LJEPOTICA MOJA CRNA
05.06.2007
"Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije."
Aleksa Šantić
Pišem ovu kolumnu pod utiskom prelijepo provedenih dana u mom Baru i cijeloj Crnoj Gori. I srce mi je prepuno ljubavi i nježnosti. Ta nježnost se teško može opisati običnim riječima, jer susret sa ljepoticom mojom crnom poslije puno mjeseci u meni izaziva erupciju oduševljenja. A sasvim slučajno dobih tako dugi odmor. Kako se to dogodilo baš je za jednu pravu priču:
U životu sam uvijek dijelio ljude na dobre i ove nedobre, ali postoji jedna specifična vrsta ljudi za koju smo mi Barani govorili: Miluje te, a koža ti puca. To su oni ljigavi, sluzasti ljudi, koji se ponašaju po onoj narodnoj: Da sam sebe sluša, nikad dovde ne bih dogura. Ti ljudi su sposobni da ti se uvuku pod kožu kao pijavice, pod uslovom da te trebaju, a ako je suprotno i da nemaju nikakve koristi od tebe, spremni su te predstaviti u najgorem svijetlu.
Od jedne takve ljigave face dobih "bijelu kovertu" poslije zadnje utakmice u Slovenačkom prvenstvu. Čak nije imao hrabrosti da dođe pred mene, i sam je uruči, nego je preko svojih telala poslao pismo koje mi je omogućilo da provedem jedan od najljepših odmora u zadnjih desetak godina.
Okružen mojim istinskim prijateljima iz prethodnih kolumni uživao sam u svakom sekundu provedenom u Baru, Ulcinju, Budvi, Podgorici, Žabljaku, Kolašinu…
I stigoh ljepotici mojoj crnoj. Debeli brijeg. Dišem punim plućima, njene plave nebeske oči me gledaju s puno ljubavi, nekako smo nesigurni. Nismo se vidjeli mjesecima. Boka, nevjesta Jadrana treperi, Herceg Novi prelijep, stoji ponosno predamnom. Lepetani mi daleki kao vječnost. Čeka me Topolica moja raširenim rukama. A ona lijepa, prelijepa, nikad ljepša. To je ta moja Crna Gora, to je ta ljepotica moja crna o kojoj maštah u tuđini.
I onda, dan za danom prolaze kao minuti. Zdravko Dabanović, zvani Don Zizzy, u svom domu na pjeni od mora na Utjehi napravi ručak (hobotnicu) za društvo iz "davnih školskih dana": Žarko Đurišić, dr.Srđa Kalinić, a Medo Đurović zvani Dragan po starom dobrom običaju zakasni. Stiže kod Zdravka kad smo mi već odavno bili otišli, a Don Zizzy bio komiran od spavanja i sanjao Betovenovu petu simfoniju. Pojavio se kao fatamorgana, ali ipak je probao Zdravkov specijalitet. Prelijepo popodne prođe u opuštenoj atmosferi s puno smijeha i srednjoškolskih uspomena.
Samo nedjelju dana prije ovog ručka, Zdravko je sa suprugom Tanjom posjetio moj dom u Postojni. Njegovom iznenađenju nije bilo kraja kad je u mojoj sobi čuo uživo Radio Bar i normalno TV Crna Gora. U toj sobi živi moj zavičaj.
Duge obalne šetnje sa Šuletom iz prethodne kolumne i premotavanje slovenačkih uspomena ispunjavale su moje noći. U "Puleni" sa Soćom, Furom, Gašom, Pritkom, ja usta od smijeha nisam zatvarao. Prijeponoćni šlag pred spavanje redovno je bio u kafiću "Luna" sa Smakom, Brankom i Sašom, i ne zaklapam vilice. Branko objašnjava sadašnji težak položaj pomoraca, da više niko ne plovi sem Filipinci, Bantu crnci i pigmeji, i - Smako… Više se nasmijah u proteklih petnaest dana nego u Sloveniji za deset zadnjih godina.
Predivno veče sa pravim prijateljem u Ulcinju, Senadom Spužaninom. Sjajan i nepromjenljiv čovjek. Moj bivši košarkaš sa dječačkom dušom i u ovim teškim tranzicijskim godinama.
