| |
 ISTORIJSKA UTAKMICA
"Nije šteta ako nestane jedan od jednakih, to list ljudski opada.
Ali, ako umre onaj ko se izdvojio svježinom, ostaje zastrašujuća praznina" Meša Selimović - "Tvrđava"
Od mog posljednjeg javljanja dogodilo se puno stvari o kojima bih mogao pisati, ali ću pokušati u kratkim crtama ponešto napisati u uvodu. Gore napisanu misao posvećujem tragično preminulom makedonskom pjevaču Tošetu Proeskom, čiji su glas i poštenje spajali sve ljude od Triglava do Đevđelije. Rijetki su ljudi na ovom svijetu za koje niko nema ništa loše da kaže. A Toše je bio jedan od njih. Vjerovatno ne bih ni sada ovo pisao o njemu, da on nije bio dio moje porodice, ili recimo kao član moje porodice u zadnjih šest godina. Naime, ženski dio moje porodice - Vesna i Anđela - nijedan njegov koncert u Sloveniji i u bližoj okolini nijesu propustile. Čak sam u septembru morao produžiti boravak u Baru za pet dana, jer je Toše imao koncert na Cetinju, a to se u mojoj porodici nije smjelo propustiti. Kad je ženski dio moje familije saznao da će Toše za Novu godinu pjevati u petrovačkom "Palasu", Mila Fićova (Filipa Pejovića, jednog od gazda u čuvenoj piceriji "Pulena") je već radila na rezervaciji mjesta u hotelu. I tako smo svi živjeli s njegovim prelijepim glasom i plemenitom dušom. Moram Vam reći u povjerenju da su moje ženske u posljednjih pet-šest godina imale više fotografija sa Tošetom nego sa mnom i ostalim članovima porodice. Umro je dobri vojnik Švejk, i neka mu je vječna slava. Ostaju da još dugo, dugo žive njegove pjesme i humano srce.
Poslije nekih pet mjeseci dobih novi posao, i to u gradu u kojem sam jedino želio raditi u Sloveniji, to je Kopar. Pretpostavljate i zašto, pa najviše zbog mora. Sada mi je i Bar nekako bliži, pa po cijeli dan kad imam slobodno vrijeme šetam po morskoj obali premotavajući filmove ranog djetinjstva, koje sam proveo na samoj pjeni od mora u čuvenim barakama beogradskog građevinskog preduzeća "Trudbenik". U njemu je moj otac proveo nekih dvadesetak godina radnog vijeka. Bilo je to djetinjstvo puno siromaštva, ali i bezbrižnih dana punih solidarnosti među radničkom klasom tog tzv. trudbeničkog naselja.
Na sve to me malo podsjetilo iznenadno pismo mog prijatelja iz djetinjstva iz tih istih trudbeničkih baraka, Mensura Numanovića, koji je redovni čitalac našeg sajta i preko urednika je dobio moju e-mail adresu. Ratni vihor ga je od Bara preko Sarajeva poveo u daleku Švedsku. Ipak, ti dani su nezaboravni, jer u tom siromaštvu smo se učili da budemo dobri ljudi. Zato i razumijem današnju sirotinju, čini mi se većeg dijela naših ljudi, jer sam sve to nekada davno, kad je veći dio naše bivše zemlje dobro i stabilno živio, i sam prošao. I kao što se vidi iz priloženog, preživio.
I sada glavna tema. Šta će biti drugo nego košarka. Košarkaška sezona 1977/78. počela je u kasno proljeće, tačnije 21. maja, i naravno igrala se na betonskim terenima. Prvih pet kola bili smo pravi hit prvenstva i najveće iznenađenje lige. Ubjedljivo najmlađa ekipa u ligi vodila je na tabeli bez ijednog poraza, dakle pet pobjeda. Šestu utakmicu smo izgubili protiv "Ljubovića" u Titogradu, tačnije na Brijegu od Morače, u Staroj varoši 25. juna 1977. godine, rezultatom 87:84 (44:34). Uprkos dobroj igri, nijesmo uspjeli da nastavimo niz pobjeda,ali smo još uvijek bili na prvom mjestu. Na toj utakmici KK "Mladost" iz Bara igrala je u sljedećem sastavu: Otašević, Pešić, Milović, Obradović, Pavlović (23), Boro Vučević, Savo Vučević (15), Vujović (2), Pavićević (14), Božinov, Radović (14), Kovačević (16).
