće, pored Malog dvorca procvetali jorgovani, i miris tih jorgovana svuda po svijetu nosim sa sobom i vječno me prati. Šetam i razmišljam u šta sam se uvalio, i kako će to uopšte izgledati. I dođe taj prvi trening - 14. april 1979. godine. Od tada do danas, i ko zna do kada još, traje moj trenerski život. Na treningu mojoj sreći nije bilo kraja, tačno 17 košarkašica, a plašio sam se da ih neće doći ni pet. Niko ne može da vjeruje. Neke djevojke su dolazile misleći da ću nastaviti i na terenu sa svojim šalama kao na lokalnom korzou, neke su djevojke imale košarkaških ambicija, a neke čisto da malo odu od kuće. Da li je taj petnaestoaprilski zemljotres najavio da moj trenerski život neće biti lak, ili je to bila samo volja prirode, do danas nisam saznao. Uglavnom, mi smo i tog 15. aprila u popodnevnim časovima trenirali. Oko našeg vanjskog terena pred Gimnazijom bilo je mnogo šatora, tako da smo i na treninzima imali dosta publike.
Prvenstvo u Crnogorskoj ligi je počelo 23. juna 1979. godine, našom prvom utakmicom u Baru protiv cetinjskog "Lovćena", i naravno visoka pobjeda rezultatom 73:25 (39:10).
To je ujedno bila i moja prva zvanična košarkaška utakmica na klupi nekog kluba. U toj sezoni koja je trajala do 16. septembra - imali smo 11 pobjeda i jedan poraz, izgubili smo u Bijelom Polju od Jedinstva. Dakle, tog 16. septembra 1979. košarkašice "Mladosti" su postale prvaci Crne Gore. Mjesec dana kasnije, 14. oktobra 1979. godine, poslije pobjeda nad prvacima Kosova ("Priština" 64:61) i Makedonije ("Karpoš" 63:61) ušli smo u Drugu saveznu ligu.
U toj sjajnoj generaciji, prije svega djevojaka i košarkašica, igrale su: Vesna Jovanović (dugogodišnji kapiten), Vesna Aleksić, Vesna Mitrović, Dragica Borović, Radmila Lekić, Dragana Plamenac, Olivera Čarapić, Stanka Čarapić, Mirsada Rujović, Ana Vujošević, Olga Vukčević, Ljutvija Cenović, dr. Dragica Ćurulić, Vesna Mijović, Blaženka Kovačević, Sonja Džaković, Borka Raičević…
Nadam se da nijednu od tih divnih djevojaka nisam zaboravio napisati.To su bila moja prva trenerska iskustva. Ima dana kada žalim što nijesam diplomirao na Pravu, jer je trenerski hljeb postao jako težak. Sve je više taj lijepi sport u rukama kojekakvih menadžera, nesposobnih i primitivnih direktora koji se rijetko znaju i ljudski potpisati, ljigavih predsjednika koji u klubove uvaljuju svoju djecu, liječeći preko njih svoje komplekse iz mladosti zbog nedostignutih ciljeva u košarci. Ali, opet, još uvijek sam vojnik košarke, još uvijek vjerujem da će ponovo proraditi institucija trenera i da će se ipak kroz ovu šumu kojekakvih poltrona, malih i sitnih ljudi, probiti ljudi koji su sada u ogromnoj manjini, dakle pošteni, otvoreni, bez dlake na jeziku, sa vizijom i sa puno ljubavi prema najljepšem sportu na svijetu - košarci.
O našem druženju, prijateljstvu, putovanjima na utakmice kombijima Elektrodistribucije, ZIB-a (vozač Danilo Labović), barskim taksistima Milanom Cerovšekom, Šanjom Krnjićem, Baćom Raspopovićem i Milanom Kojičićem pisaću u sljedećem javljanju.
Cjelokupna organizacija naše ekipe: od lijepljenja plakata, organizacije putovanja do vožnje do Kotora, gdje smo zbog nemanja semafora u Baru igrali pola prve sezone u Drugoj saveznoj ligi, ležala je na entuzijazmu mojih dragih priajtelja iz rane mladosti: Slava Kovačevića, Dragana Lekovića, Vesa Bokana i legendarnog fizioterapeuta Zorana Markovića Cuce. Na prvoj utakmici u Drugoj ligi u Titovom Užicu sudija je pozvao Cucu da potpiše zapisnik, jer niko živi u dvorani, pa ni sudija, nije mogao vjerovati da sam ja trener sa 20 godina u saveznom rangu takmičenja. Cuca je bio sa velikom bradom, i djelovao je ozbiljno, mada ja lijepo znam kako je on bio ozbiljan. Ja sam imao tek desetak brijanja iza sebe.
Eto kako je jedno slučajno pismo uspjelo da promijeni moj život iz korijena. S košarkom sam odrastao, pomogla mi je da preživim puno tužnih trenutaka u životu, i kad sam jednom davno bio na raskrsnici života, kuda poći, odlučio sam se za sport i nikad, ama baš nikad, nijesam zažalio zbog toga, iako je sada vrijeme kada košarka pomalo gubi svoj sjaj.
Ostajte mi u zdravlju i veselju, dragi moji Barani širom planete, a posebno bih pozdravio porodicu Bošković u hladnoj Moskvi. Zahvaljujem se zbog puno izrečenih komplimenata na moje pisanje zajedničkim prijateljima ljetos u Baru.
Postojna ,10.10.2007
Svako dobro,
Vaš Peđa Milović
|