Drugog dana putovanje prema Kolašinu i mojoj ujčevini Manastiru Morači. U Bioče me policajci častiše s kaznom od 30 eura, jer izmjeriše nekih pedesetak metara pred znakom da sam prekoračio brzinu. Ali, i ta kazna je moja, iako je platih zbog slovenačkih tablica. Pored nas su šibali razni Šumaheri i samo lagano svirnu policajcu i prolaze kao u Monci na formuli jedan. Ali, to smo mi. Na moju primjedbu da su ovi puno brži od mene, policajac me upita: Ima li što sporno. Normalno, ja mrtav od smijeha. Na jednoj drugoj destinaciji neupaljena svijetla stajaše me deset eura, onako bratski, đuture da ne bi išao u grad da plaćam račun za prekršaj. To smo mi, naši!
Kolašin, hotel "Bjanka", već odavno u Evropi, barem po cijenama. Prije nekoliko mjeseci bio sam na obalama rijeke Rajne u Kelnu i skoro se opjanih od osam eura, a u našoj "Bjanki" dva soka od čiste pomorandže koštaše me baš toliko. Uzviknuh onako srećan: Eve nas Jevropo. Ojha. I to smo mi. Samo da smo živi. Ma, baš nas briga za skupoću, važno je društvo. Dražen Drašković, čovjek kojeg baš onako istinski volim, i naše kolašinsko druženje uz kačamak u "Savardaku" obilježili su jedan lijepi i spontan dan. Nezaboravan, kao i svi prethodni. I opet taj moj kučki vojvoda Marko Miljanov: "Drž se nova puta i starih prijatelja". Jedna velika istina.
U Lugama moj brat Radojica otvorio farmu svinja. Vjerovali ili ne, tačno dvije prasice. Opet ojha. Koliko nam malo treba da budemo srećni u Crnoj Gori i da postanemo biznismeni, pomislih u sebi gledajući životinje koje ćemo teško sresti širom Indije. Krmače mi nekako lijepe, jer su domaće, moračke.
Ljudi, vraćajte se svojim selima. Dišite punim plućima. Družite se sa jednostavnim, normalnim ljudima kao što je to bilo u nastavku mog boravka u Manastiru Morači i kafani "Počinak". Baš sam počinuo dok je moj brat od rane zore popio desetak "bavarija".
Jednom riječju, ljudi tražite i minimum mogućnosti da ostanete ovdje kao što je napisao Aleksa Šantić. Tuđina je bol, još ako morate imati neizbježne relacije sa ljudima sa početka moje priče, malim, bezličnim, koji izlaze kao hijene iz mraka i još su ljigavi do zla boga. Ljudi čija se hrabrost mjeri promilima alkohola u krvi. Jedino tada skupe hrabrosti da vam nešto saopšte u oči…
U posljednjoj noći mog boravka u Baru srdačan susret sa još jednim sjajnim čovjekom. Prvim kapitenom, a ti se i najviše pamte, još ako su dobri ljudi, u barskoj košarci. Riječ je o Rajku Vujoviću. Ponoć nas brzo stiže, a da moj odlazak nije bio najavljen za ranu zoru sljedećeg jutra, mislim da bi nas i zora zatekla u spontanom i lijepom razgovoru pravih prijatelja. Volim kad se ljudi ne mijenjaju i zadrže onu čestitost koju su pokazivali u danima ranog djetinjstva. Takav je bio i ostao naš prvi košarkaški kapiten. Vrijeme nam proleće kao sjenka, i moje odlazak je bio neminovan.
Ljepotica moja crna, gora moja osta ponosna, tužna, a nasmijana, plavetnilo neba njenoga, oka plavoga, osta da čeka naše sljedeće susrete. U duši sjeta neprebolna. Ponovo brojanje dana.
Sunce tuđeg neba, uprkos stabilnijem životu, niti približno ne grije kao što grije ovo naše. Gorkih zalogaja hljeba bilo je i biće i ništa manje u tuđini nego kod nas. Ali, mi se barem smijemo, šalimo i besposličimo, ali sve to nekako sa stilom gospode. I kad ginemo - ginemo kao ljudi sa vjekovima izraženim ponosom, koji rijetko koji narod na planeti ima kao mi. Da, baš mi, potomci vojvode Marka i neumrlog Njegoša.
Ostajte mi u sreći, kao što ostadoh i ja, poslije ovog prelijepog odmora u našoj maloj i napaćenoj Crnoj Gori. Uvijek me prati taj iskreni osmjeh, to plavo nebo koje sija iz očiju moje ljepotice crne, moje jedine Crne Gore!
Predrag Peđa Milović Postojna 02. jun 2007
|