Poslije te utakmice, odigrali smo do kraja redovnog dijela prvenstva još dvanaest utakmica i na kraju lige - od osamnaest utakmica doživjeli pet poraza i trinaest pobjeda. Suvereno smo vodili tokom cijelog prvenstva, mada nam je za petama bila "Sutjeska" iz Nikšića, sa odličnim trenerom Miodragom Baletićem. Ipak, kako se približavao kraj sezone, mislim da se naša "Mladost" uplašila od šampionske titule, pa smo uspjeli da izgubimo utakmicu protiv zadnjeplasiranog "Partizana" iz Tivta, u gostima rezultatom 112:100 (52:52). U novinama su se pojavljivali naslovi posle te utakmice: "Poslednji savladao lidera". Bilo je to ogromno iznenađenje, jer su Tivćani do tada imali samo tri pobjede. Poslije toga smo izgubili u Bijelom Polju protiv "Jedinstva" rezultatom 81:67, a "Sutjeska" iz Nikšića nas je polako stizala. Igrom žrijeba, mi smo u zadnjem kolu gostovali u Nikšiću. Pred tim zadnjim kolom imali smo jednu pobjedu više od "Sutjeske", i ta utakmica je odlučivala ko će biti prvi u Crnogorskoj ligi. Ako pobijedi "Sutjeska", onda bi se igrala majstorica na neutralnom terenu. Našom pobjedom bi potvrdili prvo mjesto koje smo imali od prvog kola toga prvenstva.
Subota 24. septembar 1977. Na omladinskom stadionu za male sportove okupilo se više od hiljadu ljudi, i to je čini mi se bio apsolutni rekord u toj sezoni. "Sutjeska" je imala tim puno iskusniji od nas, u kojem su se isticali i tada veterani Zarubica, Luro Vlahović, Pink Vukosavljević i nešto mlađi Spasoje Todorović, Lazo Miljanić, Rade Petrović…
Bučna publika, naša mladost i neiskustvo učinili su svoje. U prvom poluvremenu, što bi rekli Barani, nijesmo se mogli s loptom sastaviti, i glatko smo ga izgubili rezultatom 46:32. U drugom smo bili nešto agresivniji i borbeniji, ali nijesmo uspjeli preokrenuti rezultat u našu korist, pa je poraz bio neminovan. Izgubili smo rezultatom 82:69. Dakle, morala se igrati majstorica. Pomislio sam tada u sebi, kakva bi to bila sportska nepravda da ne budemo prvaci Crnogorske lige, a od prvog kola smo lideri na tabeli.
U Nikšiću smo igrali u sljedećem sastavu: Otašević (4), Pešić, Milović, Marković, Pavlović (24), Boro Vučević, Savo Vučević (15), Vujović (4), Pavićević (14), Božinov, Radović (8), Kovačević bio povrijeđen.
I dođe dan majstorice. Za neutralni grad i teren na košarkaškom savezu Crne Gore odrediše Titograd i igralište u Njegoševom parku, preko puta Crnogorskog Narodnog pozorišta. Datum: 1. oktobar 1977. godine. Taj dan, a bila je subota, u istoriji se računa kao prva najezda Barana na Titograd. U kasnijim godinama, u sezoni 1983/84. zbog suspenzije terena u Baru, košarkaši su igrali nekoliko utakmica u sali "Morača" u Titogradu. Ljudi su izlazili na balkone svojih zgrada misleći da su neke demonstracije, ali o tim vremenima ću pisati nekom drugom prilikom, jer to doživjeti i još biti akter "večeri tupih noževa" i ostalih dogodovština u tim godinama nije bila mala stvar.
Da bi regularnost bila na većem nivou i suđenje objektivnije, majstoricu su sudila dvojica sudija iz Beograda, Korica i Rašinac. Neopisive slike na željezničkoj stanici u Baru. Gužva, ljudi se guraju da uđu u voz. Većina ih je otišla u ranim jutarnjim časovima samo da ne propusti ovu istorijsku utakmicu. Mi, onako mladi, jedva smo se i brijali, pomalo zbunjeni i blijedi putujemo ka mjestu obračuna. Uprava nas bodri i pokušava da nas motiviše da se ne predamo, iako mi se činilo da je "Sutjeska" imala tada bolji tim od nas. Ako ne bolji, a ono sigurno iskusniji.
Na betonskim tribinama više nije bilo mjesta ni za, što se ono kaže, šibicu. Toga dana je bilo preko hiljadu ljudi iz Bara. U novinama je pisalo da je bilo 1500 gledalaca na ovoj utakmici, a meni se činilo da ih je bilo i više. Lijep je bio osjećaj da - kuda god pogledaš - vidiš lice iz Bara, kao da igramo kući. Ti ljudi su bili naš šesti igrač. O nekoj velikoj igri tu nije ni bilo govora, jer je značaj utakmice napravio svoje. Bilo je grešaka, i na jednoj, i na drugoj strani. Prvo poluvrijeme smo dobili rezultatom 39:37.
U drugom poluvremenu poveli smo 57:47, i činilo se da ćemo lagano pobijediti. Onda smo se prepali pobjede i "Sutjeska" je preokrenula rezultat, te 40 sekundi prije kraja povela 74:71, i još su imali loptu u rukama. Znate li zašto se ovoga sjećam? Jer sam igrao samo tih zadnjih 47 sekundi, čak sam uspio da ukradem jednu loptu beku "Sutjeske" Lazu Miljaniću, na što sam i danas jako ponosan. Kod tog vodstva Miljanić je brzopleto šutirao, i mi smo u kontra napadu poslije faula nad Pavićevićem, koji je iskoristio oba slobodna bacanja, smanjili rezultat na pola koša razlike (74:73).
Do kraja utakmice ostalo je još 20 sekundi, i nekako sam isčeprkao loptu protivničkom beku iz ruku, koja je došla do Pavlovića nad kojim je protivnički igrač napravio faul. Pošto je "Sutjeska" bila u bonusu, Duško je izvodio dva slobodna bacanja, a pogodio je samo jedno i rezultat je bio izjednačen. Na deset sekundi prije kraja, moram priznati, sudija Korica nam je poklonio jednu loptu, svirajući tri sekunde protivničkom centru Todoroviću, i mi smo pet sekundi prije kraja dobili napad. Izveli smo ga veoma brzo, i još danas vidim taj zadnji šut Duška Pavlovića sa sirenom i prolazak lopte kroz mrežicu i obruč. Kraj istorijske utakmice u kojoj je "Mladost" postala prvi barski klub u saveznom rangu takmičenja. Neopisivo slavlje preko hiljadu Barana u Njegoševom parku. Nezaboravni dani mladosti u košarkaškom klubu "Mladost". Te slike i danas žive u mojoj glavi. Nije se znalo ko kome čestita. Dolazak u Bar bio je kao da smo se ponovo rodili. Jednog od sljedećih dana bio je organizovan marš po cijelom gradu u našu čast. Ljudi su nas pozdravljali sa balkona, a našoj sreći nije bilo kraja. Nezaboravno doba košarkaško.
Mislim da bi bila nepravda ne napisati imena momaka koji su učestvovali u toj istorijskoj utakmici u Titogradu 01. oktobra 1977. godine. Kako je samo prošlo tih trideset godina, kao da je bilo juče:
Otašević Miodrag Dragan (2), Pešić Bojica, Milović Predrag, Marković Miodrag Miško, Pavlović Dušan (28), Peličić Miomir Dodo (9), Vučević Boro (15), Vujović Rajko (6), Pavićević Mihailo (7), Božinov Dragan, Kovačević Nikola Nikica (12). Na ovoj utakmici zbog povrede nije igrao Savo Vučević. Naš trener na ovoj utakmici bio je Rajko Bojić, koji je došao iz Višegrada nekoliko nedjelja ranije.
Pošto imam u svom dnevniku i listu strijelaca iz te sezone, mislim da bi bila prava šteta da to ne napišem. Najbolji strijelac u toj sezoni bio je Dušan Pavlović sa 405 koševa iz 19 utakmica, slijede Mihajlo Pavićević sa 381 košem iz 18 utakmica, Nikica Kovačević - 218 koševa iz 17 utakmica, Brano Radović - 209 koševa iz 19 utakmica, Savo Vučević - 188 koševa iz 18 utakmica i Rajko Vujović sa 160 koševa iz 19 utakmica.
Eto, tako smo ušli (neko manje - neko više) te davne, davne 1977. u istoriju barskog sporta. To vrijeme nikada ne blijedi u mojim sjećanjima. Biću izuzetno srećan ako sam Vas ovim svojim pisanjem podsjetio na ono prelijepo popodne u Njegoševom parku prije trideset godina, a još ako ste i sami bili dio one navijačke povorke, siguran sam da osmijeh neće izostati na Vašem licu pri sjećanju na ona dobra, dobra stara vremena…
Svim građanima najljepšeg grada na svijetu (pogodite koji je to grad) čestitam 24. novembar, Dan Grada, i želim Vam svako dobro u životu. Posebno bih našem uredniku čestitao rođenje sina Masima, kao i našoj drugarici Luizi u dalekoj Kanadi rođenje kćerke Arie. Samo da je što više barskih gena… Ojha.
Ostajte mi u sreći, dragi moji Barani širom planete.
Kopar, 12. novembar 2007.
Vaš Pedja Milović
|
|
